Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/22 (R.A.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3965/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3965/22, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R. A. protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 152443 22 Gž od 3. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 152443 22 Gž od 3. augusta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 152443 20 Mal od 29. novembra 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev Javne ustanove Kantonalna bolnica „Dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da sud obaveže apelanticu da joj na ime naknade po osnovu potraživanja iz radnog odnosa isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je presudom Kantonalnog suda od 17. marta 2011. godine obavezana tužiteljica da apelantici isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa. Dalje, utvrđeno je da je na osnovu te presude pokrenut izvršni postupak, u kojem je apelantici isplaćen navedeni novčani iznos, te da je taj postupak okončan 12. oktobra 2011. godine. Također, utvrđeno je da je nakon izvršenja navedene presude, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) presudom od 11. aprila 2014. godine usvojio tužiteljičinu reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je tužiteljica isplatila apelantici iznos određen rješenjem o izvršenju, odnosno sa pravnim osnovom, iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni instituta neosnovanog bogaćenja.
3. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Mal 152443 22 Gž od 3. augusta 2022. godine uvažio tužiteljičinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao apelanticu da tužiteljici isplati utuženi iznos na ime naknade po osnovu potraživanja iz radnog odnosa. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na odredbe člana 54. st. 1., 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojima je propisano pravo izvršenika da, nakon što je izvršenje provedeno, u istom izvršnom postupku u roku od 30 dana, odnosno u roku od jedne godine, zatraži od suda da tražiocu izvršenja naloži da vrati ono što je izvršenjem dobio. Kako je u konkretnom slučaju izvršenje provedeno 12. oktobra 2011. godine, a Vrhovni sud je presudom od 11. aprila 2014. godine odbio apelantičin tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao i subjektivni i objektivni rok za podnošenja prijedloga za protivizvršenje u istom izvršnom postupku. Međutim, u konkretnom slučaju je tužiteljica, u skladu sa odredbom člana 54. stav 4. ZIP-a i člana
210. ZOO, podnijela tužbu radi vraćanja onog što je po osnovu prinudnog izvršenja isplatila apelantici, a u vezi s čim je izvršna isprava stavljena van snage. Kantonalni sud je naveo da tužiteljica ima pravo vraćanja novčanog iznosa koji je apelantici isplaćen u postupku prinudnog izvršenja po osnovu izvršne isprave (presude Kantonalnog suda od 17. marta 2011. godine), koja je ukinuta presudom Vrhovnog suda, čime je ostvaren uslov za vraćanje stečenog bez osnova iz odredbe člana 210. stav 3. ZOO-a.
4. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZIP-a, u obrazloženju osporene odluke razmotrio sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno utvrdio da tužiteljica ima pravo na povrat novca koji je apelantici isplatila u postupku prinudnog izvršenja, jer je presuda, na osnovu koje je novac isplaćen, ukinuta odlukom Vrhovnog suda, a takvo utvrđenje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Također, Ustavni sud podsjeća da je u praksi razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2444/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, AP-2439/22 od 23. marta 2023. godine i AP-1713/22 i AP-2139/22 od 5. oktobra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman