Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/22 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2207/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-
2207/22, rješavajući apelacije Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo podnesene protiv :
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 386894 22 Rev od 8. marta 2022. godine,
Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 461108 16 Rsž od 6. oktobra 2021. godine,
Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 431184 16 Rsž od 5. oktobra 2021. godine,
Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 496303 17 Rsž od 14. septembra 2021. godine i
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 393570 22 Rev od 5. jula 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2207/22
1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 386894 22 Rev od 8. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 419788 16 Rsž od 25. maja 2021. godine.
AP-2807/22
2. Apelant, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 461108 22 Rev od 10. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 461108 16 Rsž od 6. oktobra 2021. godine.
AP-2808/22
3. Apelant, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 431184 22 Rev od 7. aprila 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 431184 16 Rsž od 5. oktobra 2021. godine.
AP-4001/22
4. Apelant, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496303 21 Rev od 14. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 496303 17 Rsž od 14. septembra 2021. godine.
AP-4257/22
5. Apelant, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 393570 22 Rev od 5. jula 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 393570 16 Rsž od 27. septembra 2021. godine.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2207/22.
7. Ustavni sud je prethodno, odlukama o dopustivosti broj AP-170/22 od 20. aprila 2022. godine broj AP-102/22 od 9. februara 2021. godine i broj AP-4275/21 od 26. januara 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), odbacio apelacije kao preuranjene podnesene protiv presuda Kantonalnog suda, jer je apelant protiv tih presuda izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjima Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su navedene presude Kantonalnog suda konačne odluke u ovom postupku.
Činjenice
8. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijama, djelimično su usvojeni odnosno usvojeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi apelantovih zaposlenika (u daljnjem tekstu: tužitelja) kojim su tražili da sud obaveže apelanta da im, na ime razlika plate sa minulim radom, naknade za regres, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostepenih odnosno drugostepenih presuda.
9. U obrazloženju osporenih presuda sud je naveo da je predmet tužbenih zahtjeva isplata razlike plata sa minulim radom i naknade za korištenje godišnjeg odmora između isplaćenih iznosa i iznosa obračunatih po koeficijentima predviđenih u Kolektivnom ugovora u oblasti finansija (u daljnjem tekstu: GKU), te uplate razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dalje, sud je obrazložio da je odredbama člana 26. GKU propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju. Osim toga, ukazao je da je tim odredbama propisan minimalni koeficijent za sve grupe poslova i da je određen potrebni stepen školske spreme za svaku grupu poslova. Također, sud je naveo da navedenim odredbama nisu definisani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, istakao je da apelant pravilnikom o radu nije razradio poslove u okviru tih grupa. U vezi s tim, naglasio je da se u takvoj situaciji jedino može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Dalje je obrazložio da su tužitelji dokazali da poslovi koje su obavljali po svojoj složenosti spadaju u grupu složenosti kojoj ti poslovi pripadaju. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredbi čl. 26. i 28. GKU tužiteljima dosudio razliku plate sa minulim radom, te razliku doprinosa na platu primjenom odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima. Također, sud je ukazao da je apelant isplatio tužiteljima regres u spornom periodu, te da tužiteljima pripada razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora obračunata u skladu sa članom 31. GKU. Konačno, u odnosu na apelantovo pozivanje na presude Vrhovnog suda (bliže navedene u obrazloženjima osporenih presuda), sud je istakao da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Apelacioni navodi
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, da su na njegovu štetu povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljavaju standard prava na pravično suđenje. Navode da tužitelji nisu dokazali u koju grupu složenosti poslova spadaju poslovi koje su obavljali. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelant navodi da tužitelji nisu dokazali koliko penzionog staža imaju, niti da li su im za taj staž uplaćeni doprinosi. Također navodi da tužitelji nisu dokazali da su koristili godišnji odmor, niti da je apelant poslovao pozitivno, te da nije mogla biti dosuđena razlika naknade na ime regresa. Dalje, apelant navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine, 65 0 Rs 367678 20 Rev 11. marta 2021. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. maja 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Imajući to u vidu smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u apelacijama paušalno navodi da mu je povrijeđenprincip ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
14. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili razloge za zaključak da tužiteljima pripada razlika plate sa minulim radom i razlika regresa prema odredbama GKU, uz uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (vidi, tačka 9. ove odluke). U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio neke od presuda Vrhovnog suda na koje se pozvao (vidi tačka 10. ove odluke). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti prima facie neosnovanim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacija se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da oni nisu rezultirale njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić