Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1425/22 (H.O.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1425/22

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1425/22, rješavajući apelaciju H. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 408242 16 Gž od 2. juna 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 408242 21 Rev od 16. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 408242 16 Gž od 2. juna 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3001/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 19. augusta 2021. godine protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Šetasa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 408242 14 P od 23. septembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu, bliže označenu i opisanu u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da su on i njegova porodica vlasnici sporne nekretnine, a da je tuženi koristi bez njihove saglasnosti i osnova. Kako je sud naveo, apelant je ukazivao da je tužbu podnio kako bi zaštitio pravo vlasništva, pozivajući se na odredbe člana 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) i Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Općinski sud je prezentirao sadržaj izvedenih dokaza, na osnovu čega je utvrđeno da je sporna nekretnina u javnim evidencijama upisana kao državno vlasništvo s dijelom 1/1, a da su kao korisnici upisani apelant i 11 poimenično navedenih lica. Zatim je ukazano da nije sporno da su apelantovi prednici bili vlasnici sporne nekretnine.

6. Međutim, kako je sud naveo, iz provedenih dokaza proizlazi da su 1968. godine lica V. M. i R. U. na spornoj nekretnini sagradila privremeni poslovni objekt – automehaničarsku radionicu. Dalje je ukazano da su navedena lica zaključila ugovor o kupoprodaji od 22. juna 1994. godine kojim su privremeni poslovni objekt prodali kupcima F. D. i S. Š. Također je navedeno da je S. Š. kao zakupodavac zaključio s tuženim kao zakupoprimcem ugovor o zakupu od 1. jula 2006. godine sporne nekretnine. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 50. ZVPO-a propisano da suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari. Općinski sud je istakao da apelant nije pružio dokaze o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da je nosilac prava vlasništva na spornoj nekretnini. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva na spornoj nekretnini, a da apelant nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 408242 16 Gž od 2. juna 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena u odnosu na odluku o troškovima postupka tako što je rješenje preinačeno i apelantu naloženo da tuženom nadoknadi troškove postupka u manjem novčanom iznosu u odnosu na iznos dosuđen prvostepenim rješenjem, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepena presuda zasnovana na utvrđenju da apelant nije (su)vlasnik sporne nekretnine te da njegov reivindikacioni zahtjev nije osnovan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno stavu prvostepenog suda, apelant bi kao jedan od upisanih privremenih (su)korisnika nacionalizirane nekretnine u skladu s odredbom člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) imao pravo zahtijevati predaju u posjed. Zatim, sud je ukazao da je za zakonitu odluku u konkretnom slučaju neophodno imati u vidu odredbu člana 26. stav 1. ZGZ-a kojom je propisano da ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od 10 godina ne podnese tužbu odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu. Stoga je, kako je sud istakao, za odluku u ovom predmetu bitno razriješiti prethodno pitanje, tj. da li su apelant i njegovi srodnici izgubili privremeno pravo korištenja sporne nekretnine.

8. Kantonalni sud je ukazao da je članom 26. stav 2. ZGZ-a propisano da gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavu tog člana (ibid.) utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove. Nadalje, sud je naveo da odredbama ZGZ-a nije zabranjeno da se o gubitku privremenog prava korištenja riješi kao o prethodnom pitanju u drugom postupku. Međutim, kako je sud naveo, u parničnom postupku nisu izvedeni dokazi na okolnost da je to pravno pitanje riješeno u upravnom postupku. Stoga je sud, kako je istaknuto, u skladu sa članom 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) riješio ovo pitanje, pri čemu odluka suda o prethodnom pitanju, shodno stavu 2. istog člana, ima pravno dejstvo samo u ovoj parnici. S obzirom na činjenicu da su V. M. i R. U. 1968. godine sagradili privremenu automehaničarsku radionicu na spornoj nekretnini, logičan je zaključak, kako je sud istakao, da su apelant i njegovi srodnici, odnosno njihovi prednici kao raniji vlasnici, tada izgubili posjed sporne nekretnine. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da su on ili ostali upisani nosioci privremenog prava korištenja ili njihovi prednici kao raniji vlasnici sporne nekretnine prije ovog postupka podnosili tužbu odnosno zahtjev da im se sporna nekretnina vrati u posjed, Kantonalni sud je zaključio da im shodno navedenim odredbama ZGZ-a takvo pravo ne pripada ni u konkretnom parničnom postupku.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 408242 21 Rev od 16. novembra 2021. godine apelantova revizija je odbačena uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je ukazao na proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. Također je ukazao na povredu prava na nezavisan i nepristrasan sud, jednakost u postupku te kršenje prava na obrazloženu odluku. Navodi da je drugostepeni sud povrijedio odredbe procesnog zakona jer nije provjerio urednost punomoći za zastupanje tuženog i umješača na strani tuženog (mldb. M. Š.), na što je ukazivao u žalbi i reviziji. Dalje ističe da je u žalbi predlagao da se održi usmena rasprava pred drugostepenim sudom, ali je prijedlog „ignorisan“. Apelant, u suštini, daje svoju ocjenu dokaza i iznosi svoje viđenje postupka. Navodi da je drugostepeni sud rješavao po „izmišljenom“ prethodnom pitanju, te utvrđivao nove činjenice, što u žalbenom postupku nije dopušteno. Ukazuje da je pogrešno primijenjen član 12. ZPP-a jer se iz obrazloženja osporene odluke ne može zaključiti na osnovu čega je drugostepeni sud smatrao da se o ugovoru u kupoprodaji iz 1994. godine, koji je po sili zakona ništavan, treba odlučiti kao o prethodnom pravnom pitanju. Problematizira i primjenu člana 26. ZGZ-a. Ističe da su on i njegova porodica vlasnici i korisnici sporne nekretnine, a zatim navodi da spornu nekretninu više od 20 godina nezakonito koriste S. Š. i njegovi nasljednici, tj. tuženi. Navodi da je 2004. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv S. Š., tako da nije tačno da se nije usprotivio zauzimanju sporne nekretnine.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

11. Kantonalni sud navodi da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, pri čemu nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

12. Općinski sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju prvostepene presude te ističe da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva.

13. Tuženi navodi da su sudovi dali jasne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, a činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede njegovih prava.

14. U izjašnjenju na odgovore apelant, u suštini, predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju. V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. st. 1. i 2. (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. (2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Član 217. st. 1. i 2. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

16. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03 i 67/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 26. st. 1. i 2.

Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.

Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

VI.Dopustivost i meritum

17. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 16. novembra 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 408242 16 Gž od 2. juna 2021. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-

3001/21 (vidi tačku 2. ove odluke). U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. U odnosu na navode o kršenju načela nezavisnosti i nepristrasnosti suda, koje apelant nije posebno obrazlagao, Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. novembra 2020. godine, tačka od 134. do 137, uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost sudova. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan, a takvih dokaza u konkretnom slučaju nema. S obzirom na navedeno, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim.

22. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene konačne odluke ne proizlazi da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje kada je u skladu s odredbama člana 12. ZPP-a, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, raspravio prethodno pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene konačne odluke jasno proizlazi koje relevantne činjenice i zakonske odredbe je imao u vidu drugostepeni sud za donošenje odluke. Shodno tome, Ustavni sud ne može utvrditi proizvoljnost u zaključku drugostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, imajući u vidu date razloge redovnih sudova, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na obrazloženu odluku. Naime, Ustavni sud smatra da su u osporenoj odluci navedeni jasni i dovoljni razlozi kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih odredbi, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

25. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, te je imao priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.

26. U odnosu na navod da je predlagao održavanje ročišta u žalbenom postupku, Ustavni sud ukazuje da se shodno sadržaju člana 217. st. 1. i 2. ZPP-a radi o primjeni procesnopravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja za drugostepeni sud, u situaciji kada taj sud procijeni da bi raspravu trebalo održati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i kada ocijeni da je to potrebno zbog povreda parničnog postupka u prvostepenom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud, iako se nije izjasnio u odnosu na apelantov prijedlog, nije proizvoljno postupio kada u konkretnom slučaju nije održao raspravu prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4819/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U odnosu na navode da tuženi i umješač na strani tuženog nisu imali valjanu punomoć za zastupanje, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizirao na koji način je to pitanje utjecalo na njegova prava u konkretnom postupku i položaj u odnosu na suprotnu stranu, posebno imajući u vidu zaključak redovnih sudova da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelant, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženju osporene odluke data jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, te kada ništa ne ukazuje na povredu načela nepristrasnosti suda, načela ravnopravnosti stranaka na apelantovu štetu i kršenja prava na obrazloženu odluku.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman