Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4084/22 (S. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4084/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4084/22, rješavajući apelaciju Spomenke Milaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Spomenka Milaković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 261135 21 Rev od 16. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Milaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 261135 21 Rev od 16. avgusta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 261135 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 261135 17 P od 22. maja 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je na osnovu zajedničkog sticanja u zajednici života i rada sa V.D. (u daljnjem tekstu: ostavilac) stekla pravo svojine i posjeda na stanu u Banjaluci, preciznije označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) sa dijelom ½. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva da se sporni stan izdvoji iz sastava zaostavštine ostavioca, te da tužena T.D. (ostaviočeva kćer, u daljnjem tekstu tužena) prizna i trpi da se apelantica na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik i posjednik spornog stana, sa dijelom ½.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je ostavilac 2016. godine kupio sporni stan. Dalje je naveo da je ostavilac od 1985. godine pa do svoje smrti (mart 2017. godine) bio u braku sa majkom tužene B.D. (u daljnjem tekstu: majka tužene ili ostaviočeva supruga), da je iza ostavioca proveden ostavinski postupak, te da je za zakonsku nasljednicu spornog stana proglašena tužena. Sud je dalje ukazao da apelantica tvrdi da je sa ostaviocem započela vanbračnu vezu 2002. godine. Međutim, obrazložio je da u konkretnom slučaju nije postojala vanbračna zajednica između apelantice i ostavioca, jer je ostavilac sve do svoje smrti bio u braku sa majkom tužene, a bračna i vanbračna zajednica ne mogu postojati zajedno. Imajući u vidu da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantica tražila utvrđenje prava svojine i prava posjeda, sud je zaključio da je neosnovan njen tužbeni zahtjev i u preostalom dijelu.

4. Presudom Okružnog suda apelantičina žalba je odbijena.

5. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i zaključke prvostepenog suda, te je ukazao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.

6. Presudom Vrhovnog suda apelantičina revizija je odbijena.

7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da zajednička svojina može nastati na dva osnovna načina, po zakonu i na osnovu ugovora. Zatim je istakao da je osnovna pretpostavka za nastanak zajedničke svojine po zakonu lično-pravna veza između najmanje dva lica (bračna zajednica, vanbračna zajednica, porodična zajednica, nasljedna zajednica). Dalje je ukazao da je odredbom člana 12. Porodičnog zakona propisano da je zajednica žene i muškarca koja nije pravno uređena na način propisan tim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena sa bračnom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan tim zakonom. Takođe je ukazao da je odredbom člana 284. Porodičnog zakona propisano da se imovina stečena radom u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vrijeme smatra njihovom zajedničkom imovinom, te da se kod diobe te imovine primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Osim toga, naveo je da je odredbom člana 31. Porodičnog zakona propisano da se brak ne može zaključiti dok drugi brak ne prestane. Sud je istakao da je samo ona zajednica vanbračnih partnera koji nisu u braku izjednačena sa bračnom zajednicom i vodi zajedničkom sticanju imovine. Imajući u vidu da je ostavilac za vrijeme zajedničkog života sa apelanticom i sve do svoje smrti bio u braku, zaključio je da u konkretnom slučaju između apelantice i ostavioca nije postojala vanbračna zajednica. Dalje je naveo da se zajednička svojina može steći i na osnovu ugovora najmanje dva lica kojim su se sporazumjeli da će uložiti svoj rad i imovinu radi postizanja zajedničkog cilja (ugovor o ortakluku). U vezi s tim, naveo je da je apelantica u toku postupka isticala da su se ona i ostavilac dogovorili da je sporni stan njihov zajednički i da njoj pripada dio od ½. Međutim, sud je naveo da ovaj apelantičin navod nije potvrđen provedenim materijalnim dokazima, niti iskazima saslušanih svjedoka. Imajući to u vidu, zaključio je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni materijalno pravni uslovi za zaključak da je sporni stan zajednička svojina apelantice i ostavioca stečena na osnovu ugovora (sporazuma) o zajedničkom sticanju. Pri tome, sud je obrazložio da ulaganje rada i sredstava lica koja nisu u bračnoj, vanbračnoj ili porodičnoj zajednici, bez ugovora o sticanju prava svojine predstavlja ulaganje u tuđu imovinu i po materijalnom pravu nije osnov za isticanje stvarno pravnog zahtjeva. S obzirom na navedeno, obrazložio je da apelantičini prigovori kojim ukazuje na njen finansijski doprinos zajedničkom životu nisu od značaja za presuđenje u konkretnom slučaju.

8. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili relevantne propise. Navodi da je sa ostaviocem bila u dugogodišnjoj, trajnoj i stabilnoj životnoj i ekonomskoj zajednici koja je prevazilazila okvire prijateljskog i podstanarskog odnosa. Navodi da je sa ostaviocem imala usmeni dogovor da stan predstavlja njihovo suvlasništvo sa dijelom od ½. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze, da su izveli pogrešan zaključak o nepostojanju životne zajednice između nje i ostavioca, te da oni nisu u toku trajanja te zajednice zajedničkim sredstvima stekli suvlasništvo na spornom stanu. Navodi da je znala da je ostavilac u braku, da se nije razveo i da apelantica u takvom statusu ne može imati svojstvo vanbračnog supružnika. Međutim, smatra da je to ne može spriječiti u sticanju prava suvlasništva na spornom stanu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

11. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da u konkretnom slučaju između apelantice i ostavioca nije postojala vanbračna zajednica, niti je sporni stan njihova zajednička svojina stečena na osnovu ugovora (sporazuma) o zajedničkom sticanju. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj relevantnih odredbi zakona na koje su se sudovi pozvali, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4084/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio