Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/22 („Hemoprodukt“ a.d. Doboj u stečaju)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1808/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1808/22, rješavajući apelaciju „Hemoprodukta“ a.d. Doboj u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hemoprodukta“ a.d. Doboj u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 027581 21 Rev od 22. aprila 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hemoprodukt“ a.d. Doboj u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 027581 21 Rev od 22. aprila 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 027581 19 Pž od 11. marta 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 027581 18 Ps od 3. oktobra 2019. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Opštine Doboj i D. L. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen između tuženih, i to poslovnih prostorija precizno označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), te da se na osnovu presude izbriše upis prava svojine na spornim nepokretnostima.

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 027581 18 Ps od 3. oktobra 2019. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, uz apelantovu obavezu da tuženim naknadi troškove postupka. Sud je naveo da apelant osporava ugovor koji su zaključili tuženi, te navodi da je vlasnik dijela spornih nepokretnosti – poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: sporni prostor) koje su prometovane ugovorom. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisan pojam ništavih ugovora te obaveza suda da na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Takođe, sud je ukazao na odredbu čl. 54. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim su propisani uslovi za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno dužnost stranaka da dokažu svoje činjenice iz zahtjeva. Sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik spornog prostora – dijela spornih nepokretnosti koje su tuženi prometovali, kao ni navode da je prvotužena bez pravnog osnova zauzela sporni prostor. Pored toga, sud je naveo da ugovor o zakupu poslovnog prostora, na koji apelant ukazuje u zahtjevu, ne može predstavljati dokaz da je apelant vlasnik prostora u prizemlju zgrade koji je izdao u zakup 2000. godine. U vezi s tim, sud je obrazložio da bez odgovarajućeg vještačenja ne može na pouzdan način utvrditi identifikaciju i strukturu spornog prostora, odnosno ne može se dokazati hronologija svojinskopravnih odnosa nad spornim prostorom i spornim nepokretnostima. Budući da apelant nije dokazao da je vlasnik spornog prostora, za koji tvrdi da je bio predmet spornog ugovora između tuženih, proizlazi da apelant nije subjekat građanskopravnog odnosa čije utvrđenje ništavosti traži. Sud je zaključio da apelant nije dokazao postojanje pravnog interesa u skladu s odredbom člana 109. ZOO-a, odnosno nije aktivno legitimisan za isticanje zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383, 386. i 387. ZPP-a, Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 027581 19 Pž od 11. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Viši privredni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Ukazao je da su neosnovani apelantovi navodi da u ovoj parnici nije potrebno utvrđivati svojinu nad spornim prostorom, kao i na činjenicu da apelantova prava nisu upisana u bilo kojoj evidenciji. Takođe, prihvaćen je kao pravilan zaključak prvostepenog suda da izdavanje u zakup poslovnog prostora ne znači da je apelant vlasnik spornog prostora. Pri tome, Viši privredni sud je istakao da je ugovorom o zakupu apelant izdao sporni prostor koji se nalazi u Ulici Svetog Save broj 61, dok se tužbenim zahtjevom traži poništenje ugovora za sporne nepokretnosti koje se nalaze u Ulici Svetog Save broj 59. Suprotno žalbenim navodima, Viši privredni sud je naveo da je apelant vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke trebao dokazati gdje se nalazio sporni prostor i da li je bio predmet ugovora čije se poništenje traži. S obzirom na to da je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda u pogledu nedostatka apelantove aktivne legitimacije, Viši privredni sud je odbio apelantovu žalbu.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 60 0 Ps 027581 21 Rev od 22. aprila 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima, svestrano razmotrili i ocijenili izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu su za svoje odluke dali jasno i argumentovano obrazloženje. Takođe, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelant, bez sprovođenja odgovarajućih vještačenja, nije dokazao da je vlasnik spornog prostora, kao ni činjenicu da su tuženi ugovorom raspolagali s tim prostorom. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora, odnosno nije dokazao ispunjenje uslova za podnošenje tužbe koje propisuje odredba člana 54. ZPP-a. Iz istih razloga su neosnovani i revizioni navodi da apelant nije morao dokazivati svojinu nad spornim prostorom. Obrazložio je da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da nije aktivno legitimisan u parnici. Takođe, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelant nije dokazao da je prvotužena osporenim ugovorom prodala tuđi poslovni prostor.

6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te da je izostalo adekvatno obrazloženje u osporenim odlukama. Smatra da među strankama nije bilo sporno o kojem se poslovnom prostoru radi, te da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Ističe da nije trebao dokazivati svojinu na spornom prostoru, već da je trebao dokazati apsolutnu ništavost raspolaganja između tuženih. Smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova da nije vlasnik spornog prostora, te da nema pravni interes da traži poništenje osporenog ugovora. Takođe, smatra da su mu sudovi na taj način nezakonito oduzeli imovinu, kao i da su mu povrijedili pravo na pristup sudu i princip pravne sigurnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.usavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.usavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova da apelant nije dokazao svojinu nad spornim prostorom, odnosno da mu nedostaje aktivna legitimacija za podnošenje tužbe za utvrđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

353/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9, s daljnjim referencama, dostupna na internet stranici www.usavnisud.ba).

13. U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da apelant nije ukazao na drukčije odlučenje redovnih sudova u identičnim situacijama, već smatra da je ta povreda učinjena proizvoljnom primjenom materijalnog prava. S obzirom na to da je u prethodnoj tački zaključeno da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, kao i činjenicu da apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da su stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je prekršen princip pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi prima facie ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

14. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/22 („Hemoprodukt“ a.d. Doboj u stečaju) | Sudska praksa | Aktio