Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1737/22 („Cemgrad“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o dopuni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1737/22
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1737/22, rješavajući apelaciju „Cemgrada“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Cemgrada“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 034233 21 Pž od 14. marta 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Cemgrad“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Refik Jusufović, advokat iz Tuzle, podnio je 17. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 034233 21 Pž od 14. marta 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i „Delta home“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. i 18. oktobra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši sud, Okružni sud i tužilac su u periodu od 19. oktobra do 2. novembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 25. decembra 2023. godine proslijeđeni apelantu na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 21. juna 2024. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 59 0 Ps 034233 19 Ps od 15. oktobra 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati dug u iznosu od 13.277,79 KM sa zateznom kamatom (stav I izreke presude). Djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužilac da apelantu na ime naknade štete isplati iznos 9.423,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude), dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (stav III izreke presude).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je „Gross“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: „Gross“) za prevoz svoje robe angažirao „Jokić Invest“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: „Jokić Invest“), koji je angažirao apelanta kao podizvođača za prevoz robe. Dalje je naveo da je apelant, zaključenjem ugovora o cestovnom prevozu robe od 10. januara 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kao naručilac angažirao tužioca kao prevoznika da preveze dio robe. Istaknuto je da je tužiočevo vozilo s utovarenom robom „Gross“ u težini od 25 t učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi uslijed koje je nastala šteta trajnim uništenjem dijela utovarenog tereta, pa je tužilac isporučio samo robu u težini od 12.300 kg. Okružni sud je zaključio da tužilac ima pravo na naknadu na ime izvršenog prevoza preostalog dijela robe po osnovu uredno dostavljenih faktura i usvojio tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke presude. Okružni sud je također zaključio da je djelimično osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete zbog uništenja dijela tovara. Dalje je naveo da se osnovi odgovornosti za štetu nalaze u spornom ugovoru, čijim članom 7. je regulirano da prevoznik odgovara za gubitak i oštećenje robe, da se obavezuje čuvati robu naručioca prevoza i preduzeti odgovarajuće mjere zaštite, a da će u suprotnom prevoznik biti obavezan da nadoknadi robu u njenoj punoj vrijednosti. Također je ukazao na član 671. stav 1. i član 648. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je ocijenio da tužilac kao prevoznik prema članu 671. ZOO-a odgovara apelantu kao naručiocu prevoza za umanjenje imovine – štetu koja mu je uzrokovana gubitkom dijela robe. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužiočeva odgovornost, s obzirom na propuste vozača, utvrđena u visini od 50%, pri čemu je obrazloženo da je šteta podjednako prouzrokovana postojanjem kamenja na putu, što se ne može pripisati krivici tužiočevog vozača. Stoga je i protivtužbeni zahtjev usvojen u omjeru od 50% traženog iznosa.
7. Presudom Višeg suda broj 59 0 Ps 034233 21 Pž od 14. marta 2022. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda u stavu II izreke presude tako što je u cijelosti odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u st. I i III izreke presude.
8. Viši sud je u obrazloženju presude naveo da tužilac osnovano ukazuje da apelant kao naručilac prevoza nije vlasnik uništene robe i da nije aktivno legitimiran za podnošenje protivtužbe. U vezi s tim, obrazloženo je da je vlasnik robe „Gross“ i da je samo on mogao pretrpjeti štetu zbog gubitka dijela robe. Dalje je obrazloženo da su nakon saobraćajne nezgode sve pravne osobe koje su bile angažirane na spornom prevozu robe međusobno izdavale knjižne obavijesti na iznos od 18.874,87 KM, na ime vrijednosti gubitka dijela robe prilikom saobraćajne nezgode. Istaknuto je da je tako „Gross“ izdao knjižno obavještenje za svog angažiranog prevoznika „Jokić Invest“, koji je izdao knjižnu obavijest na isti iznos prema apelantu, pa je u konačnici apelant knjižnu obavijest na isti iznos izdao tužiocu. Stoga je Viši sud zaključio da se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi da je apelant pretrpio štetu uslijed gubitka dijela robe prilikom saobraćajne nezgode budući da nije vlasnik robe i nije dokazao da je pretrpio štetu na način da je vlasniku robe isplatio naknadu na ime izgubljene robe. Istaknuto je da činjenica da je apelant prihvatio i saglasio se s knjižnom obaviješću koju je dobio od svog naručioca „Jokić Invest“ ne znači da je tužilac apelantu prouzrokovao štetu u iznosu navedenom u toj knjižnoj obavijesti. Viši sud je ukazao i da uzroci nastanka saobraćajne nezgode i odgovornost za štetu nisu od utjecaja na odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu jer apelant nije dokazao da je pretrpio štetu. Budući da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje protivtužbe, Viši sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu odbijajućeg dijela protivtužbenog zahtjeva.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant ukazuje da je prvostepeni sud nezakonito prihvatio provođenje i proizvoljno cijenio dokaze o tužiočevoj odgovornosti za nastalu štetu i uzroku nastanka saobraćajne nezgode, čime se drugostepeni sud nije ni bavio. Apelant također smatra da je nepravilan stav drugostepenog suda da nema pravo na naknadu štete zbog uništene robe zato što nije vlasnik robe budući da čl. 648. i 671. ZOO-a nije propisano da će prevoznik za gubitak pošiljke odgovarati samo vlasniku. Poziva se na Presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Pž-403/83 od 27. decembra 1983. godine u kojoj je navedeno da „prevoznik odgovara naručiocu prevoza za štetu nastalu na robi primljenoj na prevoz kada je do štete došlo uslijed sudara motornog vozila kojim je roba prevezena“. Osim toga, ističe i da je članom 7. spornog ugovora ugovorena tužiočeva obaveza prema apelantu da odgovara za gubitak ili oštećenje robe koju prevozi i da je u suprotnom obavezan na naknadu robe. Stoga zaključuje da je prema ZOO-u i spornom ugovoru tužilac dužan namiriti štetu apelantu kao naručiocu prevoza, tj. onom s kim je u ugovornom odnosu i ko plaća prevoz robe, a da je irelevantno da li je vlasnik robe. Osim toga, apelant smatra nepravilnim stav Višeg suda da nema pravo na naknadu štete zato što nije dokazao da je vlasniku robe isplatio naknadu na ime izgubljene robe. Navodi da Viši sud zanemaruje nalaz vještaka ekonomske struke i obezvređuje pojam i značaj knjižnog odobrenja u međusobnom poslovanju privrednih subjekata. U vezi s tim, ističe da iz nalaza vještaka proizlazi da su obaveze za izgubljenu robu umanjene knjiženjem knjižnog terećenja u poslovnim knjigama apelanta i „Jokić Invest“ umanjenjem apelantovog potraživanja od „Jokić Invest“ u visini protivtužbenog zahtjeva, kao i umanjenjem potraživanja „Jokić Invest“ od vlasnika robe „Gross“. Također ističe da je vještak utvrdio da apelant nije namirio štetu vlasniku robe u gotovom novcu, nego je knjigovodstvenom metodom knjižnog terećenja imao štetu u vidu umanjenja svog potraživanja za protivvrijednost uništene robe. Stoga smatra da je na taj način pretrpio štetu u visini prvobitno procijenjene vrijednosti uništene robe, a da nije bitno da li je tu štetu platio u gotovom novcu ili je za taj iznos izvršio zakonom dopušteno knjigovodstveno prebijanje umanjivanjem svojih potraživanja.b)Odgovori na apelaciju
10. Viši sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke i da nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.
11. Okružni sud je naveo da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
12. Tužilac je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i jednostrani te predlaže da se apelacija odbije ili odbaci.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
PREVOZ
OPĆE ODREDBE
Pojam
Član 648. stav (1) (1) Ugovorom o prevozu robe obavezuje se prevozilac da preveze na određeno mjesto neku osobu ili neku stvar, a putnik, odnosno pošiljalac se obavezuje da mu za to isplati određenu naknadu.
Gubitak ili oštećenje pošiljke
Član 671. stav (1) (1) Prevozilac odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke koji bi se dogodili od časa preuzimanja do njene predaje, osim ako su prouzrokovani radnjom ovlaštene osobe, svojstvima pošiljke, ili stranim uzrocima koji se nisu mogli predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
14. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08, 33/17, 46/23 i 80/23)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
XV - ISPOSTAVLJANJE FAKTURE, KNJIGOVODSTVO I ČUVANJE DOKUMENATA
Član 55. stav 6.
Poreske fakture
Knjižno obavještenje izdaje se u sljedećim slučajevima kada:
1. se roba vraća nakon ispostavljanja fakture;
2. dobavljač dobara, odnosno davalac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili popust; i
3. dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi dodatnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon ispostavljanja fakture.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Viši sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da apelant nema pravo na naknadu štete zbog uništenja dijela robe, pri čemu je razmotrio sve posebne okolnosti predmeta. Naime, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi, u predmetima koji se tiču odgovornosti za štetu u smislu relevantnih odredbi ZOO-a kojim je reguliran taj institut, smatraju potrebnim dokazati postojanje štetnika i oštećenog, postojanje štetne radnje i štete na strani oštećenog, uzročno-posljedičnu vezu i protivpravnost štetne radnje (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6034/18 od 23. juna 2020. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Viši sud je zaključio da se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi da je apelant pretrpio štetu jer nije vlasnik uništene robe, niti je vlasniku isplatio naknadu na ime izgubljene robe. U pogledu apelantovih navoda da je zbog knjižnog terećenja imao štetu u vidu umanjenja svog potraživanja za protivvrijednost uništene robe, Ustavni sud podsjeća da se pojam „knjižnog obavještenja“ spominje u članu 55. Zakona o porezu na dodatu vrijednost u kojem se navode situacije u kojima se izdaje knjižno obavještenje. Propisano je da se ono izdaje kada se roba vraća nakon ispostavljanja fakture, kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili popust i kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi dodatnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon ispostavljanja fakture (vidi tačku 14. odluke). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Viši sud cijenio činjenicu da se apelant saglasio s knjižnom obaviješću koju je dobio od svog naručioca „Jokić Invest“, pa zaključio da ni to ne znači da je tužilac prouzrokovao apelantu štetu (vidi tačku 8. ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja takva utvrđenja i zaključci Višeg suda proizvoljni ili „očigledno nerazumni“. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani te da osporenom presudom Višeg suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
22. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VII.Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Viši sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
24. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić