Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4501/22 (D. Z. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4501/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4501/22 , rješavajući apelaciju Dijana Zlatunić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dijane Zlatunić, Zlatana Popovića, Nermina Kalabića, Nike Slipca, Mirka Marića, Nataše Kršin i Jovanke Efendić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 556862 18 Rsž od 21. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dijana Zlatunić, Zlatan Popović, Nermin Kalabić, Niko Slipac, Mirko Marić, Nataša Kršin i Jovanka Efendić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika, koje zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 556862 18 Rsž od 21. oktobra 2022. godine.
2. Apelanti su 28. februara 2023. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 556862 22 Rev od 4. januara 2023. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku
3. Presudom Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava Federacije BiH) da im isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćenih plata zbog neprimjenjivanja najniže osnovice za obračun plate i na ime razlike manje isplaćenih plata po osnovu uvećanja na ime radnog staža, sve precizirano u izreci presude.
4. U obrazloženju Općinski sud je ukazao da se plaće državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, tj. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama). Općinski sud je obrazložio da iz odredbi čl. 5., 6. i 21. Zakona o platama proizilazi detaljno uređen način utvrđivanja osnovice za obračun plate. Slijedom toga, zaključio je da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji nijednom odredbom ne uređuje plate namještenika i državnih službenika. Također, sud je istakao da se navedeno primjenjuje i na zahtjev apelanata da im se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6%, budući da je relevantnim odredbama Zakona o platama propisana stopa od 0,5%. Osim toga, sud je ukazao na stav Vrhovnog suda broj 65 0 P 110682 12 Rev od 9. decembra 2014. godine koji je potvrđen odlukom tog suda broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine iz kojeg proizilazi da je Zakonom o platama kao posebnim propisom utvrđeno pitanje plata državnih službenika i namještenika koji ne podrazumjeva kombinaciju prava iz drugog izvora.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju Kantonalni sud je ponovio zaključke prvostepenog suda, koje prihvata i taj sud, te naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu. Kantonalni sud je istakao da pravno shvatanje Vrhovnog suda u predmetu 65 0 P 496860 16 Spp 2, na koje se apelanti pozivaju, u konkretnom slučaju nije primjenjivo, jer se ne radi o zaštiti minimalne plate. Naime, navedeni stav Vrhovnog suda se odnosi na primjenu odredbe člana 9. OKU kojom je propisano usklađivanje najniže bruto stanice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom.
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da im se isplata razlike plaće zbog primjene različite osnovice i razlike naknade za minuli rad trebala obračunati primjenom odredbi OKU. Također smatra da je povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti. Apelanti navode da je osporena odluka Kantonalnog suda donesena suprotno stavu Vrhovnog suda iz odluke 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, te u vezi s tim ukazuje na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 614895 17 Rsž od 14. aprila 2022. godine u kojoj je utvrđena osnovanost potraživanja razlike plate.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-882/23 od 21. marta 2024. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu pravne sigurnosti, ističući da je Kantonalni sud u osporenoj odluci zauzeo suprotan stav Vrhovnog suda u predmetu 65 0 P 496860 16 Spp 2. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući po žalbi apelanata, obrazložio da u konkretnom slučaju navedeni stav Vrhovnog suda nije primjenjiv, jer se ne radi o zaštiti minimalne plate (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. U konkretnom slučaju, apelanti nisu predočili dokaze da su stvorene takve razlike (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-4703/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 14., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njihovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman