Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1452/22 (I.S.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nadležnost suda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1452/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1452/22, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. S. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Srr 002609 21 Srr od 13. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Srr 002609 21 Srr od 13. aprila 2022. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 Zup 353283 21 Zup od 2. novembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 Zup 353283 21 Zup od 20. septembra 2021. godine. Apelant je 2. oktobra 2023. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 Zup 353283 21 Zup od 20. septembra 2021. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 Zup 353283 21 Zup od 2. novembra 2021. godine, protiv kojeg je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 353283 21 Rev od 4. januara 2022. godine revizija odbačena, odbijen je apelantov zahtjev za ubrzanje postupka u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 352665 21 P. Redovni sudovi su naveli da je iz spisa vidljivo da je apelant u tom predmetu 13. novembra 2020. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci protiv Republike Srpske radi naknade štete. Naknada štete je tražena jer je presudom Vrhovnog suda od 10. januara 2020. godine revizija „Poljoexporta“ a.d. Banja Luka djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene tako što je apelant obavezan da „Poljoexportu“ a.d. Banja Luka isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Okružni privredni sud se proglasio stvarno nenadležnim i predmet proslijedio Osnovnom sudu jer je utvrđeno da se ne radi o sporu koji se odnosi na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, itd.
3. Redovni sudovi su u osporenim rješenjima naveli da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji bi se trebao voditi prema odredbama Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju i koji propisuje donošenje prvostepene presude u roku od 90 dana od podnošenja tužbe. Naime, navedeno je da bez obzira na to što je apelant tvrdio da je sporna presuda Vrhovnog suda 10. januara 2020. godine donesena „kao rezultat kriminalnih i koruptivnih radnji sudije zadužene tim predmetom“, iz tužbe jasno proizlazi da se radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete prouzrokovane navedenom presudom Vrhovnog suda. Redovni sudovi su istakli da je zbog navedenog neosnovan apelantov zahtjev za ubrzanje postupka.
4. Nakon toga, Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 Srr 002609 21 Srr od 13. aprila 2022. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđivanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku u navedenom postupku i naknadu štete po tom osnovu. Apelantova tužba je odbačena u dijelu u kojem je traženo da se ukine rješenje Okružnog suda od 2. novembra 2021. godine i da se vrati predsjednici suda na ponovno odlučivanje ili da se preinači i usvoji žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 20. septembra 2021. godine.
5. Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio navedenu tužbu pozivajući se na član 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, zato što je njegov zahtjev za ubrzanje postupka odbijen. Također je navedeno da je apelant tvrdio da su rješenja kojima je zahtjev za ubrzanje postupka odbijen nezakonita zato što je o njegovom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom procesnih pravila Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je uvidom u predmet broj 71 0 P 352665 21 P utvrdio da je apelant tužbu u tom predmetu podnio 13. novembra 2020. godine Okružnom privrednom sudu, ali se taj sud proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nadležnom Osnovnom sudu. Utvrđeno je da je Osnovni sud održao više ročišta, te da je na posljednjem ročištu zaključena rasprava, ali da do dostavljanja spisa Vrhovnom sudu (6. aprila 2022. godine) zbog rada po tužbi za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku nije donesena konačna odluka.
6. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je pravo na suđenje u razumnom roku garantirano odredbama Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, odredbama Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je naveo da, dovodeći navedene propise u vezu s činjenicom da je sporna tužba podnesena 13. novembra 2020. godine, a da je glavna rasprava zaključena 7. marta 2022. godine, jasno proizlazi da je taj postupak trajao 16 mjeseci i sedam dana, što se ne može smatrati neopravdano dugim trajanjem postupka. Vrhovni sud je naveo da takav zaključak proizlazi iz člana 5. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku kojim je propisano da se dužina trajanja postupka mora cijeniti u svakom konkretnom slučaju na osnovu propisanih kriterija: složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje suda i drugih republičkih organa uprave, organa jedinica lokalne samouprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlaštenja, ponašanje podnosioca pravnog sredstva i značaj predmeta za tog podnosioca. Obrazloženo je da je neosnovana apelantova tvrdnja da se radi o predmetu za koji je zakonom propisano da je hitne prirode. Kako je istakao Vrhovni sud, u ovom slučaju se ne postupa prema odredbama Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju s obzirom na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da se radi o tužbi za naknadu materijalne štete. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega apelantu ne pripada ni pravo na naknadu štete zbog dužine postupka.
7. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u predmetu koji se tiče spora s „Poljoexportom“ a.d. Banja Luka dva puta podnosio apelacije Ustavnom sudu koji je odlukama broj AP-622/20 od 20. oktobra 2021. godine i AP-4429/21 od 7. septembra 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) usvajao njegove apelacije i ukidao presude Vrhovnog suda. Apelant navodi da je zbog toga podnio prijavu protiv sutkinje redovnog suda zadužene tim predmetima zbog korupcije, ali da je Tužilaštvo RS prijave odbacilo zbog navodnog nepostojanja dokaza i zbog toga što sudija ne može odgovarati za svoje sudijsko mišljenje. Apelant smatra da to nesporno upućuje na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je „proistekao iz korupcije“. Smatra da se zbog toga Okružni privredni sud i proglasio nenadležnim i predmet proslijedio Osnovnom sudu koji je nadležan za sporove u vezi s prijavom korupcije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, a prije njega i nižestepeni sudovi u osporenim rješenjima, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali zašto se postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 352665 21 P, čije je ubrzavanje apelant tražio, ne može voditi prema odredbama Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Također, suprotno apelantovim tvrdnjama, Okružni sud je jasno naveo zašto nije stvarno nadležan u tom predmetu (vidi opet tač. 2. i 3. ove odluke). Ustavni sud smatra da u takvim zaključcima nema proizvoljnosti. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju.
14. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima u odnosu na zaključak Vrhovnog suda da postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 352665 21 P nije predugo trajao, Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u utvrđenju Vrhovnog suda da trajanje postupka u predmetu broj 71 0 P 352665 21 P nije prešlo granice razumnog roka jer je postupak trajao nešto malo više od 16 mjeseci. Osporena presuda ukazuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio relevantne standarde koji se tiču prava na suđenje u razumnom roku, pa u vezi s tim Ustavni sud smatra da je to pitanje riješeno na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na dopunu apelacije od 2. oktobra 2023. godine, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne mogu dopunjavati nakon proteka roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (60 dana od dana prijema osporene odluke). Kako je apelant osporenu odluku Vrhovnog suda primio 20. aprila 2022. godine, a dopunu apelacije podnio 2. oktobra 2023. godine, to jasno proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene odluke. Zbog toga Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navode iz dopune apelacije.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman