Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/22 (Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o. Međugorje)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1606/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-1606/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o. Međugorje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o. Međugorje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 014113 19 Uvp od 9. prosinca 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o. Međugorje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 014113 19 Uvp od 9. prosinca 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 9. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 014113 19 Uvp od 9. prosinca 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 014113 17 U od 21. lipnja 2019. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ) broj 01-13-24-2/17 od 23. veljače 2017. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) broj 03-01-

24-1667/16 od 8. listopada 2016. godine.

2. Rješenjem prvostupanjskog organa broj 03-01-24-1667/16 od 8. prosinca 2016. godine apelantu je utvrđena obveza uplate posebnog komunalnog doprinosa – ekološke pristojbe za 2016. godinu u ukupnom iznosu od 3.960,00 KM. Rješenjem drugostupanjskog organa broj 01-13-24-2/17 od 23. veljače 2017. godine odbijena je apelantova žalba.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 014113 17 U od 21. lipnja 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostupanjskog organa. Kantonalni sud je u obrazloženju istaknuo da su osporena rješenja donesena na temelju odredbi Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa – ekološke pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka), koja je donesena na temelju članka 8. stavak 3. alineja 4. i članka 13. Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH i članka 15. Zakona o komunalnoj djelatnosti. Kantonalni sud je istaknuo da se Odlukom utvrđuje poseban komunalni doprinos – ekološka pristojba u općini Čitluk, obveznici uplate doprinosa, visina posebnog doprinosa, način prikupljanja sredstava za doprinos, djelatnosti koje će se financirati od sredstava prikupljenim doprinosom, kontrola i nadzor nad provedbom te Odluke te kaznene odredbe. Kantonalni sud je istaknuo da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da apelant, koji ima sobe za iznajmljivanje, pruža usluge smještaja i prehrane gostima u 66 smještajnih jedinica sa 132 postelje tijekom cijele godine u I. zoni. S obzirom na to da apelant nije osporavao te činjenice, Kantonalni sud je istaknuo da je, u skladu s odredbama čl. 4. i 3. Odluke, pravilno utvrđena visina doprinosa za 2016. godinu. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio apelantov zahtjev da od Ustavnog suda FBiH zatraži ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke. Dalje je istaknuo da, s obzirom na to da je apelant primjenom navedene Odluke, koja je donesena na temelju člana 18. Zakona o komunalnoj djelatnosti, obvezan na plaćanje posebnog komunalnog doprinosa – ekološke pristojbe, to su bez utjecaja na drugačije odlučivanje u toj upravnoj stvari navodi iz tužbe da Odluka nije u skladu s Ustavom FBiH i pozitivnim zakonskim propisima.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 014113 19 Uvp od 9. prosinca 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju istaknuo da apelant neutemeljeno osporava pravilnost pobijane presude navodeći da prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka ocjene ustavnosti Odluke pred Ustavnim sudom FBiH. Naime, kako je obrazloženo, prvostupanjski sud je, s obzirom na stanje upravnog spisa i konkretnog predmeta, cijenio da ne postoje razlozi za pokretanje takvog postupka. Povodom tog apelantovog prijedloga Vrhovni sud je istaknuo da predmet postupka po apelantovom zahtjevu nije utvrđivanje pravilnosti odredaba navedene Odluke, nego ocjena zakonitosti i pravilnosti presude Kantonalnog suda kojom se odlučivalo o pravilnosti donesenih upravnih rješenja. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da članak IV. C. 11. Ustava FBiH propisuje da kada Vrhovni sud ili neki kantonalni sud procjene tijekom aktualnog postupka pred tim sudom da odgovarajući zakon nije u skladu s ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da nije procijenio da postoje elementi za ispitivanje ustavnosti Odluke, pa stoga to pitanje i nije postavio Ustavnom sudu FBiH, što je njegovo diskrecijsko pravo u skladu s navedenom ustavnom odredbom.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant smatra da su sporna upravna rješenja nezakonita zato jer je i sama Odluka nezakonita i neustavna. Apelant navodi da je nadležni sud propustio odlučiti o zahtjevu da sud pokrene postupak ocjene ustavnosti Odluke, te da se ustavnost i zakonitost osporenih odluka mogla osigurati samo ukoliko se ocijeni ustavnost Odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obveza“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Lazauskai protiv Litve, odluka od 6. rujna 2016. godine, predstavka broj 4964/11, točka 29., i Ustavni sud, Odluka broj AP-

382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, pristojbi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. rujna 2022. godine). Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i o zabrani diskriminacije

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U svezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „općem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate komunalne pristojbe kao „javnih prihoda“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Što se tiče pitanja proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kao i organi uprave, u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge zbog čega je utvrđena sporna pristojba apelantu u skladu s relevantnim odredbama Odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnog suda koje bi moglo voditi kršenju prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1760/21 od 23. lipnja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, kao i nesporne činjenice da se apelantov objekt nalazi u I. zoni i da pruža usluge smještaja, te da je shodno relevantnim odredbama Odluke obveznik uplate sporne pristojbe, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Također, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud ocijenili da u konkretnom slučaju ne trebaju pokrenuti postupak ocjene ustavnosti Odluke pred Ustavnim sudom FBiH, što je njihovo diskrecijsko pravo u skladu sa člankom IV. C. 11. Ustava FBiH (vidi točku 4. ove odluke).

13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupcima diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/22 (Hotel „Klemo“ vl. „Klemo“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio