Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1292/22 (R. D.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1292/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
1292/22, rješavajući apelaciju Radenka Daljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Daljevićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 053942 21 Rev od 21. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Daljevićapodnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 053942 21 Rev od 21. januara 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Daljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 13. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 053942 21 Rev od 21. januara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 053942 20 Gž 2 od 20. avgusta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 053942 19 P 3 od 11. marta 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 053942 19 P 3 od 11. marta 2020. godine apelant je obavezan da tužiocu „Sanprom Trade“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 54.492,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dospijeća svake pojedinačne fakture (stav 1). Takođe, navedenom presudom utvrđeno je da ne postoji apelantovo potraživanje prema tužiocu u iznosima od 300.008,15 KM i 49.930,41 KM (stav 2). Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu kojeg je tužilac apelantu tokom 2011. godine i 2012. godine isporučio građevinski materijal ukupne vrijednosti od 84.583,40 KM. Zatim je sud naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je apelant prema tužiocu za 2010. godinu bio u pretplati u iznosu od 39.942,34 KM, kao i da je 25. marta 2011. godine tužiocu avansno uplatio iznos od 49.930,41 KM na ime isporuke građevinskog materijala u 2011. godini. Takođe je utvrđeno da je tužilac naknadno apelantu vratio ukupan iznos od 56.500,00 KM. Na osnovu toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelant tužiocu platio iznos od 33.372.75 KM i da preostali apelantov dug prema tužiocu na dan 31. decembra 2011. godine iznosi 51.210,71 KM. Osnovni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je prema knjigovodstvenim karticama u 2012. godini tužilac apelantu ispostavio dva računa po osnovu građevinskog materijala ukupne vrijednosti od 248,71 KM, te da je tužilac 5. marta 2013. godine na osnovu ugovora o cesiji platio apelantove obaveze prema preduzeću „Maf komerc“ d.o.o. Prijedor u iznosu od 3.032,64 KM. Na osnovu toga, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke te je utvrdio da ukupno tužiočevo potraživanje prema apelantu na dan 31. decembra 2013. godine iznosi 54.492,06 KM. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je provedenim dokazima tužilac dokazao osnovanost potraživanja, zbog čega je na osnovu odredbe člana 124 stav 1. i člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio njegov tužbeni zahtjev.
3. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 053942 20 Gž 2 od 20. avgusta 2021. godine povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, prvostepena presuda je preinačena u stavu 1. izreke tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 51.459,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. oktobra 2013. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da su preostale fakture plaćene iz dvije avansne uplate jer suprotno proizlazi iz finansijske dokumentacije na osnovu koje je sprovedeno vještačenje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se iznos predujma može uračunati u ispunjenje neke obaveze samo u slučaju ako je drugoj strani unaprijed dat na račun ispunjenja upravo te obaveze. Zatim je naveo da je apelant u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) trebao da dokaže da uplaćeni avans, koji je kao takav označen u knjigovodstvenim karticama, predstavlja pozajmicu, odnosno da nema karakter povrata avansa, te da je on platio svoj dug. U tom pogledu sud je naveo da je avans, koji je predstavljao predujam za buduću robu, bio veći od cijene isporučene robe, te da je tužilac bio u obavezi da vrati onaj dio cijene koji prelazi vrijednost isporučene robe. Takođe, sud je ukazao da čak i da povrat avansa, kako je to apelant tvrdio, jeste pozajmica koju mu je dao tužilac, i to ne bi uticalo na apelantovu obavezu da je vrati. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, u tom slučaju pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva ne bi bila kupoprodaja, već ugovor o zajmu i apelant bi mogao da bude oslobođen od obaveze povrata zajma samo da je dokazao da je taj iznos platio.
4. Presudom Vrhovnog suda 77 0 P 053942 21 Rev od 21. januara 2022. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je prihvatio zaključke drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je najveći broj spornih faktura plaćen iz avansa, Vrhovni sud je naveo da je vještak prilikom obračuna neplaćenog dijela preuzete robe imao u vidu apelantove pretplate i da je za te iznose umanjivao sporno potraživanje. Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da apelantovi revizioni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda i da su neosnovani prigovori da su sudovi trebali da odluče primjenom čl. 295. i 518. ZOO-a.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je tokom cijelog postupka isticao da se radilo o avansnom plaćanju odnosno da je apelant ispunio svoje obaveze iz kupoprodajnog iznosa, ali da te njegove navode redovni sudovi nisu razmotrili. Apelant ukazuje da je tokom postupka isticao da je sve fakture platio avansnim uplatama i da nema spora da je tužilac primio avans. Na osnovu toga apelant smatra da su sudovi propustili da utvrde da se radi o dva pravna posla, i to kupoprodaji građevinskog materijala koji je apelant platio unaprijed i povratu uplata avansa koje je tužilac vraćao na apelantov račun po „nekom drugom osnovu“, ali ih je samo nazvao povratom avansa. Apelant smatra da je tužilac bio dužan da svoje potraživanje naplati iz avansa, a ne da svoje pozajmice knjiži kao povrat avansa i da ih sada potražuje kroz fakture koje je morao naplatiti iz avansnih uplata tuženog. U vezi s tim, apelant smatra da redovni sudovi nisu iskoristili procesna ovlašćenja iz člana 7. ZPP-a odnosno da su propustili da utvrđuju činjenice koje stranke nisu iznijele i da nalože izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile. Naposljetku, apelant smatra da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
6. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene presude
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i utvrđivanje činjenica, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka naveli relevantne i dovoljne razloge na osnovu kojih su apelanta obavezali da tužiocu na ime duga isplati određeni novčani iznos. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je povrat avansa u suštini predstavljao pozajmicu koju mu je tužilac dao, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega nisu osnovani ti navodi koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi, u smislu člana 7. ZPP-a, trebali utvrđivati činjenice koje apelant kao stranka nije iznio i naložiti izvođenje dokaza koje on nije predložio. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je tom odredbom propisano da redovni sudovi imaju to ovlašćenje samo u slučaju kada iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Međutim, u ovome predmetu ništa ne upućuje da je bio ispunjen i taj uslov, zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u odnosu na osporene odluke došlo do povrede procesnih pravila na apelantovu štetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da taj zakon predstavlja djelotvoran pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i četiri mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant prije podnošenja apelacije nije redovnim sudovima pred kojima se vodio parnični postupak podnio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite njegovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i pravično zadovoljenje, u sladu s odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Prema tome, Ustavni sud smatra da je apelant propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, zbog čega se podnesena apelacija u tom dijelu ne može razmatrati.
b) Pravo na imovinu
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman