Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1100/24 (M. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija preuranjena
- Nasilje u porodici
- Pritvor
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1100/24
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1100/24, rješavajući apelaciju Mirka Iliševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Iliševića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 060558 24 Kv od 29. veljače 2024. godine u odnosu na navode o povredi članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Iliševića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 060558 24 Kv od 29. veljače 2024. godine u odnosu na navode o povredi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Ilišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 12. ožujka 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 060558 24 Kv od 29. veljače 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, pa ih je Ustavni sud 17. travnja 2024. godine proslijedio apelantovom branitelju na izjašnjenje. Apelantov branitelj je 18. travnja 2024. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 060558 24 Kpp od 26. veljače 2024. godine apelantu je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produljeno kazneno djelo nasilja u obitelji i postojanja naročitih okolnosti iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najdulje mjesec dana računajući od dana lišenja slobode apelanta, tj. od 24. veljače 2024. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 26. veljače 2024. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog sumnje da je poduzeo radnje kaznenog djela nasilja u obitelji. Uz prijedlog su dostavljeni dokazi (naredba o provođenju istrage, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, zapisnici o saslušanju svjedoka, službene zabilješke, medicinska dokumentacija).
6. Sud je naveo da na postojanje osnovane sumnje ukazuju iskazi svjedoka M. I. i P. I., apelantovih sinova. Oni su naveli da je njihov otac počeo piti alkohol, da se njegovo ponašanje od tada počelo mijenjati, da je dolazio kući pijan te izvodio majku iz sobe, vrijeđao je i maltretirao, da joj je često govorio da se ubije, te da ju je i tukao. Sud je na temelju uputnice Kantonalne bolnice Orašje utvrdio da je E. I., apelantova supruga, upućena na bolničko liječenje na Odjel za psihijatriju OB Vinkovci s uputnom dijagnozom „akutna reakcija na stres“. Iz tih je dokaza sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant prema svojoj supruzi poduzimao radnje navedene u prijedlogu za određivanje pritvora, dakle radnje koje imaju karakter emocionalnog, psihičkog i fizičkog nasilja.
7. Dalje, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati postupak utjecajem na svjedokinju E. I. (u daljnjem tekstu: oštećena), što predstavlja razlog za pritvor propisan u točki b) stavka 1. članka 146. ZKP-a. Istaknuto je da oštećena još nije ispitana. Osim toga, iskazi svjedoka M. I. i P. I. ukazuju da je apelant osoba sklona manipulativnom ponašanju, da stalno obećava da će se promijeniti, ali da do promjene u njegovom ponašanju i u odnosu prema njihovoj majci u posljednjih deset mjeseci nije došlo. Zbog toga je sud ocijenio da je pravilan zaključak Tužiteljstva da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi i ukoliko dođe u kontakt sa svojom suprugom, zauzeti isti takav manipulativni stav i utjecati na nju da ili odbije svjedočiti ili pak da svjedoči na način koji bi apelanta stavio u povoljan položaj u tom kaznenom postupku.
8. Prihvaćeni su i navodi Tužiteljstva da, u smislu članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ako se nađe na slobodi, ponovno počiniti isto kazneno djelo prema oštećenoj. Naime, sud je iz iskaza svjedoka utvrdio da se apelant odao alkoholu, da je radnje nasilja i drskog ponašanja prema supruzi poduzimao u alkoholiziranom stanju i da je to činio kontinuirano, kao i da je odnos povjerenja između apelanta i oštećene narušen u visokom stupnju. Dalje, iz tih iskaza proizlazi da je apelant svoju moć i kontrolu nad suprugom ostvario gotovo u cijelosti i do te mjere da je takvo njegovo ponašanje, izraženo kroz emocionalno, psihičko i verbalno zlostavljanje, oštećena počela osjećati i doživljavati kao nešto posve normalno. Stoga je sud zaključio da sadržaj odnosa između apelanta i oštećene predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti ugrožavati mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje svoje supruge, tj. da će ponovno počiniti kazneno djelo nasilja u obitelji.
9. Sud je ocijenio neutemeljenim apelantove navode kojima je ukazivao da do tada nije osuđivan i da ta okolnost ukazuje da mu pritvor ne bi trebao biti određen. Sud je naveo da je ranija osuđivanost samo jedna od okolnosti koja može, ali i ne mora, imati karakter naročite okolnosti vezane za određivanje pritvora. Sud je ocijenio neprihvatljivim i neutemeljenim dovođenje u vezu tog kaznenog postupka sa, kako to branitelj kaže, „nesretnim slučajem koji se dogodio u Gradačcu“, kao i braniteljevu tvrdnju da zbog toga što živimo ,,u diskutabilnim vremenima i društvenom okruženju, svaki predmet biva pretjerano vrednovan u domeni potrebe za određivanjem pritvora“.
10. U osporenom rješenju je razmotrena mogućnost da se prema osumnjičenom umjesto mjere pritvora odredi neka blaža mjera. Međutim, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nijedna druga mjera ne pruža garanciju da bi se njome mogla postići svrha koja se postiže mjerom pritvora. Naime, apelant i oštećena žive u istom kućanstvu, a dominantan odnos apelanta prema supruzi, njegova moć i sposobnost kontrole koju ima nad njom, te dugotrajnost i upornost u poduzimanju akata nasilja, i to u alkoholiziranom stanju, naveli su sud na zaključak da će apelant svaki fizički bliski kontakt sa suprugom iskoristiti kako bi utjecao na nju kao svjedoka za počinjenje novog kaznenog djela nasilja u obitelji ili nekog težeg kaznenog djela.
11. Osporenim rješenjem Vijeća Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantovog branitelja. Vijeće je navelo da je sudac za prethodni postupak pravilno utvrdio da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji. Vijeće je ocijenilo da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponovno počiniti isto djelo. Naime, Vijeće je istaknulo da iz iskaza svjedoka, apelantove djece, proizlazi da apelant radnje nasilja poduzima prema supruzi kada je u alkoholiziranom stanju. Stoga se Vijeće suglasilo sa zaključkom prvostupanjskog suda da se ne može mjerama zabrane propisanim u članku 140. stavak 1. točka c) ZKP-a otkloniti opasnost od ponavljanja istog kaznenog djela. Osim toga, apelant i njegova supruga žive u istom kućanstvu pa postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi utjecao na oštećenu, koja još nije dala iskaz u istrazi, da svjedoči na način koji bi njemu osigurao bolji položaj u postupku.
12. Vijeće je navelo da su točne braniteljeve tvrdnje da sud prilikom donošenja rješenja nije cijenio rješenje o izricanju zaštitne mjere. Međutim, ukazano je da sud nije vezan rješenjem koje se donosi u postupku izricanja zaštitnih mjera. Naime, člankom 7. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je da se konkretni postupak pokreće ako postoji osnova sumnje da je počinjeno nasilje. Radnje nasilja su pobrojane i propisano je da sud odlučuje u roku od 12 sati od prijema zahtjeva. To znači da svako prijavljeno nasilje ne mora sadržavati i elemente kaznenog djela. Pri tome je u konkretnom slučaju pokrenut i kazneni postupak zbog osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji. Sudac za prethodni postupak je cijenio mogu li se primijeniti mjere propisane u članku 140a. stavak l. točka c) ZKP-a. No, s obzirom na to da apelant i oštećena žive u istoj kući i da apelant dulje vremena konzumira alkohol i u tom stanju čini radnje nasilja prema supruzi, sud je zaključio da navedena mjera nije adekvatna da bi se uklonila bojazan da apelant boravkom na slobodi ne bi ponovio isto kazneno djelo. Dalje, sud je ukazao da braniteljeve tvrdnje da je apelantu povrijeđeno pravo na obranu jer branitelj nije imao odobrenje za posjete nisu od utjecaja za odlučivanje o žalbi. Naime, apelant je imao branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za pritvor, a i rješenje o određivanju pritvora je dostavljeno apelantovom branitelju, u skladu sa člankom 7. ZKP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka. Naročito ističe da je sud određivanjem pritvora pokazao kako ne poštuje odluku o zaštitnoj mjeri zabrane koja mu je izrečena u istom tom sudu, te da on „nije imao priliku ponašati se u skladu s izrečenom mjerom“ i da je mjera pritvora prestroga.
14. Osim toga, apelant ponavlja i navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer mu njegov branitelj, od trenutka kada je završeno ročište za određivanje pritvora, u roku za podnošenje žalbe nije imao pristup. Ukazao je da su službenici Kazneno-popravnog zavoda branitelju odbili ulazak i razgovor s njim, ukazujući da mu treba odobrenje suda. Dalje, branitelj je naveo da se obratio sudu za odobrenje i da je sud „usmeno“ naveo da branitelju ne treba posebno odobrenje suda i da mu je za pristup branjeniku dovoljna punomoć o zastupanju. Dalje, branitelj je naveo da je otkazao punomoć apelantu i da je podnesen zahtjev da se tog branitelja postavi kao branitelja po službenoj dužnosti, ali da sud do podnošenja apelacije o tome nije odlučio. Zbog svega navedenog branitelj smatra da je apelantov pritvor nezakonit pa predlaže da se apelacija usvoji i da se ukinu osporena rješenja Općinskog suda.
15. Apelant je naveo da „činjenica što branitelj i apelant u ovom predmetu nisu uopće mogli stupiti u kontakt nakon što je doneseno rješenje o određivanju pritvora pa sve do isteka roka za podnošenje žalbe na to rješenje dovodi do zaključka da je nemoguće da je apelantu pružena učinkovita mogućnost da ospori navode protiv sebe jer standard učinkovito nije zadovoljen kada je onemogućen kontakt s braniteljem u ključnoj fazi, jednakost oružja nije ista ako pritvorenik nema pristup branitelju“. Dalje, apelant je naveo da činjenica da nije imao mogućnost pristupa branitelju ukazuje da je teško da je on mogao branitelju prenijeti potrebne informacije za sačinjavanje žalbe i da ima stvarnu jednakost u postupku. Apelant se u tom dijelu pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Mađer protiv Hrvatske. Dalje, ukazao je da je odredbom članka 63. ZKP-a izričito predviđeno da osumnjičenik, odnosno optuženik, ukoliko se nalazi u pritvoru ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, usmeno ili pisano, te istaknuo da on sa svojim braniteljem nije mogao komunicirati ni usmeno/uživo, niti telefonski jer apelant nije dobio ni takvo odobrenje. Dalje, apelant je istaknuo da obranu vrši branitelj po dokazima tužiteljstva i po dokazima obrane. Jednakost oružja i načelo kontradiktornosti podrazumijevaju mogućnost izjašnjavanja na sve akte, prigovore i dokaze. Podrazumijevaju i mogućnost iznošenja prigovora, dokaza i odgovora. U vezi s tim, ukazao je da je od trenutka upućivanja u pritvor, odnosno trenutka izrade rješenja o pritvoru i proteka žalbenog roka, mogućnost komunikacije bila tek posljednjih sat vremena pred istek roka kada je žalba već morala biti sačinjena i predana. Zato je žalba napisana a da branitelj nije imao mogućnost da razgovara s apelantom, da ga pita za povratne informacije, komentare, mišljenje i razloge koje je samo apelant mogao znati i iznijeti u postupku. Da bi obrana bila adekvatna i najbolja što može biti, nije moguće da branitelj sam piše o određenom događaju i o određenom pravnom aktu, bez komunikacije s branjenikom. Pri tome apelant nema potrebna znanja da iskaže svoje mišljenje i žalbene razloge, a do odvjetnika nije mogao doći jer posjet nije bio moguć.
16. Apelant je zatražio naknadu štete zbog povrede „čl. 5. i/ili 6. u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno da se dodatno naknadi nematerijalna ili materijalna šteta (ako ona nastane) zbog nezakonitog lišenja slobode, ako dođe do izdržavanja kazne zatvora u iznosu od 100,00 KM po danu, kao i trošak za sastav ove apelacije u iznosu od 600,00 KM.“
b) Odgovori na apelaciju
17. Općinski sud je naveo da tvrdnje apelantovog branitelja da sud nije cijenio Rješenje broj 25 0 Pr 005759 24 Z od 25. veljače 2024. godine nisu utemeljene. Ukazano je da se postupak prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji vodi neovisno o kaznenom postupku i zahtijeva hitnost, kako je to propisano člankom 7. tog Zakona. Kazneni postupak se vodi prema odredbama ZKP-a. Nakon donošenja rješenja o izricanju zaštitnih mjera Tužiteljstvo je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo i naredbu o provođenju istrage protiv apelanta. Osim toga, iz rješenja o određivanju pritvora vidljivo je da je sudac cijenio mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti mjere zabrane, te je zaključio da, s obzirom na okolnosti, blaže mjere nisu adekvatne da bi se uklonila bojazan od ponavljanja djela. U pogledu braniteljevih navoda da mu sud nije izdao odobrenje da prije sačinjavanja žalbe obavi razgovor s apelantom, sud je ukazao da ti navodi ne mogu biti od utjecaja na zakonitost navedenog rješenja i povredu prava na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost izjasniti se o prijedlogu za pritvor. Uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu i njegovom branitelju dostavljeni su svi dokazi, a dostavljeno im je i rješenje o određivanju pritvora i ostavljena mogućnost da u roku od 24 sata podnesu žalbu, kako je to zakonom i propisano.
18. Tužiteljstvo je navelo da nije zaprimilo braniteljevu žalbu, niti je dalo odgovor na žalbu, tako da ne može dati odgovor na tvrdnje o nedostatku odgovora drugostupanjskog suda na žalbene navode. V.Relevantni propisi
19. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 146. stavak (1) toč. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivatelje,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Članak 148. stavak (4)
Nadležnost za određivanje pritvora (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (članak 25. stavak 6.) u roku od 24 časa od primitka rješenja. […]
VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
20. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
21. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Članak 6. Europske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti kaznenog postupka, promatranog u cijelosti (vidi Europski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. svibnja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, točka 113.). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na temelju izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Europski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. rujna 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, točka 251.). S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča.
22. Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije kazneni postupak protiv apelanta nije bio okončan, niti je apelant naknadno obavijestio sud o tome. Ustavni sud, također, zapaža da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta, u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, te imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
26. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju. […].
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
27. Prema praksi Europskog suda, kompatibilnost pritvora sa člankom 5. stavak 1. Europske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri kriterija. Prvo, pritvor mora biti utemeljen na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila kazneno djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti kazneno djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti neovisno o tome je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema točki (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članku 5. stavak 1. Europske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi Europski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. studenog 2017. godine, predstavka broj 72508/13, toč. 181–186. s daljnjim referencama).
28. Članak 5. stavak 1. Europske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, suglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer članak 5. stavak 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom članka 5., tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Tu nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Europski sud, Nasirov i drugi protiv Azerbajdžana, presuda od 20. veljače 2020. godine, predstavka broj 58717/10, točka 47.).
29. Apelant nije doveo u pitanje zakonsku osnovu zbog koje mu je određena mjera pritvora, pa Ustavni sud prihvaća da su sporne mjere propisane zakonom, u smislu članka 5. Europske konvencije. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je miješanje u apelantovo pravo nedvojbeno bilo u javnom interesu koji se ogleda u omogućavanju provođenja kaznenog postupka bez ometanja, kao i da je bilo proporcionalno cilju kojem se teži. Apelant, u biti, dovodi u pitanje treći kriterij iz navedene prakse Europskog suda, odnosno „usklađenost s postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelant problematizira okolnost da mu je pritvor određen unatoč činjenici da je taj isti sud donio rješenje primjenjujući odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kojim mu je određena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja, uhođenja i psihosocijalni tretman. Apelant također tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer nije mogao stupiti u kontakt s braniteljem u roku za podnošenje žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora.
30. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode isticao i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, o čemu je Vijeće odlučilo i dalo jasne i dovoljne razloge (vidi točku 12. ove odluke). S obzirom na to da je protiv apelanta pokrenuta istraga i podnesen prijedlog za određivanje pritvora, sud je, prema odredbama ZKP-a, u konkretnom slučaju bio dužan ocijeniti postoje li razlozi koje ZKP propisuje za određivanje pritvora. Kako je već navedeno, sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju izricanje pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je sud postupio proizvoljno kada je apelantu, neovisno o rješenju kojim su apelantu izrečene mjere primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odredio mjeru pritvora.
31. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je pritvor nezakonit zbog toga što nije imao kontakt s braniteljem prije izjavljivanja žalbe, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio da odgovornost država ugovornica proizlazi iz radnji njihovih tijela. Odvjetnik, čak i kada je imenovan po službenoj dužnosti, ne može se smatrati tijelom države. S obzirom na neovisnost odvjetničke profesije o državi, vođenje predmeta je, u biti, pitanje između okrivljenika i njegovog branitelja, bez obzira na to je li imenovan na temelju pravne pomoći ili je privatno plaćen, i kao takvo ne može, osim u posebnim okolnostima, dovesti do odgovornosti države na temelju Konvencije. Ipak, imenovanje odvjetnika koji će zastupati stranku u postupku samo po sebi ne osigurava djelotvornost pomoći. Mogu postojati okolnosti u kojima država treba postupati i ne smije ostati pasivna u slučaju kada su problemi u svezi sa zastupanjem izneseni pred nadležne vlasti. Hoće li se pravno zastupanje moći smatrati praktičnim i djelotvornim ovisit će o okolnostima predmeta, uzevši postupak u cjelini (vidi Europski sud, Mađer protiv Hrvatske, presuda od 21. lipnja 2011. godine, predstavka broj 56185/07, toč. 160. i 161. s daljnjim referencama).
32. Primjenjujući navedena načela u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Vijeće, u pogledu navoda o tome da apelant nije imao kontakt s braniteljem prije izjavljivanja žalbe, ukazalo da ti navodi ne dovode u pitanje zakonitost pritvora, pa je i taj zaključak jasno obrazložilo (vidi toč. 12. i 15. ove odluke). Dakle, pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jest je li zbog toga što apelant nije imao kontakte s odvjetnikom u roku od 24 sata nakon što mu je određen pritvor i tekao je rok za žalbu od 24 sata došlo do takvog ograničenja njegovog prava na obranu koje bi dovelo u pitanje zakonitost pritvora, odnosno je li apelant pretrpio neke stvarne negativne posljedice u kaznenom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju održano ročište za određivanje pritvora na kojem su apelant i njegov branitelj aktivno sudjelovali, te su imali mogućnost, nakon što su izvršili uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, izjasniti se o tom prijedlogu i iznijeti protuargumente. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje da su njemu i njegovom branitelju uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljeni svi dokazi, kao i da im je dostavljeno rješenje o određivanju pritvora, te da im je ostavljena mogućnost da podnesu žalbu, kako je to zakonom i propisano. Apelant, pri tome, osim navoda da je mogao komunicirati s braniteljem „tek u zadnjih sat vremena pred istek roka kada je žalba već morala biti sačinjena i predana. Zato je žalba napisana bez da je branitelj imao mogućnost da razgovara s apelantom, da ga pita za povratne informacije, komentare, mišljenje i razloge koje je samo apelant mogao znati i iznijeti u postupku“, u apelaciji ne samo da nije iznio nikakve druge tvrdnje ili dokaze nego ih nije iznio ni njegov branitelj u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a koje bi, da ih je sud imao u vidu prilikom odlučivanja o žalbi, mogle dovesti do drugačije odluke. Kada se sve to ima u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da je okolnost da branitelj nije imao pristup apelantu nakon određivanja pritvora, kada je tekao rok za žalbu u roku od 24 sata, suštinski dovela u pitanje apelantovo pravo na obranu i zakonitost pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. S obzirom na taj zaključak, Ustavni sud smatra da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati postupak utjecajem na oštećenu s kojom živi u istom kućanstvu. Pri tome činjenica da je apelantu pritvor određen neovisno o tome što su mu ranije izrečene mjere zabrane prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, kao i to što branitelj nije imao pristup apelantu u roku od 24 sata prije izjavljivanja žalbe nije suštinski dovela u pitanje zakonitost pritvora.
34. Na osnovu članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman