Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1695/24 (D. O.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1695/24
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1695/24, rješavajući apelaciju Dalibora Ostojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dalibora Ostojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 010012 24 Kž 5 od 4. aprila 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dalibor Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Marko Mirjanić iz Bijeljine, podnio je 22. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 010012 24 Kž 5 od 4. aprila 2024. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 010012 24 Kv 8 od 26. marta 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. maja 2024. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su u periodu od 14. do 21. maja 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 21. maja 2024. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Protiv apelanta se na osnovu potvrđene optužnice Tužilaštva od 22. januara 2024. godine pred Okružnim sudom vodi krivični postupak zbog krivičnog djela ubistva iz člana 124 stav (1) u vezi sa članom 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 st. (1) i (6) KZRS i krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija iz člana 361 stav (1) KZRS. Apelantu je nakon potvrđivanja optužnice rješenjem Okružnog suda od 25. januara 2024. godine produžen pritvor na osnovu člana 197 stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te određeno da on može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, odnosno do 23. januara 2026. godine.
Osporena rješenja
6. Vršeći kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora, Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 010012 24 Kv 8 od 26. marta 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim je apelantu produžen pritvor, te određeno da će se ponovna kontrola opravdanosti pritvora izvršiti po isteku dva mjeseca od dana donošenja rješenja.
7. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, Okružni sud je istakao da je cijenio iskaz M. Dž. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je doveo u vezu s iskazima svjedoka M. O., A. Š., A. O., A. H., E. M. i S. C. o njihovim „neposrednim zapažanjima inkriminisanog događaja“ i posrednim opažanjima apelantovih postupaka. U vezi s tim, Okružni sud je cijenio i sadržaj zapisnika o uviđaju, kriminalističko-tehničke izvještaje, te rezultate vještačenja privremeno oduzetih sprejeva pronađenih u apelantovom vozilu. S obzirom na navedeno, utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je apelant kritične prilike nakon završetka vjerskog obreda u preciziranoj džamiji svojim putničkim vozilom došao ispred kuće svjedoka A. Š. i vrijeđao prisutne vjernike. Nakon toga je sjeo u svoje putničko vozilo i krećući se brzinom od 70 do 80 km/č usmjerio ga u pravcu oštećenog koji je stajao ispred ulazne kapije džamije i uočivši dolazeće vozilo odbacio se u stranu kako bi izbjegao nalet vozila, pri čemu je vozilo udarilo u ivičnjak i ćošak ograde džamije. Zatim je apelant izašao iz zaustavljenog vozila i uzeo sprej, čiji je sadržaj lako zapaljiv, i upotrebom upaljača izazvao plamen u dužini od oko dva metra prema oštećenom, koji je izbjegao plamen i pobjegao u džamijsko dvorište. Prema tome, Okružni sud je istakao da se činjenice i okolnosti za ocjenu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo pokušaja ubistva nisu izmijenile u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja tako da osnovana sumnja i dalje postoji u neizmijenjenom obliku.
8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS, Okružni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant bez ikakvog povoda vrijeđao i psovao učesnike vjerskog skupa, ispoljavajući pri tome naročitu drskost i agresivnost. Na navedeni način je, kako je to ukazano, apelant ispoljio naročitu upornost i riješenost da bezobzirno napadne i ugrozi život učesnika vjerskog skupa. Prilikom ocjene postojanja naročitih okolnosti u vezi s iteracijskom opasnošću, Okružni sud je prvenstveno cijenio opisani način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, te činjenicu da je apelant u svojoj kući držao bombu i improvizovanu eksplozivnu napravu. Takođe je cijenjen i zaključak vještaka psihijatra da apelanta karakteriše poremećaj ličnosti koji egzistira više godina, zbog čega nefleksibilno reaguje u širokom obimu ličnih i socijalnih situacija. Pri tome je navedeno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine. Konačno je ocijenjeno da se ni u ovoj fazi postupka mjera pritvora ne može zamijeniti nekom blažom mjerom budući da se samo pritvorom može otkloniti bojazan od ponovnog izvršenja krivičnog djela.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 010012 24 Kž 5 od 4. aprila 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U odnosu na žalbeni navod koji se odnosio na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, u obrazloženju je navedeno da su u prvostepenom rješenju dati iscrpni razlozi koje prihvata i Vrhovni sud. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud pravilno cijenio sve naročite okolnosti koje u konkretnom slučaju predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Takođe je navedeno da su u prvostepenom rješenju dati i razlozi o mogućnosti primjene blažih mjera od pritvora, zbog čega je ocijenjen kao neosnovan žalbeni prigovor da Okružni sud nije ni razmatrao mogućnost njihovog izricanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osporava, prije svega, postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju smatrajući da nema nijednog pouzdanog dokaza da je kod njega postojala svijest i htijenje da oštećenog liši života, kao i da se svojim vozilom kretao velikom brzinom u pravcu oštećenog u namjeri da ga usmrti. Ističe da se te važne i odlučne činjenice zasnivaju samo na pretpostavkama i procjeni oštećenog, te da se moglo jedino raditi o drugom krivičnom djelu – izazivanje opšte opasnosti iz člana 394 stav (1) KZRS. Apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog razloga – iteracijske opasnosti, te ističe da su redovni sudovi propustili da razmotre mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora.
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega su apelantovi navodi neosnovani.
12. Okružni sud je naveo da je osporeno prvostepeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenim činjenicama i okolnostima koje ukazuju na neophodnost produženja apelantovog pritvora.
13. Tužilaštvo je istaklo da su osporena rješenja u cijelosti obrazložena, zbog čega nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
18. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvi uslov za zakonitosti pritvora je da mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Šta je „osnovano“ zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti na istom nivou kao one koje su neophodne da bi se opravdala osuda, pa čak i podizanje optužnice (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tačka 184 s daljnjim referencama). Problemi s „osnovanošću sumnje” po pravilu nastaju na nivou činjenica. Pitanje je, dakle, da li su hapšenje i pritvaranje bili zasnovani na dovoljno objektivnim elementima da opravdaju „razumnu sumnju“ da su se činjenice o kojima je riječ zaista i dogodile. Pored činjenične strane, postojanje „osnovane sumnje“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije zahtijeva da se činjenice na kojima se ona zasniva mogu razumno podvesti pod pravnu normu koja se odnosi na „kriminalno“ ponašanje. Dakle, očigledno se ne bi moglo raditi o „osnovanoj sumnji“ ukoliko radnje ili činjenice koje se stavljaju na teret licu koje je pritvoreno nisu predstavljale – konstituisale krivično djelo u vrijeme kada su se dogodile (Selahattin Demirtaş protiv Turske, presuda Velikog vijeća od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 317 s daljnjim referencama). Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203 s daljnjim referencama).
20. S obzirom na naprijed navedene stavove, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju za koje se, između ostalog, tereti na osnovu potvrđene optuženice. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti navedeno krivično djelo. Takav zaključak Ustavnog suda ni u kojem slučaju ne prejudicira konačnu odluku redovnog suda u odnosu na pitanje apelantove krivice za to krivično djelo. Naime, u konvencijskom smislu inicijalno utvrđene činjenice za određivanje/produžavanje pritvora optuženom ne moraju biti na istom nivou kao one koje su neophodne za donošenje osuđujuće presude. Isto tako, redovni sudovi su dovoljno obrazložili da se u fazi postupka dok još traje glavni pretres može osnovano sumnjati da su radnje koje su apelantu stavljene na teret predstavljale sastavni dio bića krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Dakle, obrazloženja osporenih rješenja sadrže razloge koji sugerišu da bi nadležne vlasti mogle razumno vjerovati da je apelantovo ponašanje predstavljalo krivično djelo ubistva u pokušaju, čiji su elementi navedeni – opisani u osporenom prvostepenom rješenju. Pri tome, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja ne proizlazi da se osnovana sumnja u konkretnom slučaju zasniva samo na iskazu oštećenog, već i na ostalim neposrednim i posrednim subjektivnim i materijalnim dokazima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, suprotno apelantovim navodima, njegovo lišenje slobode – produženje pritvora bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju.
21. Kada je u pitanju zakonitost pritvora, odnosno kompatibilnost apelantovog pritvora s garancijama iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen na osnovu odredbi člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju i dalje egzistiraju okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost ukoliko apelant bude na slobodi. Redovni sudovi su uzeli u obzir ne samo način izvršenja krivičnog djela pokušaja ubistva oštećenog već i strukturu apelantove ličnosti na osnovu zaključaka psihijatra, kao i bombe i eksplozivne naprave pronađene u apelantovoj kući. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna, već i konkretne okolnosti postojanja navedene opasnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane ili sažete budući da iteracijska opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim objektiviziranim okolnostima.
22. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi redovnih sudova u ovoj fazi postupka opravdavaju produžavanje pritvora i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, redovni sudovi su imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na ličnu slobodu i bezbjednost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je stvar ocjene redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu uticati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
23. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, o čemu su takođe dali relevantne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i nije u suprotnosti sa standardima iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) u vezi sa stavom 3 Evropske konvencije jer su redovni sudovi naveli konkretne razloge kako u vezi s postojanjem činjenica koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje je optužen tako i u odnosu na postojanje okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo iteracijskom opasnošću.
26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić