Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2312/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Javna vlast
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2312/22

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2312/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica, Valerija Galić, potpredsjednica, Angelika Nussberger, potpredsjednica, Mirsad Ćeman, sudija, Helen Keller, sutkinja, Ledi Bianku, sudija, Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine suda broj 25 0 P 042507 22 Rev 2 od 26. aprila 2022.

godine.

U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na pravnoj snazi ostavlja se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 042507 17 Gž od 12. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 22. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 042507 22 Rev 2 od 26. aprila 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. U postupku po prijašnjoj apelaciji, Ustavni sud je Odlukom broj AP-3424/20 usvojio apelantičinu apelaciju utvrdivši kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3424/20 od 23. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i tužiteljice Kantonalne bolnice iz Orašja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 29. maja 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud i tužiteljica su odgovor na apelaciju dostavili 4. i 18. juna 2024. godine.

4. Odgovori učesnika u postupku su7. i 20. juna 2024. godine dostavljeni apelantičinom zakonskom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja koje, u ostavljenom roku, nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Kratak osvrt na hronologiju parničnog postupka

6. Općinski sud u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 25 0 P 042507 16 P od 7. februara 2017. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 042507 17 Gž od 12. aprila 2017. godine, odbio u cijelosti tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelantica isplati iznos od 372.000,07 KM uvećan za pripadajuće zatezne kamate, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka. Obrazloženo je da tužiteljica svoje potraživanje temelji na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer joj je štetu počinio apelantičin nadležni ministar tako što je neovlašteno zastupao Vladu Posavskog kantona u pregovaranju i zaključenju Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Tužiteljica je u tužbi navela da je na osnovu tog Kolektivnog ugovora bila u obavezi da svoje podzakonske akte uskladi sa odredbama tog ugovora, što je i učinila, zbog čega je bila prisiljena da svojim zaposlenicima jamči veća prava nego što ih realno može ispoštovati. Još je u tužbi navela da je pravosnažnim presudama obavezana da zaposlenicima isplati razliku plate, te da je na taj način došlo do umanjenja njene imovine. Općinski sud je obrazložio da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog Kolektivnog ugovora taj ugovor nije bio zaključen u skladu sa odredbom člana III/2.b) i III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Navedeno stoga što federalni ministar zdravstva nije imao ovlaštenje Posavskog kantona za zaključenje Kolektivnog ugovora. Apelantica je u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da odluke Ustavnog suda FBiH, u pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja u službenim glasilima (ex nunc), shodno odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH.

7. Općinski sud je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je tužiteljica svojim zaposlenicima u izvršnom postupku po presudama do 13. oktobra 2015. godine isplatila ukupan iznos od 372.000,07 KM. Obrazloženo je da je prije svega potrebno utvrditi da li su ispunjeni svi opšti uslovi za apelantičinu građanskopravnu odgovornost, za štetu koju je Federalno ministarstvo zdravstva, kao njen organ, prouzrokovalo tužiteljici, kao trećoj osobi. Shodno tome navedeno je da je tužiteljica, kao oštećena, bila u obavezi da dokaže da postoji šteta, štetna radnja, kao i uzročna veza između preduzete radnje i tako nastale štete. Osim toga, navedeno je da je tužiteljica morala dokazati da je štetu pričinio apelantičin organ nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija, ali da tužiteljica navedeno nije dokazala, te da stoga nema osnova za primjenu odredbe člana 172. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nema pravo na naknadu štete.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio i obavezao apelanticu da tužiteljici isplati iznos od 332.746,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2016. godine pa do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka, dok je u ostalom dijelu reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su isplaćeni iznosi u uzročnoj vezi sa nezakonitim radom apelantice zbog čega je došlo do umanjenja tužiteljičine imovine koja je prouzrokovana radnjom apelantičinog nadležnog organa. Navedeno je da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete za period od 8. marta 2013. godine pa nadalje jer tokom postupka nije dokazano da je isplata izvršena po presudama koje su postale pravosnažne do 8. marta 2013. godine.

Postupak pred Ustavnim sudom

9. Apelantica je presudu iz prethodne tačke ove odluke osporila apelacijom Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3424/20 usvojio apelaciju, te ukinuo presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da je obrazloženje Vrhovnog suda o tome da je Kolektivni ugovor bio neustavan i prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH (8. marta 2013. godine), u suprotnosti sa praksom Ustavnog suda iz odluke broj AP-3519/11, te odredbama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Kako Ustavni sud FBiH u svojoj odluci broj U-34/12 nije utvrdio prelazna rješenja, Ustavni sud je u obrazloženju naglasio da ne vidi razlog da se djelovanje te odluke Ustavnog suda FBiH računa drugačije, osim od dana objavljivanja u službenim glasilima. Upravo je iz tog razloga Ustavni sud zaključio da je obrazloženje Vrhovnog suda arbitrarno (op.cit. AP- 3424/20, tačka 33).

Osporena presuda

10. Vrhovni sud je nakon odluke Ustavnog suda donio Presudu broj 25 0 P 042507 22 Rev 2 od 26. aprila 2022. godine kojom je tužiteljičinu reviziju djelimično usvojio i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako što je apelanticu obavezao da tužiteljici isplati iznos od 332.746,87 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka. Navedeno je da je tužiteljica tužbeni zahtjev utemeljila na činjenici da apelantica nije dala saglasnost federalnom ministru zdravstva da u ime i za račun Vlade Posavskog kantona potpiše Kolektivni ugovor. Međutim, i pored toga Kolektivni ugovor je objavljen u entitetskim službenim novinama. Vrhovni sud je imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, obrazložio da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, sud je naveo da su nižestepeni sudovi odgovornost tužene, u smislu člana 172. stav 1. ZOO-a, cijenili prema načelu krivice, zaključivši da se radi o običnoj nepažnji zbog čega apelantica ne odgovora.

11. Vrhovni sud je naveo da subjektivna odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, predstavlja ranije shvatanje koje je „napušteno u odluci Ustavnog suda broj AP-2360/09 od 28. septembra 2012. godine“. U toj odluci je zauzet stav da se radi o objektivnoj odgovornosti po osnovu uzročnosti između protivpravne radnje i nastale štete koju treba da dokaže tužitelj. U vezi s tim pitanjem postoji usaglašena praksa Ustavnog suda koju slijedi i Vrhovni sud. Obrazloženo je da iz sadržaja presude Ustavnog suda FBiH broj U-34/12 od 22. januara 2013. godine, proizlazi da Kolektivni ugovor, u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton, nije bio zaključen u skladu sa Ustavom FBiH. Navedeno je da tužiteljica traži naknadu materijalne štete zbog toga što je apelantičino ministarstvo neovlašteno potpisalo Kolektivni ugovor i na taj način tužiteljici stvorilo obavezu koju je po pravosnažnim presudama isplatila zaposlenicima, do objavljivanja presude Ustavnog suda F BiH U-34/12. Isplatom spornog novčanog iznosa došlo je do umanjenja tužiteljičine imovine i ta protivpravna radnja apelantičinog ministarstva je u uzročnoj vezi s izvršenom isplatom. U vezi s tim, sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1643/17 od 13. novembra 2019. godine naglasivši da primjena člana 172. stav 1. ZOO-a podrazumijeva objektivnu odgovornost i da postoji osnov za dosuđenje kada je tužitelj dokazao osnov za potraživanje, postojanje štete, protivpravnu radnju i uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete koja se potražuje.

12. Također je obrazloženo da nadležni ministar nije imao ovlaštenje Vlade Posavskog kantona za zaključenje Kolektivnog ugovora, niti je Vlada Posavskog kantona naknadno pristupila osnovnom ugovoru. Navedeno je da tužiteljica traži naknadu materijalna štete zbog toga što je nadležno ministarstvo neovlašteno potpisalo Kolektivni ugovor i na taj način tužiteljici stvorio obavezu da u izvršenju pravosnažnih sudskih odluka do objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH isplati iznos od 332.746,87 KM. Još je navedeno da je tužiteljica isplatila navedeni iznos samo zato što je nadležno ministarstvo neovlašteno potpisalo Kolektivni ugovor. Sud je visinu naknade štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka iz koga je proizašla visina novčanog iznosa koji je tužiteljica isplatila zaposlenicima u izvršnom postupku do 8. marta 2013. godine.

13. Vrhovni sud je naglasio da je odlukom Ustavnog suda o ranijoj apelaciji ukinut samo dosuđujući dio tužbenog zahtjeva od 332.746,87 KM po presudi tog suda od 18. juna 2020. godine jer apelantica nije imala pravni interes da apelacijom pobija i odbijajući dio tužbenog zahtjeva. Navedeno je da je iz tog razloga sud ponovo donio istu izreku presude kako ne bi povrijedio pravilo o zabrani preinačenja presude na štetu stranke koja je jedina izjavila reviziju. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U bitnom, apelantica smatra da Vrhovni sud nije postupio po odluci Ustavnog suda AP-3424/20 jer je donio istu odluku koju je Ustavni sud navedenom odlukom ukinuo. Apelantica je u suštini ponovila navode iz ranije apelacije. Naročito je ukazala da je Vrhovni sud zanemario da odluke Ustavnog suda FBiH u pravilu djeluju od objavljivanja u službenim novinama (ex nunc), shodno odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Apelantica je navela da Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-34/12 od 22. januara 2013. godine nije utvrđeno da je Kolektivni ugovor neustavan, te da je odredbama člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH regulisano da se samo propis za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da je neustavan neće primjenjivati. Shodno tome Kolektivni ugovor se mogao primjenjivati.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru ostao kod razloga koje je naveo u osporenoj odluci jer se tom odlukom ne krše apelantičina prava na koja se neosnovano pozvala.

16. Tužiteljica je navela da je Vrhovni sud donio pravilnu i zakonitu odlukom kojom apelantičina prava, na koja se neosnovana pozvala, nisu povrijeđena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 19/13 od 8. marta 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 61/07) u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“ i "Narodnim novinama Posavskog kantona".

18. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelantica ukazuju da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., dostupne na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Apelantica tvrdi da Vrhovni sud nije postupio po konačnoj i obavezujućoj odluci Ustavnog suda AP 3424/20 jer je navedeni sud donio presudu bez uvažavanja pravnog stava Ustavnog suda da odluka Ustavnog suda FBiH broj U-34/12 nema retroaktivno djelovanje.

24. Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj AP-3424/20 utvrdio proizvoljnost obrazloženja Vrhovnog suda iz kojeg je proizašlo da je Kolektivni ugovor bio neustavan i prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH odnosno sve do objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH U-34/12 u „Službenom listu FBiH“ 8. marta 2013. godine. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ponovnom postupku u potpunosti zanemario stav Ustavnog suda o pravnom djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u ponovnom postupku u suštini bavio objektivnom odgovornošću, u smislu člana 172. stav (1) ZOO-a, referirajući se na pogrešan stav nižestepenih sudova koji su objektivnu odgovornost apelantičinog organa razmatrali po principu krivice. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s primjenom člana 172. stav (1) ZOO-a u vezi sa objektivnom odgovornošću pravnog lica, slijedi praksu Ustavnog suda i da u tom dijelu Ustavni sud ne uočava ništa sporno. Međutim, za Ustavni sud je sporno što Vrhovni sud nije uvažio stav Ustavnog suda o pravnom djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH, što je bilo važno sa aspekta vremena nastanka posljedica koje je prouzrokovala odluka Ustavnog suda FBiH..

25. Po ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud je svoj stav o pravnom djelovanju odluke Ustavnog suda FBiH paušalno doveo u vezu sa dijelom obrazloženja Ustavnog suda FBiH iz odluke U-34/12 da je Kolektivni ugovor bio neustavan u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton. Vrhovni sud je pri tome zanemario odredbe Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH koje se tiču pravnog djelovanja odluka Ustavnog suda FBiH, te jasne stavove Ustavnog suda iz odluke AP- 3424/20 u vezi s tim pitanjem. Naime, Ustavni sud je u toj odluci posebno naglasio da je u konkretnom slučaju očigledno da Ustavni sud FBiH u Odluci broj U-34/12 nije utvrdio prelazna rješenja, pa nema razloga da se djelovanje predmetne odluke računa drugačije osim od dana objavljivanja u službenim glasilima (op. cit. AP-3424/20, tačka 33). Međutim, Vrhovni sud je u ponovnom postupku ponovo obavezao apelanticu na isplatu naknade štete do dana objavljivanja presude U-34/12, te je na taj način poslao poruku da navedena odluka Ustavnog suda FBiH djeluje retroaktivno, što je nešto što Ustavni sud ne može prihvatiti imajući u vidu stavove iz navedene odluke.

26. Osim toga, navedeni stav Vrhovnog suda o retroaktivnom dejstvu odluke Ustavnog suda FBiH suprotan je i načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH. Naime, pravni akti u najširem smislu riječi (uključujući zakone odnosno podzakonske akte itd.) su pravno validni i obavezujući sve dok se odlukom nadležnog tijela ne stave van pravne snage. Sve dok se određeni pravni akt ne stavi van snage on je pravno obavezujući i oni koji ga primjenjuju ne mogu snositi posljedice zbog toga što su postupali prema pravno važećem aktu, koji u to vrijeme nije bio stavljen van pravne snage. Samo izuzetno odluke, kojim nadležna tijela stavljaju van snage određene pravne akte, mogu „djelovati unazad“ odnosno retroaktivno. Takvo dejstvo se uvijek mora odrediti u samoj odluci kojom se određeni pravni akt stavlja van snage. U konkretnom slučaju, prema Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, Ustavni sud FBiH nije odredio retroaktivno djelovanje svoje odluke, te stoga ni apelantica ne može da odgovara za pravne radnje koje su poduzete prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH broj U-34/12.

27. Štaviše, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj odluci nije ni referirao na pravni stav Ustavnog suda, niti je to učinio u odgovoru na apelaciju. Prema tome, Vrhovni sud nije postupio po odluci Ustavnog suda broj AP 3424/20 kojom je Ustavni sud utvrdio proizvoljnosti tog suda u dijelu obrazloženja o retroaktivnom djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH. Za Ustavni sud je to dovoljno da utvrdi kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda.

28. Ustavni sud smatra da su se o okolnostima konkretnog slučaja stekli uslovi za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 042507 17 Gž od 12. aprila 2017. godine, ostavi na pravnoj snazi.

Ostali prigovori

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže ostale prigovore u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud, nakon odluke Ustavnog suda, donio osporenu presudu, bez uvažavanja stava Ustavnog suda iz odluke broj AP-3424/20, u kojoj je navedeno da odluka Ustavnog suda FBiH broj U-34/12 ne djeluju retroaktivno, već od dana objavljivanja u službenim novinama, te je na taj način ponovnim obavezivanjem apelantice na isplatu naknade štete do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda FBiH, suštinski postupio na isti način kao u odluci koju je Ustavni sud prethodno ukinuo.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.