Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1730/24 (J. D.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 36
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o parničnom postupku · čl. 1
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1730/24
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1730/24, rješavajući apelaciju Jasminka Dugonjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminka Dugonjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 215476 23 Rev od 20. februara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasminko Dugonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Amir Murgić, advokat iz Lukavca, podnio je 22. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 215476 23 Rev od 20. februara 2024. godine.
2. Apelant je 30. aprila 2024. godine dostavio Ustavnom sudu akt Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 24. aprila 2024. godine. U tom aktu Ministarstvo je, odgovarajući na apelantov upit, navelo da za uračunavanje posebnog staža, u dvostrukom ili jednostrukom trajanju, poslodavac mora imati pisanu saglasnost radnika, čak i u slučaju da su uplaćeni doprinosi za period od 1992. do 1995. godine.
3. Apelant je 30. maja 2024. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak u kojem je predložio da Ustavni sud zatraži od Ministarstva stručno pisano mišljenje, u smislu člana „15. stav (3)“ Pravila Ustavnog suda.
4. Ministarstvo je 4. juna 2024. godine dostavilo Ustavnom sudu podnesak u kojem je navelo da za uračunavanje posebnog staža, u dvostrukom ili jednostrukom trajanju, poslodavac mora imati pisanu saglasnost radnika, čak i u slučaju da su uplaćeni doprinosi za period od 1992. do 1995. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. juna 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 13. juna 2024. godine.
7. Odgovori na apelaciju su 17. juna 2024. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku, koji je istog dana dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Presudom Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 Rs 215476 21 Rs od 26. septembra 2022. godine poništeno je rješenje tuženog o prestanku apelantovog ugovora o radu od 9. jula 2021. godine i rješenje tuženog od 24. augusta 2021. godine te je naloženo tuženom da apelanta vrati na rad i da mu isplati plaće. Sud je u obrazloženju utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu direktora i da mu je rješenjem od 9. jula 2021. godine utvrđen prestanak ugovora o radu zbog stjecanja uvjeta za starosnu penziju uslijed ispunjavanja 40 godina staža osiguranja. Apelant je protiv tog rješenja izjavio prigovor, koji je odbijen rješenjem tuženog od 24. augusta 2021. godine. Sud je utvrdio da je apelant prethodno bio zaposlen u „Koksno-hemijskom kombinatu“ d.d. Lukavac (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog), te da mu radni odnos nije prekidan niti je odjavljen s obaveznog osiguranja u vrijeme mobilizacije od 1992. do 1995. godine, iako je u tom periodu bio pripadnik Armije BiH. Dalje je utvrdio da je stečajni upravnik pravnog prednika tuženog 25. januara 2021. godine dostavio tuženom zahtjev za uplatu doprinosa za apelanta za period od 1. januara 1993. do 31. decembra 1995. godine (u daljnjem tekstu: sporni period). Povodom tog zahtjeva, pravni prednik tuženog je ugovorom o cesiji od 5. februara 2021. godine ustupio Federalnom zavodu za PIO potraživanje na ime doprinosa za apelanta. Istog dana, tuženi je uplatio doprinose za apelanta za sporni period, te je 26. februara 2021. godine dostavio Federalnom zavodu za PIO zahtjev za povezivanje apelantovog staža. S obzirom na to da apelant nije istovremeno mogao učestvovati u ratu i raditi kod pravnog prednika tuženog, sud je zaključio da u spornom periodu apelant nije bio u radnom odnosu. Stoga se taj period nije mogao uračunati u apelantov staž osiguranja s efektivnim trajanjem, u smislu člana 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Osim toga, sud je naveo da se sporni period ne može uračunati ni kao apelantov posebni staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 36. Zakona o PIO-u jer apelant za to nije dao pisanu saglasnost shodno članu 38. stav 1. tog zakona. Sud je dalje naveo da tuženi nije tražio apelantovu saglasnost za uplatu doprinosa, te da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da bez uplate tih doprinosa apelant ne bi imao 40 godina staža osiguranja kao uvjet za prestanak ugovora o radu u smislu člana 94. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Slijedom navedenog, sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uvjeti da tuženi donese osporeno rješenje, zbog čega je to rješenje poništio.
10. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 215476 22 Rsž od 13. septembra 2023. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je obrazložio da iz čl. 23, 24, 25, 36, 37. i 38. Zakona o PIO-u proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporni period mogao biti uračunat isključivo kao apelantov posebni staž u dvostrukom trajanju, ali da on za to nije dao saglasnost. Stoga, u nedostatku apelantove saglasnosti, sporni period se uplatom doprinosa za taj period nije mogao smatrati njegovim stažem osiguranja. U vezi s tim, sud je istakao da se u staž osiguranja s efektivnim trajanjem računa vrijeme provedeno na radu s punim radnim vremenom, što apelant u spornom periodu nije ostvario jer je bio pripadnik Armije BiH. Pri tome je naglasio da tuženi ničim nije dokazao da je apelant u spornom periodu bio u faktičkom radnom angažmanu, te da stoga status zaposlenika kod pravnog prednika tuženog sam po sebi nije dovoljan da se sporni period uračuna u apelantov staž osiguranja. Slijedom navedenog je zaključio da je donošenjem osporenih rješenja tuženi povrijedio apelantova prava iz radnog odnosa, u smislu čl. 113. i 114. ZOR-a.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 215476 23 Rev od 20. februara 2024. godine usvojena je revizija tuženog i nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju je ukazao da tuženi „nije u [apelantov] penzijski staž uračunavao poseban staž za vrijeme provedeno u Armiji BiH, već se radi o stažu osiguranja u efektivnom trajanju jer [apelantu] nije prestajao radni odnos kod tuženog zbog angažiranja u Armiji BiH“. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbom člana 4. Zakona o radnim odnosima propisano da pripadnik Oružanih snaga Republike BiH koji je do dana mobilizacije bio u radnom odnosu za vrijeme dok se nalazi u Oružanim snagama ostvaruje sva prava koja proistječu iz rada, izuzev plaće koju ostvaruje po posebnim propisima. U vezi s tim je istakao da tuženi u spornom periodu nije odjavio apelanta s obaveznog osiguranja, niti je to apelant sam uradio. Stoga je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je taj period uračunao u apelantov staž osiguranja s efektivnim trajanjem i za taj period mu uplatio doprinose, u smislu čl. 24. i 25. Zakona o PIO-u. Sud je ocijenio pogrešnim zaključak nižestepenih sudova da se vrijeme koje je apelant proveo u Armiji BiH smatra njegovim posebnim stažem koji mu je mogao biti uračunat jedino uz njegovu saglasnost, koja je izostala. U vezi s tim je istakao da tuženi nije u apelantov penzijski staž uračunao vrijeme koje je on proveo u Armiji BiH, već staž osiguranja s efektivnim trajanjem jer apelantu u spornom periodu nije prestao radni odnos kod tuženog. Konačno, sud je ukazao da je isti stav zauzeo u presudama br. 126 0 Rs 208386 22 Rev od 14. marta 2023. godine i 126 0 Rs 210556 23 Rev od 30. novembra 2023. godine, kao i Ustavni sud u odlukama br. AP-3908/21 od 12. januara 2022. godine i AP- 2214/20 od 9. septembra 2020. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju tuženog i preinačio obje nižestepene odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da stav iz osporene odluke diskriminira sve pripadnike Armije BiH koji su bili zaposleni u privatnim preduzećima u odnosu na one zaposlene u javnim preduzećima i državnim institucijama, uskraćujući im pravo na disponiranje posebnim stažem, koje su ostvarili učešćem u odbrani BiH, u smislu člana 38. Zakona o PIO-u. Također smatra da je diskriminiran u odnosu na ostale pripadnike Armije BiH i HVO-a koji su slobodno disponirali svojim posebnim stažem. Apelant dalje navodi da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na nižestepene sudove, što je u suprotnosti sa članom 240. ZPP-a. Navodi i da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o PIO-u jer apelant u spornom periodu nije bio u radnom odnosu, već je bio pripadnik Armije BiH, niti je pravni prednik tuženog u tom periodu poslovao. Navodi i da mu pravni prednik tuženog u spornom periodu nije isplaćivao plaću, već mu je plaću isplatila Republika BiH putem devizne knjižice. Apelant navodi da činjenica da ga pravni prednik tuženog nije odjavio s obaveznog osiguranja, niti je to apelant sam uradio, ne može sama po sebi dovesti do zaključka da je apelant u spornom periodu bio u radnom odnosu. Navodi da je ugovor o cesiji od 5. februara 2021. godine ništavan jer je njime apelantu sporni period uračunat kao radni staž, što je u suprotnosti sa Zakonom o PIO-u. Također navodi da kao povjerilac nije dao saglasnost za zaključenje takvog ugovora, u smislu člana 446. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Konačno, apelant navodi da je sporni period mogao biti uračunat u njegov staž osiguranja i za njega uplaćeni doprinosi isključivo uz njegovu saglasnost. II.Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude, koje je u skladu s važećim propisima, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
14. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud u nizu odluka zauzeo stanovište kao i u osporenoj odluci. U vezi s tim se pozvao na presude Vrhovnog suda br. 126 0 Rs 208386 22 Rev od 14. marta 2023. godine, 126 0 Rs 210556 23 Rev od 30. novembra 2023. godine, 126 0 Rs 208448 23 Rev, 126 0 Rs 208447 23 Rev i 126 0 Rs 208232 23 Rev od 9. januara 2024. godine, te 126 0 Rs 215476 23 Rev od 20. februara 2024. godine. Tuženi je istakao da je takvo stanovište zauzeo i Ustavni sud u odlukama br. AP-3908/21 od 12. januara 2022. godine i AP-2214/20 od 9. septembra 2020. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
15. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelant je naveo da je neosnovana tvrdnja Vrhovnog suda da je osporena odluka donesena u skladu s važećim propisima s obzirom na to da je ona u suprotnosti sa Zakonom o PIO-u. Također je naveo da je Vrhovni sud zanemario da su u spornom periodu bile na snazi Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti Predsjedništva Republike BiH, Odluka o zavođenju radne obaveze, Odluka o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH te Naredba o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji Republike BiH. Apelant je naveo da u spornom periodu nije bio u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženog te da je stoga neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na Zakon o radnim odnosima. Također je naveo da je neosnovan odgovor na apelaciju tuženog, kao i njegovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-3908/21 od 12. januara 2022. godine.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21, 19/22 i 42/23 – odluka USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
(Staž osiguranja) Pod stažem osiguranja podrazumijeva se staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem.
Član 24.
(Staž osiguranja sa efektivnim trajanjem) U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
Član 25.
(Računanje staža osiguranja sa efektivnim trajanjem) (1) Osiguraniku u obaveznom osiguranju u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom, u skladu sa propisima o radu.
(2) Kao vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom podrazumijeva se i vrijeme koje je osiguranik proveo na radu sa nepunim radnim vremenom, ako je radno vrijeme, u skladu sa propisima o radu, izjednačeno sa punim radnim vremenom.
Član 36.
(Poseban staž) (1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije Republike BiH, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu sa propisima o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se ovo vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž.
(2) U budžetu Federacije osiguravaju se sredstva za pokriće dijela visine penzije po osnovu priznatog staža iz stava (1) ovog člana i to za penzije ostvarene po zakonu.
Član 37.
(Odnos posebnog staža i staža osiguranja) Poseban staž iz člana 36. ovog zakona, ne čini staž osiguranja, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju nosioca osiguranja.
Član 38.
(Uračunavanje posebnog staža) (1) Poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona uračunat će se u penzijski staž samo uz pismenu saglasnost lica na koga se taj staž odnosi.
(2) Licima iz člana 36. stav (1) ovog zakona, koja su pravosnažnom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina, poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona ne računa se u penzijski staž.
17. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH, 44/22 i 39/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16 i 89/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
XI. PRESTANAK UGOVORA O RADU
Načini prestanka ugovora o radu Član 94.
Ugovor o radu prestaje:
[…] d. kad radnik navrši 40 godina staža osiguranja (u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju), bez obzira na godine života, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore;
[…]
18. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list Republike BiH“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Pripadnik oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine koji je do dana mobilisanja bio u radnom odnosu, za vrijeme dok se nalazi u oružanim snagama ostvaruje sva prava koja proističu iz rada, izuzev plate koju ostvaruje po posebnim propisima.
19. Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom („Službeni list Republike BiH“ broj 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 1. tačka 145.
Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“, broj 21/92), Član 2.
U uredbama sa zakonskom snagom iz člana 1. ovog zakona riječi: „Uredbe sa zakonskom snagom“ zamjenjuju se riječju: „Zakon“, a riječi: „za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja“, brišu se.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji je Vrhovni sud primijenio pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi pravilno postupio kada je sporni period uračunao u apelantov staž osiguranja s efektivnim trajanjem i za taj period mu uplatio doprinose u smislu čl. 24. i 25. Zakona o PIO-u, zbog čega je ispunjen uvjet za prestanak njegovog ugovora o radu u smislu člana 94. ZOR-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje od nižestepenih sudova, već je osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP-a (vidi tačku 20. ove odluke). Naime, Vrhovni sud je, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, utvrdio da je u datim okolnostima pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tj. član 4. Zakona o radnim odnosima, u vezi s odredbama Zakona o PIO-u. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz presuda na koje je ukazano u osporenoj odluci i iz odgovora tuženog na apelaciju proizlazi da Vrhovni sud ima izgrađenu praksu o pitanju staža osiguranja pripadnika Oružanih snaga Republike BiH koji su do dana mobilizacije i nakon toga bili u radnom odnosu (vidi tač. 11. i 14. ove odluke). Ustavni sud zapaža da osporena presuda korespondira toj praksi.
28. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o istom činjeničnom i pravnom pitanju u predmetima u kojima su apelantima odbijeni gotovo identični tužbeni zahtjevi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3908/21 od 12. januara 2022. godine i AP-2214/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u tim predmetima nije utvrdio proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantima uplaćen redovan staž za period 1991– 1995. godine, čime su ostvarili efektivni staž osiguranja po osnovu obaveznog osiguranja duži od 40 godina. Sud je također u tim odlukama naglasio da u staž obaveznog osiguranja nije uračunat poseban staž osiguranja koji su apelanti ostvarili kao pripadnici Armije BiH (idem, AP-2214/20, tačka 3).
29. U pogledu apelantovih navoda o ništavosti ugovora o cesiji od 5. februara 2021. godine zbog nedostatka njegove saglasnosti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi da je apelant u postupku pred tim sudovima tvrdio da je navedeni ugovor ništavan, niti je postavio takav tužbeni zahtjev. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnim predmetima, ukazuje na to da te prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1307/21 od 13. jula 2023. godine, tačka 36. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje da povjerilac potraživanja koje je bilo predmet tog ugovora nije bio apelant, već pravni prednik tuženog. Stoga, shodno odredbama čl. 436–438. ZOO-a, za punovažnost tog ugovora nije bila potrebna apelantova saglasnost.
30. S obzirom na to da je o svim ključnim pitanjima u konkretnom slučaju Vrhovni sud dao relevantno i dovoljno obrazloženje, te slijedeći svoju praksu potvrđenu i odlukama Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odlučivanju Vrhovnog suda u osporenoj odluci. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnju o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
33. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o povredi tog prava zasnovao na navodima da su pripadnici Armije BiH koji su bili zaposleni u javnim preduzećima i državnim institucijama, kao i pripadnici HVO-a slobodno disponirali svojim posebnim stažem, za razliku od njega kome je to pravo uskraćeno.
34. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju, kako je to jasno obrazložio Vrhovni sud, nije radilo o apelantovom posebnom stažu, već o stažu osiguranja s efektivnim trajanjem (vidi tačku 11. ove odluke). Iz navedenog proizlazi da apelant nije dokazao postojanje različitog tretmana kao uvjeta za postojanje diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Štaviše, s obzirom na praksu Vrhovnog suda te drugih redovnih sudova i Ustavnog suda o navedenom pitanju, zapravo proizlazi da je apelant identično tretiran kao i druga lica koja su se nalazila u uporedivoj pravnoj situaciji i kojima je također u penzijski staž uračunat staž u efektivnom trajanju ostvaren kod poslodavca (vidi tač. 11, 14. i 27. ove odluke).
35. Budući da apelant svojim navodima nije učinio vjerovatnim da je diskriminiran, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi pravilno postupio kada je sporni period uračunao u apelantov staž osiguranja s efektivnim trajanjem i za taj period mu uplatio doprinose u smislu čl. 24. i 25. Zakona o PIO-u, zbog čega je ispunjen uvjet za prestanak njegovog ugovora o radu u smislu člana 94. ZOR-a.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je tvrdnju o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelant nije pružio bilo kakve dokaze o navodnom kršenju tog prava iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je te navode potrebno detaljnije ispitati.
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije dokazao da je različito tretiran zbog nekog od zabranjenih osnova pa stoga diskriminaciju nije učinio ni vjerovatnom.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić