Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/22 (M. A. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Državno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1983/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1983/22, rješavajući apelaciju Mehe Abdulahovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Meho Abdulahović, Senada Okanović i Badema Ibrahimović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 021149 22 U 2 od 28. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Abdulahović i Senada Okanović iz Srebrenika i Badema Ibrahimović iz Labina, Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Agan Abdulahović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 1. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 021149 22 U 2 od 28. aprila 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Prednik apelanata je 1997. godine Općini Srebrenik podnio zahtjev za vraćanje dijela eksproprirane nekretnine. U tom zahtjevu je navedeno da je u toku 1987. godine proveden postupak eksproprijacije radi izgradnje osnovne škole, te da su u tom postupku od prednika apelanata oduzete parcele namijenjene za izgradnju škole i pomoćnih objekata. Nakon toga je doneseno više rješenja organa uprave, kao i presuda Kantonalnog suda kojima je predmet vraćan na ponovni postupak.

3. U toku ponovnog postupka pred Službom za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Srebrenik (sada Grad Srebrenik, u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) utvrđeno je da je prednik apelanata umro 2006. godine i da su ga naslijedili apelanti, koji su nastavili postupak. Nakon toga je drugostepeni organ ponovo u više navrata poništavao prvostepeno rješenje. Također u upravnom sporu poništavano je drugostepeno rješenje i predmet je vraćan na ponovni postupak.

4. Prvostepeni organ je u ponovnom postupku donio rješenje od 5. oktobra 2020. godine kojim je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za prestanak državnog vlasništva na spornim nekretninama (bliže opisane u izreci navedenog rješenja). To rješenje je u postupku po žalbi apelanata ponovo poništeno rješenjem od 14. januara 2020. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Presudom Kantonalnog suda od 21. oktobra 2021. godine poništeno je drugostepeno rješenje, te je ukazano Federalnoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) da je dužna sama riješiti stvar, a ne predmet ponovo vratiti prvostepenom organu.

Osporene odluke

5. Rješenjem drugostepenog organa broj 07-27-2-1649/20 od 9. februara 2022. godine poništeno je rješenje prvostepenog organa od 5. oktobra 2020. godine i konkretna upravna stvar riješena tako što je utvrđeno da je 16. maja 2003. godine, danom stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), po sili zakona prestalo državno vlasništvo na spornim nekretninama kao neizgrađenom građevinskom zemljištu. Također je naloženo da se na spornim nekretninama uspostavi i u javne knjige upiše vlasničkopravni odnos kakav je bio prije prelaska tih nekretnina u društveno, sada državno vlasništvo.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 021149 22 U 2 od 28. aprila 2022. godine uvažena je tužba JU „Druga osnovna škola Srebrenik“ (u daljnjem tekstu: tužilac), poništeno drugostepeno rješenje, a prvostepeno rješenje od 5. oktobra 2020. godine održano na snazi. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da iz odredaba člana 96. stav 1. ZGZ-a proizlazi da je stupanjem na snagu tog zakona po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu samo ukoliko su za to ispunjena četiri kumulativna uvjeta: 1) da se radi o građevinskom zemljištu; 2) da se radi o zemljištu koje je u državnom vlasništvu; 3) da to zemljište nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom; i 4) da je to zemljište u društveno, a sada državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke općine, a ne na osnovu bilo kojeg zakona. Kantonalni sud je istakao da iz činjenica predmeta proizlazi da je ispunjen samo prvi od navedenih zakonskih uvjeta. Naime, kako je obrazloženo, prvostepeni organ je utvrdio da je na spornim nekretninama uknjiženo tužiočevo pravo vlasništva s dijelom od 1/1. Kantonalni sud je istakao da je tokom trajanja konkretnog postupka došlo do promjene vlasničke strukture tako da sporne nekretnine više ne predstavljaju državno vlasništvo nego tužiočevo privatno vlasništvo. Dakle, kako je obrazloženo, nije ispunjen drugi od spomenutih kumulativnih uvjeta, a tu činjenicu drugostepeni organ nije uzeo u obzir. Kantonalni sud je naglasio da je drugostepeni organ bio dužan voditi računa o tome jer se o pravu vlasništva na nekretninama, u slučaju spora, ne odlučuje u upravnom nego u parničnom postupku.

7. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz činjenica predmeta također proizlazi da sporne nekretnine u društveno vlasništvo nisu prešle ni na osnovu Odluke SO Srebrenik od 31. marta 1975. godine, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni organ. Kantonalni sud je ukazao da se u navedenoj odluci, kao i u drugim odlukama ili rješenjima SO Srebrenik koje se nalaze u spisu predmeta, uopće ne spominje nijedna od spornih nekretnina, što je konstatirano i u nalazima vještaka geodetske struke od 12. marta 2008. i 6. marta 2019. godine. Pored toga je ukazao da je iz rješenja SO Srebrenik od 6. marta 1987. godine, na koje se također poziva drugostepeni organ, vidljivo da su tim rješenjem iz posjeda u društvenom vlasništvu od Mjesne zajednice Centar II Srebrenik, a ne iz posjeda prednika apelanata, preuzete sasvim druge nekretnine. Kantonalni sud je istakao da je stoga drugostepeni organ pogrešno utvrdio da su sporne nekretnine u državno vlasništvo prešle na osnovu akta općine.

8. Kantonalni sud je naglasio da drugostepeni organ nije ni utvrđivao da li su sporne nekretnine privedene namjeni u skladu s prostornim planom, što je bio još jedan od kumulativnih uvjeta iz člana 96. stav 1. ZGZ-a. Pri tome, kako je obrazloženo, drugostepeni organ nije uzeo u obzir da je prvostepeni organ utvrdio da su, u okviru šireg kompleksa spornih nekretnina, do sada izgrađene zgrada osnovne škole, fiskulturna sala s pratećim objektima i da su, prema nalazima vještaka angažiranih u prvostepenom postupku, objekti izgrađeni uz urednu urbanističko-građevinsku dokumentaciju i da služe namijenjenoj svrsi. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizlazi mogućnost da su i sporne nekretnine privedene namjeni u skladu s prostornim planom. Zbog neispunjenja dva navedena kumulativna uvjeta, Kantonalni sud je ocijenio nepotrebnim detaljnije ispitivati činjenice koje se tiču pitanja na koji način su sporne nekretnine prešle u državno vlasništvo, kao i da li su privedene namjeni u skladu s prostornim planom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da nisu bili ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 96. stav 1. ZGZ-a.

9. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelanti su istakli da je na određenim preuzetim parcelama izgrađena zgrada škole i fiskulturna dvorana, dok ostale parcele nisu izgrađene, te ih škola ne koristi, a među kojima su i sporne nekretnine čiji povrat se traži. Dakle, sporne nekretnine ne koriste potrebama škole. Apelanti su istakli kako je navedenu činjenicu prvostepeni organ tokom postupka vrlo vješto skrivao, na koji način je cijelo vrijeme izmišljao činjenični i pravni osnov za donošenje neustavnih odluka. Apelanti su naveli i da u toku postupka nije bilo sporno da su sporne nekretnine 16. maja 2003. godine, kada je stupio na snagu ZGZ, imale status neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, te su tog datuma bili ispunjeni svi uvjeti utvrđeni u članu 96. navedenog zakona. Dakle, po sili zakona je 16. maja 2003. godine prestalo državno vlasništvo na parcelama čiji se povrat traži. Apelanti smatraju da su promjene vlasničkog statusa zemljišta nakon 20 godina postupka za povrat i 20 godina od dana stupanja na snagu ZGZ-a ništavne. Apelanti su istakli i da je „nesporna činjenica da prednik apelanata kao stranka tokom postupka nikada nije saslušan“. Pored navedenog, apelanti su istakli da se pozivaju na „sve dokaze koje su iznosili tokom postupka“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U odnosu na apelacione navode da prednik apelanata nije saslušan kao stranka tokom postupka, Ustavni sud smatra da apelanti tim navodima, u suštini, ukazuju na povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da to načelo podrazumijeva da stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti samo paušalno navode da njihov prednik nije saslušan, bez ikakvog obrazloženja ili dokaza da je onemogućen da se izjasni u toku postupka. Ipak, sve da navedeno i jest tačno, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode da se oni nisu mogli izjasniti u konkretnom postupku, tj. da je njima u postupku na bilo koji način onemogućeno da učestvuju u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da su apelanti na bilo koji način bili onemogućeni da izlože svoje navode, odnosno da iznesu dokaznu građu. Upravo i sami apelanti navode da se „pozivaju na sve dokaze koje su iznijeli tokom postupka“ (vidi tačku 9. ove odluke). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti stranaka.

15. Ustavni sud ukazuje da se ostali apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, osim činjenice da sporne nekretnine više nisu državno vlasništvo, jasno obrazložio i zašto je zaključio da nije dokazano da su sporne nekretnine u društveno, tj. državno vlasništvo prešle na osnovu odluke općine (vidi tačku 6. ove odluke), što je također jedan od kumulativnih uvjeta propisanih članom 96. ZGZ-a. Pri tome, u odnosu na pozivanje apelanata na dokaze koje su iznosili tokom postupka, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, traže od Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje, tj. da Ustavni sud postupa kao sud četvrte instance, što, kako je već rečeno, nije njegova nadležnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

17. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka u konkretnom postupku (žalbe na prvostepenu upravni akt). Također, apelanti su imali mogućnost i da odgovore na tužbu protiv drugostepenog upravnog rješenja, koji pravni lijek je koristio tužilac u konkretnom postupku. Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek i odgovor na tužbu nisu rezultirali uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/22 (M. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio