Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-982/24 (S. A.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-982/24
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-982/24, rješavajući apelaciju Sejada Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nussberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sejada Alijagića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 004687 24 Kž 15 od 4. januara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejad Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa advokat Amir Ezić iz Bosanske Krupe, podnio je 6. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 004687 24 Kž 15 od 4. januara 2024. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 004687 20 K 3 od 25. decembra 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 4. aprila 2024. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su, u periodu od 11. do 23. aprila 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 24. aprila 2024. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Kantonalnog suda od 30. novembra 2023. godine apelantu je određen pritvor temeljem odredbe člana 261. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), radi obezbjeđenja njegovog prisustva na glavnom pretresu jer nije pristupio zakazanom ročištu za glavni pretres iako je bio uredno obaviješten. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati do objavljivanja presude, a najduže 30 dana. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2023. godine.
6. Presudom Kantonalnog suda od 25. decembra 2023. godine apelant je oglašen krivim da je počinio dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u sticaju sa tri krivična djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. stav (1) i članom 54. KZFBiH. Za navedena krivična djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Osporena rješenja
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 004687 20 K 3 od 25. decembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), donesenim nakon objave prvostepene presude, apelantu je produžen pritvor, koji može trajati najduže devet mjeseci ili do nove odluke suda. U obrazloženju je navedeno da je sud po službenoj dužnosti utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor apelantu. U vezi s tim, sud se prvenstveno pozvao na odredbu člana 152. stav (1) ZKPFBiH, navodeći da je u konkretnom slučaju apelantu neophodno produžiti pritvor ne samo zbog okolnosti koje se odnose na način izvršenja krivičnog djela, već i zbog okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost. Naime, ukazano je prije svega na drskost, upornost i bezobzirnost koju je apelant pokazao prilikom izvršenja krivičnih djela. Kantonalni sud je dalje imao u vidu da su odnosi između apelantove porodice i porodice L. od ranije poremećeni, te da su komšije, kao i da se kritični događaj desio u malom mjestu i da je izazvao uznemirenost građana. Stoga je zaključeno da sve navedene okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ukazuju da je produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. U kontekstu poremećenih odnosa dviju porodica, Kantonalni sud je posebno istakao da su ti odnosi i dalje poremećeni, te da su prisutne provokacije i sa jedne i sa druge strane. U vezi s tim je ukazano da je svjedok M. A. – apelantov sin, izjavio „molim vas k'o boga da spriječite neke stvari da se ne desi još veći incident“. Zatim je navedeno i da je Tužilaštvo uložilo u spis predmeta obavijest koja mu je dostavljena, iz koje proizlazi da je jednog od oštećenih više njegovih prijatelja i poznanika upozorilo da se „čuva apelanta jer je najavio da će lišiti života sve članove porodice L. ukoliko bude osuđen“. Kantonalni sud je smatrao da ove činjenice ukazuju i na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant dovršiti pokušano krivično djelo i da će počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora teža od tri godine.
8. Konačno, zaključeno je i da se u konkretnom slučaju primjenom blažih mjera ni u kojem slučaju ne bi mogla ostvariti svrha koja se postiže pritvorom, a sve s ciljem osiguranja apelantove prisutnosti za uspješno vođenje krivičnog postupka. Pri tome je navedeno i da se apelant u više navrata, iako uredno pozivan, nije odazivao na glavni pretres, zbog čega mu je sud temeljem člana 261. stav (2) ZKPFBiH odredio pritvor kako bi se obezbijedilo njegovo prisustvo na glavnom pretresu.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 004687 24 Kž 15 od 4. januara 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge zbog kojih mu je pritvor produžen u smislu člana 152. stav (1) ZKPFBiH, odnosno navode da pritvor „ne bi trebao biti kazna i odmazda“. U vezi s tim je ukazano da je Kantonalni sud dao konkretne razloge za produženje pritvora, uzevši u obzir okolnosti učinjenja krivičnih djela za koja je apelant nepravomoćno oglašen krivim, kao i okolnosti vezane za apelantovu ličnost. U prilog navedenom Vrhovni sud je ponovio argumentaciju iz prvostepenog rješenja (vidi, tačka 8. ove odluke). Na pravilnost zaključaka Kantonalnog suda, kako je to navedeno, nije od utjecaja apelantova žalbena tvrdnja da navedene okolnosti ne mogu biti razlog za produženje pritvora, nego mogu „imati utjecaja“ prilikom odmjeravanja kazne i donošenja presude. Vrhovni sud je istakao da se kod određivanja/produženja pritvora u smislu člana 152. stav (1) ZKPFBiH uzimaju sve okolnosti vezane za učinjenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinitelja. S obzirom na navedeno, ocijenjen je kao neprihvatljiv prijedlog iz žalbe da se apelantu izreknu blaže mjere umjesto pritvora. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da mu je nakon donošenja presude pritvor produžen nezakonito, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 302. u vezi sa članom 152. stav (1) i članom 261. stav (2) ZKPFBiH. Navodi da mu pritvor nije mogao biti produžen osporenim prvostepenim rješenjem, zbog čega je bila isključena i mogućnost kontrole opravdanosti pritvora u konkretnom slučaju.
II.Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da je riječ o ponovljenim žalbenim navodima.
12. Kantonalni sud je istakao da je pravilno i zakonito dao valjane i uvjerljive razloge u osporenom prvostepenom rješenju, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud prvostepenim osporenim rješenjem pravilno produžio pritvor apelantu. Kada je u pitanju apelantova ličnost, Tužilaštvo je istaklo da je tim vještaka dao mišljenje da je on opasan po okolinu. Budući da se apelant već nalazio u pritvoru, Tužilaštvo je navelo da nije imalo smisla apelantu određivati pritvor, već isključivo ga produžiti. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 152. stav (1) Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 261. stav (2) Nedolazak optuženog na glavni pretres (2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.
Član 302.
Pritvor poslije izricanja presude Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivaće se odredba člana 152. ovog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
18. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
19. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W.A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, broj predstavke 38958/16, tač. 32. i 33. s daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora biti „zakonito“, što uključuje i poštovanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i nameće obavezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64. s daljnjim referencama).
20. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant prvostepenom presudom Kantonalnog suda od 25. decembra 2023. godine proglašen krivim za počinjenje više krivičnih djela i da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. To znači da, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju apelantovog pritvora. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža je apelantov pritvor produžen na osnovu odredbi člana 152. stav (1) ZKPFBiH u vezi sa članom 302. ZKPFBiH. Prema tim zakonskim odredbama, određivanje odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je takva mjera neophodna radi neometanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno s ličnošću učinioca. Međutim, to ne znači da se osim navedenih okolnosti, prilikom primjene odredbe člana 152. stav (1) ZKPFBiH, ne mogu razmatrati i osnove iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Pri tome, stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju o tome koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su u vezi s ličnošću učinioca, te da li one imaju utjecaj na neometano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1262/21 od 23. juna 2021. godine, tač. 36. i 37. s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. U konkretnom slučaju, svoju odluku o neophodnosti produženju pritvora apelantu nakon izrečene prvostepene presude redovni sudovi su ocijenili u svjetlu okolnosti koje su u vezi s načinom izvršenja krivičnih djela i apelantovom ličnošću. Razlozi koje su redovni sudovi dali u vezi s navedenim okolnostima Ustavni sud smatra jasnim, preciznim i dovoljno obrazloženim. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili sve relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i na osnovu toga zaključili da bi apelant mogao ometati daljnji tok krivičnog postupka i dovršiti/ponoviti krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi. U kontekstu potonjeg, redovni sudovi su u osporenim rješenjima posebno ukazali na činjenice u vezi sa poremećenim odnosima apelantove porodice i porodice oštećenih, kao i na objektiviziranu opasnost da će apelant dovršiti krivična djela, odnosno učiniti nova ukoliko bude osuđen. Pri tome, u datim se okolnostima ne može zaključiti da se pritvor „pretvorio u kaznu“, budući da nesporno proizlazi da apelantova kazna nije istekla, niti je vrijeme koje je apelant u pritvoru dostiglo izrečenu kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u izreci osporenog prvostepenog rješenja navedeno da apelantov pritvor „može trajati najduže devet mjeseci...“. Dakle, upotrijebljena jezička formulacija jasno ukazuje na mogućnost, a ne na definitivno određeno vrijeme trajanja apelantovog pritvora.
22. S druge strane, nije od značaja činjenica da je u prethodnom rješenju o određivanju pritvora apelantu od 30. novembra 2023. godine bilo navedeno da pritvor može trajati najduže 30 dana, a da je osporeno prvostepeno rješenje doneseno prije isteka tog roka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u okolnostima konkretnog predmeta radilo o dvije potpuno različite pravne situacije u vezi sa apelantovim lišenjem slobode, odnosno da se radilo o određivanju pritvora za vrijeme trajanja glavnog pretresa prije donošenja presude i produženju pritvora nakon donošenja presude temeljem osporenih rješenja. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da prethodno rješenje o određivanju pritvora nije onemogućilo daljnje produženje njegovog pritvora nakon donošenja prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da suprotno apelantovim tvrdnjama redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe člana 152. stav (1) u vezi sa članom 302. ZKPFBiH, zbog čega su ovi apelantovi neosnovani.
23. Budući da je apelant ukazao i na proizvoljnost u primjeni člana 261. stav (2) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da je tačno da se Kantonalni sud između ostalog referisao i na navedenu zakonsku odredbu (vidi, tačku 8. ove odluke), kojom je propisana mogućnost određivanja pritvora zbog nedolaska optuženog na glavni pretres. Međutim, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja ne proizlazi da je sud svoju odluku temeljio na tom pravnom osnovu, već je on spomenut u kontekstu obrazlaganja činjenica u vezi sa apelantovom ličnošću. To se odnosilo na apelantovo ranije ponašanje tokom glavnog pretresa koje je, prije donošenja osporenih rješenja, rezultiralo određivanjem pritvora apelantu zbog njegovog neodazivanja na glavni pretres. Stoga su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu, nakon donošenja prvostepene presude, pritvor produžen nezakonito. Također, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su ocijenili i to da li je pritvor jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju egzistiraju takve okolnosti koje upućuju na postojanje općeg interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se tiču navodne proizvoljnosti u obrazloženjima razloga za produženje njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, jer su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za produženje njegovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude iz razloga propisanih članom 152. stav (1) u vezi sa članom 302. ZKPBiH, čime su zadovoljeni standardi člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.