Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-578/24 (M. Ž.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-578/24
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-578/24, rješavajući apelaciju Marka Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-
Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nussberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Marko Živković, protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 059430 23 Kž 2 od 6. decembra 2023. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Živković, protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 059430 23 Kž 2 od 6. decembra 2023. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Živković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Dabić advokat iz Orašja, podnio je 10. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 059430 23 Kž 2 od 6. decembra 2023. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 059430 23 Kv 3 od 28. novembra 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, pa ih je Ustavni sud, 17. aprila 2024. godine, proslijedio apelantovom branitelju, na izjašnjenje. Apelantov branitelj je, 18. aprila 2024. godine, dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Općinskog suda 25 0 K 059430 23 Kv 2 od 5. oktobra 2023. godine apelantu je, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo kazneno djelo nasilja u obitelji i postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) koje ukazuju da će počiniti novo kazneno djelo, produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice i određeno da taj pritvor može trajati najduže jednu godinu, uz obveznu dvomjesečnu kontrolu njegove opravdanosti.
5. Osporenim rješenjem Općinskog suda od 28. novembra 2023. godine apelantu je pritvor produžen. Općinski sud je, u obrazloženju rješenja, naveo da je na temelju relevantnih dokaza utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nasilja u porodici prema supruzi kao oštećenoj. U tom smislu, Općinski sud je interpretirao apelantov iskaz i iskaze oštećene, te iskaze apelantove kćerke R. Ž. i sina A. Ž. Sud je naveo da su svjedoci suglasno izjavili da apelant u alkoholiziranom stanju ispoljava nasilje prema supruzi na način da je istjeruje iz kuće i upućuje joj verbalne uvrede, a da ima i fizičkog nasilja, što su detaljno opisali. Takvo apelantovo ponašanje se, kako je navedeno, odražava i na zdravlje njihove djece, koja žive u zajedničkom kućanstvu.
6. Dalje, Općinski sud je utvrdio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Navedeno je da je apelant, na osnovu presude tog suda broj 25 0 K 05760122 Kps od 19. januara 2023. godine, osuđen za isto kazneno djelo učinjeno također prema oštećenoj. Apelantu je, tom presudom, izrečena uvjetna osuda i to kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjere od dvije godine. Zatim je sud naveo da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osim toga, navedeno je da iz podataka o izvršenju i provođenju zaštitnih mjera koje je Tužiteljstvu dostavio Centar za socijalni rad Orašje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), proizlazi da u apelantovoj obitelji postoje dugogodišnji narušeni odnosi i da je u njihovo rješavanje od 2016. godine uključen Centar za socijalni rad. Apelantu je, u tri navrata, izricana zaštitna mjera obaveznog liječenja o ovisnosti o alkoholu. Navedeno je da izrečena mjera dovodi do toga da apelant povremeno smanji konzumaciju alkohola, ali da ona nije dovela do pozitivnog rezultata. Dalje, iz medicinske dokumentacije proizlazi da je apelant u periodu od 22. aprila 2022. do 14. juna 2023. godine posjećivao psihijatra, te da je stavljena preporuka „stroga apstinencija od alkohola.“ Budući da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant tijekom 2022. i 2023. godine učestalo poduzimao radnje nasilja prema supruzi, sud je zaključio postoji opravdana bojazan da bi apelant iskoristio boravak na slobodi i ponovno napao oštećenu.
7. Iz navedenih razloga, sud nije prihvatio braniteljev zahtjev da se apelantu, umjesto mjere pritvora, odrede mjere zabrane i mjere liječenja. Naime, kako je obrazloženo, apelant je iskazao upornost u činjenju nasilja, budući da prvi započinje verbalni sukob a potom nastavlja sa fizičkim nasrtanjem na oštećenu. Kako je sud naveo, ovo upućuje na zaključak da nije shvatio pogibeljnost svojih radnji i da je nastavio sa njihovim činjenjem.
8. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantovog branitelja. Kantonalni sud je ispitao apelantove žalbene navode o tome da prvostupanjski sud nije cijenio navode obrane iznesene tijekom postupka i da je svoju odluku temeljio samo na dokazima suprotne strane, kao i da je na samom početku zauzeo stav o postojanju razloga za produženje pritvora, pa ih više i ne preispituje. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je sud, postupajući u skladu s odredbom člana 151. stav 1. ZKP-a, vršeći kontrolu opravdanosti pritvora zaključio da je ta mjera i dalje potrebna i da se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je pritvor apelantu produžen rješenjem Općinskog suda od 5. oktobra 2023. godine, niti je protek vremena rezultirao prestankom posebnog uvjeta iz člana 146. stav 1. točka c) ZKP-a.
9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji i da ona proizlazi iz dokaza priloženih uz optužnicu. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ako se nađe na slobodi, ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su potpuno neutemeljeni navodi iz žalbe da prvostupanjski sud nije dao obrazloženje za odluku da se jedino mjerom pritvora može otkloniti bojazan da će apelant ponoviti ovakvo ili teže kazneno djelo. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su neutemeljene braniteljeve tvrdnje da se mjerama zabrane i mjerama liječenja može postići svrha pritvora. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da sud nije razmotrio argumente koje je on istakao na ročištu za produženje pritvora i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja. Ukazuje kako se zanemarivanjem ocjene navoda obrane iznesenih na ročištu, kojima se osporava prijedlog tužitelja za određivanje/produženje pritvora, dovodi u pitanje svrha njegovoga održavanja. Također, apelant ističe da ni drugostupanjski sud nije uzeo u obzir sve njegove prigovore koje je istakao u žalbi.
Ističe da se Kantonalni sud „jednostrano držao“ samo osnovane sumnje i posebnih razloga, bez osvrtanja na žalbu i propust prvostepenog suda. U tom smislu, apelant ponavlja da je u žalbi, istakao da u konkretnom slučaju postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koja se ogleda u činjenici da se sud u pobijanom rješenju nije očitovao na navode apelantovog branitelja kojima osporava osnovanost i potrebu produženja pritvora. Osim toga, smatra da taj sud nije cijenio navode obrane, da u konkretnom slučaju, „osim žustrih svađa nije došlo do stvarnog i konkretnog fizičkog nasilja,“ niti činjenicu da je apelant jedina osoba u domaćinstvu koja izdržava suprugu i djecu.
11. Apelant osporava i kontradiktornost postupka, zato što smatra da svi navodi i prigovori odbrane nisu cijenjeni ni u prvostupanjskom ni u drugostupanjskom postupku. Ističe i da je povrijeđeno i načelo jednakosti stranaka u postupku. Apelant je zatražio naknadu štete zbog povrede čl. „5. i/ili 6. u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno da se dodatno naknadi nematerijalna ili materijalna šteta (ako ona nastane) zbog nezakonitog lišenja slobode, ako dođe do izdržavanja kazne zatvora u iznosu od 100,00 KM po danu, kao i trošak za sastav ove apelacije u iznosu od 600,00 KM.“
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod obrazloženja drugostepenog rješenja te istakao da su apelantovi navodi neosnovani.
13. Općinski sud je odgovorio da nisu točni apelantovu navodi, kako sud nije cijenio njegovo izjašnjenje na ročištu i u žalbi. Naime, Općinski sud je istakao da su svi navodi apelantove obrane, osporeni dokazima Tužilaštva, koji su interpretirani u rješenju.
14. Tužiteljstvo je navelo da nije zaprimilo žalbu branitelja, niti je dalo odgovor na žalbu kojom se pobija rješenje Kantonalnog suda od 6. decembra 2023. godine, tako da ne može dati odgovor na tvrdnje o nedostatku odgovora drugostupanjskoga suda na žalbene navode. Međutim, tužiteljstvo je istaklo da je osporeno rješenje Kantonalnog suda pravilno, da sadrži dostatnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno kao i ocjenu tih dokaza u međusobnoj vezi, te sadrži jasne i obrazložene razloge kojima se sud rukovodio prilikom utvrđenja postojanja kako općeg a tako i posebnog uvjeta za određivanje pritvora osumnjičeniku.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,
Član 151. stav (1) i stav (2) tačka a) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. [...]. (2 Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina; VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
16. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.
17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Europske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, promatranog u cijelosti (vidi Europski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113.). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Europski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251.). S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča.
18. Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije kazneni postupak protiv apelanta nije bio okončan, niti je apelant naknadno obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Ustavni sud, također, zapaža da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka
l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
U odnosu na navode o povredi prava ličnu slobodu i sigurnost
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći damu je njima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost došlo zato što redovni sud nije uzeo u obzir njegove navode kojim je osporavao postojanje uvjeta za pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Europske konvencije ne nameće obavezu sudovima da, pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru, odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Međutim, garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Europski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine , presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i 50933/18, tačka 122.). Imajući u vidu ove stavove, te apelantove navode, Ustavni sud će prvo ispitati postojanje uvjeta, u konvencijskom smislu, koji su odlučujući za zakonitost apelantovog lišavanja slobode. Potom će Ustavni sud ispitati da li apelantovi konkretni navodi mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su odlučujući za “zakonitost njegovog“ pritvora.
24. Prema praksi Europskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Europske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri kriterija. Prvo, pritvor mora biti utemeljen na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila kazneno djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti kazneno djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti neovisno o tome je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Europske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi, Europski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186. sa daljnjim referencama).
25. Dalje, član 5. stav 3. Europske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Poštivanje člana 5. stav 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. sa daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Europski sud Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. sa daljnjim referencama).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora jasno obrazložio na temelju kojih je dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u porodici (vidi, tač. 5. i 6. ove odluke). Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, Kantonalni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak Općinskog suda u pogledu osnovane sumnje. Analizom obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da ona sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog promatrača da je apelant, u mjerodavno vrijeme, mogao počiniti kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i utemeljeno na „razumnoj sumnji“ da je počinio kazneno djelo.
27. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva kriterija kompatibilnosti njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije. Preostaje odgovoriti na pitanje je li u smislu navedenih garancija produženje apelantovog pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantu je pritvor produžen na osnovu člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a.
28. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika/optuženika u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti osobe (vidi Europski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako uvjete propisane zakonom, tako i postojanje naročitih okolnosti. Pri tome, redovni sud je naveo za šta se apelant tereti optužnicom. Istaknuto je da se radi o produženom kaznenom djelu nasilja u obitelji. Sud je uzeo u obzir raniju apelantovu osuđivanost za isto kazneno djelo za koje je optužen i u ovom postupku, ali i brojne druge faktore kao što su apelantovo ne pridržavanje preporuka nadležnog ljekara za apstinenciju od alkohola, i druge okolnosti navedene u prvostupanjskom rješenju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da produženje apelantovog pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije. Također, redovni sud u konkretnom slučaju nije, u smislu člana 5. stav 3. Europske konvencije, propustilo razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje kaznenog postupka protiv njega.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
30. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da naknada troškova sastava apelacije nije predviđena Pravilima Ustavnog suda.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije kada su redovni sudovi, produžavajući apelantu pritvor, u osporenim rješenjima dali jasne i argumentirane razloge za postojanje osnovane sumnje i iteracijske opasnosti i koji su, neovisno o načelu pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.
32. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.