Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3619/22 (I.H.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3619/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3619/22, rješavajući apelaciju I. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. H. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 588429 22 Rev od 19. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 588429 22 Rev od 19. maja 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 588429 17 Gž od 28. januara 2022. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 588429 16 P od 9. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 588429 16 P od 9. marta 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice B. K. i obavezan apelant da joj vrati određeni novčani iznos (u daljnjem tekstu: utuženi iznos). U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužiteljičin suprug kao zajmodavac i apelant kao zajmoprimac zaključili ugovor o pozajmici kojim je određeno da zajmodavac daje na zajam apelantu utuženi iznos. Ugovorom su jasno određeni iznos, rok vraćanja i kamate u slučaju kašnjenja. Utvrđeno je da apelant u toku postupka nije osporavao da je sporni ugovor lično potpisao. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem o nasljeđivanju iz 2013. godine tužiteljica proglašena zakonskom nasljednicom iza umrlog supruga, te da su momentom njegove smrti sva prava i obaveze prešle na tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu. Slijedom toga sud je zaključio da je tužiteljica aktivno legitimisana da podnese tužbu u konkretnom slučaju. Sud je naveo da apelantova obaveza vraćanja utuženog iznosa nije prestala smrću zajmodavca, u smislu člana 359. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da je pravo iz ugovora o zajmu, po sili zakona, prešlo na tužiteljicu kao nasljednicu. Stoga je zaključio da pravo iz ugovora o zajmu nesumnjivo predstavlja podobno pravo za nasljeđivanje. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom čl. 557. i 566. ZOO, zaključio da je tužiteljica dokazala da je između zajmodavca i apelanta zaključen ugovor o zajmu, a tu činjenicu apelant nije ni osporavao. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant nije proveo niti jedan dokaz koji bi potvrdio njegovu tvrdnju da utuženi iznos nije primio od zajmodavca.
3. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 588429 17 Gž od 28. januara 2022. godine uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da zaključenje ugovora o zajmu u pismenoj formi ne znači da je došlo do izvršenja međusobnih činidbi između ugovorenih strana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju sporno da li je zajmodavac izvršio svoju ugovornu obavezu, odnosno da li je predao apelantu utuženi iznos. Međutim, kako tužiteljica nije dokazala da je utuženi iznos predat apelantu, Kantonalni sud je zaključio da je odlučna činjenica ostala nedokazana.
4. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 588429 22 Rev od 19. maja 2022. godine usvojio tužiteljičinu reviziju, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava i raspoređivanja tereta dokazivanja. Vrhovni sud je, u skladu sa čl. 557. stav 1. i 559. ZOO, ocijenio da je apelant trebao dokazati da iznos zajma nije primio do dana smrti zajmodavca niti kasnije, od kada se utuženi iznos od njega sudskim putem potražuje. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant u postupku nije izvodio dokaze da je novac na ime zajma, po ugovoru koji je lično potpisao, tražio da mu tužiteljica preda do zajmodavčeve smrti, niti je kasnije eventualno od tužiteljice potraživao predaju tog novca. Vrhovni sud smatra da je apelant mogao u roku predviđenom za to tražiti i sudsku zaštitu, u kojem slučaju bi zajmodavac trebao dokazivati da mu je novac dao ako bi u postupku tvrdio da je apelantu novac predao. Međutim, u konkretnom slučaju je apelant dužan vratiti utuženi iznos jer je potpisao ugovor o zajmu s jasno određenim iznosom, rokom vraćanja i kamatom u slučaju kašnjenja, što su obje strane potvrdile svojim potpisima. Svako nepostojanje, umanjenje ili prestanak prava dužna je da dokaže stranka koji iznosi takvu tvrdnju, a to je u ovom slučaju apelant. Budući da je tužiteljičin suprug, koji je bio ugovorna strana, umro, a ona je njegov nasljednik, Vrhovni sud je odlučio da ona ima pravo tražiti povrat pozajmljenog iznosa tužbom, neovisno o drugim nasljednicima, s kojima može kasnije regulirati međusobne nasljedničke odnose.
5. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud, potpuno proizvoljnom primjenom prava, na njega stavio nesrazmjeran teret, posebno u pogledu dokazivanja činjenice da li je novac iz spornog ugovora o pozajmici ikada predat. Ističe da u konkretnom slučaju nema dokaza da je primio ugovoreni iznos novca po zaključenom ugovoru o zajmu. Smatra da je stav Vrhovnog suda izražen u osporenoj presudi suprotan stavu Vrhovnog suda izražen u presudi broj 51 0 P 057469 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine „da istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj ko tvrdi da ta činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje“. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju sporno i pitanje aktivne legitimacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za donošenje odluke i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za odluke koje se osporavaju apelacijom. Općinski i Vrhovni sud su o svim ključnim pitanjima dali relevantna obrazloženja, uključujući i pitanje tužiteljičine aktivne legitimacije, a ta pitanja apelant ponavlja i u apelaciji. Stoga Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su odluke Općinskog i Vrhovnog suda proizvoljne ili „očigledno nerazumne“. U pogledu apelantovog pozivanja na presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da apelant tu presudu nije dostavio u prilogu apelacije pa se Ustavni sud stoga o tim navodima ne može očitovati. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman