Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3897/22 (S. K.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Otpremnina
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3897/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3897/22, rješavajući apelaciju Seada Kadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Kadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026456 21 Uvp od 14. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Kadića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026456 21 Uvp od 14. septembra 2022. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 14. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 026456 21 Uvp od 14. septembra 2022. godine. Apelant je 31. oktobra 2022. godine dopunio apelaciju (dostavio osporenu presudu Vrhovnog suda). Uvodna napomena

2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 16. decembra 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u istom postupku koji se u tom trenutku vodio pred Vrhovnim sudom, po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 026456 20 U od 3. decembra 2021. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4282/21 od 23. februara 2022. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U obrazloženju odluke, Ustavni sud je naveo da apelant nije, shodno odredbama člana 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (koji je stupio na snagu 1. januara 2021. godine) prije podnošenja navedene apelacije podnio redovnom sudu zahtjev za ubrzanje postupka u cilju zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno, propustio je da iscrpi efikasan pravni lijek propisan Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Osporeni postupak

3. Apelant je 1. februara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija).

4. Rješenjem Komisije od 1. novembra 2019. godine apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja, Komisija je navela da je apelantov poslodavac (Javno željezničko transportno preduzeće Republike Srpske, u daljnjem tekstu: poslodavac) zbog apelantovog neopravdanog izostanka sa posla pet uzastopnih radnih dana, donio rješenje o prestanku radnog odnosa od 17. jula 1992. godine. Dalje je ukazala da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa odredbom člana 75. stav (2) tačka 3) tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Navedenom odredbom je bila propisana mogućnost prestanka radnog odnosa bez saglasnosti radnika, ukoliko je radnik imao neopravdani izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno. Imajući u vidu navedeno, Komisija je zaključila da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na otpremninu, jer nije nezakonito otpušten sa posla u smislu odredbe člana 152. Zakona o radu.

5. Ministarstvo je rješenjem od 18. marta 2020. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu dokaza u spisu, te da je Komisija cijenila i činjenicu da je apelantu radni odnos prestao na osnovu rješenja njegovog poslodavca. Takođe je ukazalo da se apelantov poslodavac u obrazloženju navedenog rješenja pozvao na pravilnik o radnim odnosima, te na tada važeći Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Osim toga, obrazložilo je da ukoliko u spisu postoji rješenje o prestanku radnog odnosa (koje je apelant dostavio Komisiji), u kojem se poslodavac pozvao na određeni propis ili akt, Komisija nema mogućnost da tumači zakonitost samog tog rješenja, jer to može utvrditi samo nadležni sud, u radnom sporu.

6. Presudom Okružnog suda od 3. decembra 2020. godine apelantova tužba je uvažena i drugostepeno rješenje poništeno. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. U vezi s tim, naveo je da je u tom rješenju kao razlog njegovog donošenja, apelantov poslodavac samo naveo neopravdan izostanak sa posla uzastopno pet dana. Međutim, ukazao je da u obrazloženju tog rješenja nisu navedeni dokazi na koji način je to poslodavac utvrdio, niti su navedeni razlozi o neopravdanom izostanku sa posla. U vezi s tim, naveo je da je ove činjenice mogla da utvrdi samo disciplinska komisija, međutim, disciplinski postupak apelantov poslodavac nije proveo.

7. Presudom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje sudske odluke, presuda Okružnog suda je preinačena tako što je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelantu, u skladu sa odredbom člana 152. Zakona o radu ne pripada pravo na otpremninu. U vezi s tim, naveo je da apelantu radni odnos nije prestao nezakonito, jer je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu sa odredbom člana 75. stav (2) tačka 3) tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Dalje je ukazao da je za taj osnov prestanka radnog odnosa dovoljno da radnik izostane sa posla pet uzastopnih radnih dana, a da svoj izostanak naknadno ne opravda, u kom slučaju poslodavac može donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa bez saglasnosti radnika. Osim toga, naveo je da je pravilan zaključak Ministarstva da organi uprave nisu ovlašteni da u upravnom postupku ispituju zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu. Naime, ukazao je da se o tome moglo raspravljati samo u postupku po prigovoru izjavljenom protiv tog rješenja, shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, o čemu je apelant poučen u rješenju. Takođe je istakao da se o navedenom moglo raspravljati dalje u radnom sporu pred nadležnim prvostepenim sudom u smislu odredbe člana

83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa i da se trebala ispitati zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa i u materijalno pravnom smislu. Takođe, navodi da u ranijoj sudskoj praksi postoje i suprotne presude koje potvrđuju nezakonitost osporenih akata Ministarstva, pri čemu različito postupanje sudova dovodi do pravne nesigurnosti. Konačno, apelant navodi da je na odluku povodom zahtjeva čekao duže od 20 godina, te traži naknadu nematerijalne štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

10. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji navodi da u sudskoj praksi postoje presude koje potvrđuju nezakonitost osporenih akata Ministarstva, pri čemu različito postupanje sudova dovodi do pravne nesigurnosti. Međutim, apelant nije dostavio te presude, pa se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje tih navoda.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

12. Dalje, apelant smatra da su organi uprave i Vrhovni sud proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i organi uprave pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naročito, jasno je obrazloženo da je Komisija u smislu odredbe člana 152. Zakona o radu ovlaštena da ispituje samo formalno-pravnu zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa, dok se ta odluka u materijalno-pravnom smislu mogla pobijati prigovorom i dalje u radnom sporu pred nadležnim sudom.

14. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacione navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP-515/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dužinu trajanja postupka

15. Ustavni sud zapaža da je apelant i u ranije podnesenoj apelaciji (vidi tačku 2. ove odluke) ukazivao da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je na odluku povodom zahtjeva čekao duže od 20 godina. Odlučujući o toj apelaciji, Ustavni sud je zaključio da apelant nije, shodno odredbama člana 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (koji je stupio na snagu 1. januara 2021. godine) prije podnošenja navedene apelacije podnio redovnom sudu zahtjev za ubrzanje postupka u cilju zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno, propustio je da iscrpi efikasan pravni lijek propisan Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Nakon te odluke apelant nije podnio redovnom sudu zahtjev za ubrzanje postupka u cilju zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku, nego je ponovo podnio apelaciju, ponovo ukazujući da je na odluku povodom zahtjeva čekao duže od 20 godina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

b) Pravo na imovinu

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3897/22 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio