Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1843/24 (M.O.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/24
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1843/24, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 063693 24 Kv od 23. aprila 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Marko Simikić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 27. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 83 0 K 063693 24 Kv od 23. aprila 2024. godine i 83 0 K 063693 24 Kpp 3 od 20. aprila 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu. Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 17. maja 2024. godine dostavljeni apelantkinjinom braniocu radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje Ustavnom sudu nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Osnovnog suda od 20. aprila 2024. godine apelantkinji je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnim drogama određen pritvor iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor može da traje najduže mjesec dana počev od 18. aprila 2024. godine.
5. Vijeće Osnovnog suda je osporenim rješenjem od 23. aprila 2024. godine odbilo apelantkinjinu žalbu. Vijeće je navelo da prihvata zaključak sudije za prethodni postupak o postojanju osnovane sumnje. Navedeno je da postojanje osnovane sumnje potvrđuju brojni dokazi priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora (službene zabilješke, kriminalističko-tehnički izvještaj, zapisnik o saslušanju svjedoka, izvještaj o izvršenom pretresu, zapisnici o pretresu stana i drugih prostorija, kao i o pretresu motornog vozila, te potvrda o privremenom oduzimanju predmeta). Vijeće je istaklo da je kod apelantkinje pronađena veća količina biljne materije i bijelog praha koji svojim izgledom asociraju na opojne droge marihuanu i speed. Na osnovu toga sud je zaključio da je apelantkinja kod sebe imala droge u količini dovoljnoj za prodaju. Osim toga, iz iskaza svjedoka S. P. proizlazi da mu je apelantkinja prodavala drogu. Stoga je sud zaključio da je neupitno ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora jer postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju osnovanu sumnju, te da su navodi apelantkinjinog branioca kojima je tvrdio suprotno neosnovani.
6. Dalje, u pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Vijeće je ocijenilo neosnovanim navode apelantkinjinog branioca da se uticaj na svjedoke ne može pretpostavljati, već se moraju utvrditi i obrazložiti naročite okolnosti (jake emotivne veze sa svjedocima, odnos nadređenosti prema svjedocima, čvrsti poslovni odnosi sa svjedocima, rodbinska ili tazbinska veza i slično). Naime, Vijeće je navelo da je u prvostepenom rješenju sud iscrpno obrazložio da postoji mogućnost da apelantkinja utiče na saslušanje svjedoka, sa čime se saglasilo i Vijeće. Dalje, Vijeće je ukazalo da Tužilaštvo, zbog kratkog roka od trenutka zadržavanja apelantkinje, nije uspjelo da ispita svjedoke niti da prikupi podatke o drugim, potencijalnim svjedocima. Ukazano je da je prilikom pretresa kod apelantkinje pronađena bilježnica s evidencijama. Ta bilježnica Tužilaštvu može poslužiti da prikupi potrebne dokaze i dođe do svjedoka, kako je to navedeno u prijedlogu za određivanje pritvora. Stoga je Vijeće zaključilo da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora po ovom osnovu.
7. U pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, Vijeće je ukazalo da je za krivično djelo koje je apelantkinji stavljeno na teret propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Bojazan da će apelantkinja puštanjem na slobodu da ponovi krivično djelo ili da dovrši pokušano krivično djelo proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora. Naime, na osnovu tih dokaza jasno može da se zaključi da se u konkretnom slučaju radi o licu koje je kod sebe imalo veću količinu različitih supstanci koje svojim izgledom asociraju na opojne droge marihuanu i speed. Ta veća količina je podijeljena u više manjih paketića koji su pronađeni u dvorištu koje apelantkinja koristi. Apelantkinja je, u prisustvu branioca, u svojoj izjavi pred Tužilaštvom potvrdila da sva navedena materija pripada njoj. Zbog toga je Vijeće smatralo da se ne mogu prihvatiti navodi iz žalbe da prvostepeni sud nije obrazložio koje su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantkinja da ponovi krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Osim toga, apelantkinja je u svojoj izjavi navela da je opojnu drogu i psihotropne supstance uzimala od nekog lica iz Srbije. Navela je da je uzela 50 paketića za iznos od 1.200,00 KM. Dakle, nikako se ne mogu prihvatiti navodi da se radi o količini za vlastitu upotrebu. Pored toga, paketići biljne materije i alat za pripremu droge nađeni su sakriveni na više mjesta u šupi u dvorištu koje apelantkinja koristi. Vijeće je zaključilo da posjedovanje veće količine droge i alata za pripremu droge ukazuje na to da je ta droga pripremana za daljnju prodaju, što dalje upućuje na zaključak da ju je apelantkinja i prodavala.
8. Vijeće je istaklo da okolnosti da je apelantkinja prvi put osumnjičena za neko krivično djelo i da do sada nije osuđivana, te da se radi o mlađem punoljetnom licu i da je apelantkinja pokazala dobru volju da sarađuje tokom postupka nisu dovoljni razlozi da se ona pusti da se brani sa slobode. Do te odluke sud je došao imajući u vidu količinu droge koja je pronađena kod apelantkinje i koja je pripremljena za daljnju prodaju. Sud je takođe imao u vidu da Tužilaštvo tek treba da prikupi dokaze ispitivanjem svjedoka. S obzirom na to da je apelantkinja navela da je drogu nabavljala „od nekoga iz Srbije“, postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu mogla da nastavi sa činjenjem krivičnog djela, da ponovo nabavi i stavi u promet iste supstance ili eventualno dovrši krivično djelo ukoliko postoji određena količina koju službenici MUPRS prilikom pretresa nisu pronašli. Ukazano je da je apelantkinja nezaposlena i da nema sredstava za izdržavanje, tako da postoji osnovana sumnja da joj je to bio vid zarade.
9. Vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelantkinjinog branioca za izricanje blažih mjera. Izricanje predloženih mjera zabrane, prema mišljenju Vijeća, apelantkinju ne bi omelo da nastavi da čini krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1, 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 17 Evropske konvencije.
11. Apelantkinja smatra da ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka
b) ZKP-a. Naime, apelantkinja ukazuje da je sud zauzeo stav da ona „može“ da utiče na svjedoke kojima je navodno prodavala drogu u prethodnom periodu, i to tako što će do njih doći prije nego što to Tužilaštvo i policija urade. Smatra da je taj stav suda pogrešan i neosnovan. Istakla je da joj na teret nije stavljena prodaja droge, već držanje radi prodaje, pa tužilaštvo za pribavljanje dokaza za ovako utvrđenu osnovanu sumnju nema potrebu da pronalazi kome je sve to ona prodavala drogu. Osim toga, ističe da uticaj na svjedoke ne može da se pretpostavlja, već moraju da se utvrde i obrazlože naročite okolnosti. U konkretnom slučaju Tužilaštvo još ne zna koga će i na koje okolnosti saslušati, zbog čega problematizuje zaključak suda da će apelantkinja boravkom na slobodi uticati na te potencijalne svjedoke.
12. Dalje, apelantkinja smatra da ne postoji ni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka
v) ZKP-a. Smatra da sud nije dao adekvatno obrazloženje za postojanje „naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičena ponoviti krivično djelo“. Osim toga, apelantkinja smatra da je sud poistovjetio mogućnost ponavljanja djela s naročitim okolnostima. Naime, sud je naveo da bi apelantkinja ,,mogla“ da nastavi s vršenjem krivičnog djela i ponovo nabavi i stavi u promet supstance. U vezi s tim ukazuje da zakon ne traži postojanje mogućnosti, već isključivo postojanje naročitih okolnosti.
b) Odgovori na apelaciju
13. Osnovni sud je naveo da apelantkinji nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji jer je ograničenje slobode bilo u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, u interesu prikupljanja dokaza za istragu. Sud je naveo i da je 14. maja 2024. godine doneseno rješenje o mjerama zabrane broj 83 0 K 063693 24 Kpp 6. Tim rješenjem apelantkinji su umjesto mjere pritvora izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta, mjere zabrane oduzimanja putne isprave, zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice, zabrana sastajanja sa svjedokom S. P., obaveza javljanja Policijskoj stanici Zvornik i privremeno oduzimanje vozačke dozvole za period od dva mjeseca.
14. Tužilaštvo je ukazalo da je apelantkinja ponovila navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima a koji su već ocijenjeni kao neobjektivni i netačni. Stoga Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantkinjinih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21).
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantkinja pobija rješenja Osnovnog suda tvrdeći da su joj njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:d Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
19. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora da bude zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora da bude da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, da bude „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186 s daljnjim referencama).
21. Dalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
22. Budući da apelantkinja ne problematizuje postojanje osnovane sumnje ni dovođenje pred nadležnu vlast, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uslova kompatibilnosti pritvora u smislu člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Preostaje da se odgovori na pitanje da li je u smislu navedenih garancija određivanje apelantkinjinog pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantkinji je pritvor određen na osnovu člana 197 stav (1) tač. b) i v) ZKP-a, odnosno zbog postojanja koluzione i iteracijske opasnosti. Prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može se pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, predstavka broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može da se prihvati u početnim fazama postupka (vidi Evropski sud, Jarzyński protiv Poljske, presuda od 4. oktobra 2005. godine, predstavka broj 15479/02, tačka 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora da bude povezan s određenim činjenicama (vidi, loc. cit., presuda Merabishvili, tačka 224).
23. Takođe, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optuženike u dužem periodu ne može da bude dovoljna da opravda pritvor. Naime, prema redovnom toku stvari, protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u tom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i sprovođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavke br. 37762/12 i 23530/13, tačka 138 s daljnjim referencama). Opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može da navede sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika/optuženika u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud osporenim odlukama dao odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen po ovim osnovima i pojasnio ih pozivom na konkretne okolnosti predmeta. Sud je kao važnu okolnost cijenio da je kod apelantkinje pronađena veća količina droge upakovane u paketiće za daljnju prodaju, kao i da je kod nje pronađena metalna drobilica koja se koristi za pripremu droge za daljnju prodaju. Dalje, sud je naveo i da, s obzirom na to da se istraga nalazi u ranoj fazi, tužilaštvo još uvijek nije identifikovalo svjedoke tog krivičnog djela, zbog čega je postojala potreba zaštite integriteta istrage u tim najranijim fazama. Te okolnosti su u samoj početnoj fazi krivičnog postupka bile dovoljne da uvjere Ustavni sud da je redovni sud dao „relevantne i dovoljne“ razloge. Ustavni sud naročito ima u vidu navode iz odgovora Osnovnog suda iz kojeg proizlazi da je apelantkinji pritvor ukinut i da su joj određene mjere zabrane. To ukazuje da se vodi računa o svim aspektima ovog slučaja i da se, kako se dokazi obezbjeđuju, ublažavaju mjere nametnute apelantkinji. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge o tome zašto je bilo potrebno da se apelantkinji odredi pritvor, a koji pretežu nad njenim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantkinjini prigovori da joj je pritvor određen bez valjanog obrazloženja.
25. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje pritvora nije bilo „apstraktno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantkinjinog prisustva, ali su našli da je mjera pritvora najadekvatnija.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. U odnosu na apelantkinjino pozivanje na povredu člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilno tumačenje čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ti navodi iz apelacije neosnovani.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je sud jasno i konkretno naveo relevantne okolnosti i obrazložio zašto je određivanje pritvora apelantkinji bilo opravdano, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić