Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-705/24 (F.Ć.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Dijete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povjeravanje djeteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-705/24

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-705/24, rješavajući apelaciju F. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija F. Ć.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 076965 22 Gž od 13. decembra 2023. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu F. Ć. isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija F. Ć. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 076965 22 Gž od 13. decembra 2023. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovići, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 21. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 076965 22 Gž od 13. decembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 P 076965 21 P od 14. marta 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, M. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), JU Centar za socijalni rad Banovići (u daljnjem tekstu: CSR Banovići) i JU Centar za socijalni rad Zavidovići (u daljnjem tekstu: CSR Zavidovići) zatraženo je 8. aprila 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud, tužiteljica, CSR Banovići i CSR Zavidovići dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. aprila do 10. maja 2024. godine. Odgovori učesnika u postupku su 10. juna 2024. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja.

4. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Pravomoćnom presudom Općinskog suda od 11. decembra 2015. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice, a njihov zajednički maloljetni sin. Z. Ć. povjeren je na roditeljsko staranje apelantu kao ocu, uz obavezu tužiteljice da doprinosi na ime izdržavanja maloljetnog djeteta. Također je određeno da će se kontakti između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć. održavati od petka do nedjelje na način kako je precizirano u stavu III izreke presude, drugi dan rođendana maloljetnog djeteta, te za vrijeme državnih i vjerskih praznika.

Osporene presude

7. Tužiteljica je 20. aprila 2021. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi izmjene presude od 11. decembra 2015. godine u dijelu odluke o održavanju ličnih i neposrednih kontakata maloljetnog Z. Ć. i tužiteljice kao roditelja s kojim ne živi. Općinski sud je Presudom broj 127 0 P 076965 21 P od 14. marta 2022. godine izmijenio pravomoćnu presudu od 11. decembra 2015. godine u dijelu odluke o održavanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć. Određeno je da će se ti odnosi održavati svakog drugog i četvrtog vikenda u mjesecu, za vrijeme ljetnog raspusta 15 dana, a zimskog 10 dana u kontinuitetu, zatim drugi dan državnih i vjerskih praznika, kao i za vrijeme rođendana maloljetnog djeteta i tužiteljice, sve na način kako je precizirano u izreci presude. Apelantu je naloženo da omogući tako određene kontakte.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da se način održavanja ličnih odnosa tužiteljice s maloljetnim djetetom, koji je bio određen presudom od 11. decembra 2015. godine, „nije redovno realizirao“. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je maloljetni Z. Ć. u vrijeme donošenja ranije presude imao dvije godine i četiri mjeseca, te da je prilikom realizacije kontakta tužiteljice s maloljetnim djetetom „dolazilo do svađe i prepirke“ između apelanta i tužiteljice. Tužiteljica je stoga, kako je naveo sud, realizirala kontakt s maloljetnim djetetom na način kako je određeno ranijom presudom uz pomoć policijskih službenika ili svoje i apelantove majke. Nadalje, Općinski sud je naveo da je maloljetni Z. Ć. u vrijeme odlučivanja o konkretnom tužbenom zahtjevu bio „uzrasta od 8,5 godina i da je pohađao treći razred osnovne škole“. Također, utvrđeno je i da je aktivan član škole fudbala „Napredak“ Zavidovići. Pored navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica „više od godinu dana“ nije ostvarivala lične odnose i kontakte s maloljetnim djetetom „zbog sukoba“ s apelantom.

9. Nadalje, sud je na osnovu nalazā i mišljenjā CSR Banovići i CSR Zavidovići, kao i zaključka stručnog tima od 16. decembra 2021. godine, koje je prihvatio kao jasne i date u skladu s pravilima struke, utvrdio da oba roditelja osiguravaju uvjete za zdrav psihofizički razvoj maloljetnog djeteta. Također, utvrđeno je da iz nalazā proizlazi da maloljetni Z. Ć. nije bio izložen nasilničkom ponašanju prilikom održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata s tužiteljicom. Također, sud je naveo da iz nalaza proizlazi da postoji emotivna veza između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć., te da tužiteljica „nastoji maloljetnom djetetu osigurati posvećenost“. Pored navedenog, sud je prihvatio nalaze u dijelu u kojem je konstatirano da je pravomoćnom presudom od 11. decembra 2015. godine maloljetni Z. Ć. povjeren apelantu na roditeljsko staranje i da je njegov primarni dom onaj u kojem u vrijeme donošenja presude živi s apelantom.

10. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je u nalazima preporučeno da je u najboljem interesu maloljetnog Z. Ć. da nastavi lični odnos i neposredni kontakt s tužiteljicom jer njeno ponašanje nije negativno utjecalo na njegov psihofizički razvoj. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je emocionalna veza između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć. i održavanje njihovih neposrednih kontakata od važnosti za njegov pravilan i daljnji emocionalni i psihofizički razvoj. Također, Općinski sud smatra da činjenica da je maloljetni Z. Ć. povjeren na roditeljsko staranje apelantu ne umanjuje značaj, potrebu i obavezu da tužiteljica aktivno učestvuje u staranju o maloljetnom djetetu.

11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da su se, s obzirom na uzrast maloljetnog Z. Ć., njegove školske obaveze i vanškolske aktivnosti, promijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude u odnosu na odluku o načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je prihvatio preporuku iz nalaza dva CSR-a o načinu održavanja kontakata i viđanja tužiteljice s maloljetnim Z. Ć. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 140, 142. stav 2, 143, 145. i 304. Porodičnog zakona, odredio način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između tužiteljice i maloljetnog Z. Ć., kako je precizirano u izreci presude.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 076965 22 Gž od 13. decembra 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je Općinski sud pravomoćnom presudom od 11. decembra 2015. godine donio odluku o povjeravanju maloljetnog Z. Ć. apelantu, primjenom odredbe člana 142. Porodičnog zakona, cijeneći najbolji interes djeteta. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je „imajući u vidu uzrast maloljetnog Z. Ć., njegove školske i vanškolske aktivnosti“, odredio novi način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između tužiteljice i maloljetnog djeteta. Kantonalni sud je podržao razloge iz obrazloženja prvostepene presude cijeneći da je prvostepeni sud, rukovodeći se najboljim interesom maloljetnog Z. Ć., dao valjane i prihvatljive razloge za svoju odluku, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona.

13. Kantonalni sud je odbio žalbene navode o tome da u konkretnim okolnostima odluka nije donijeta u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je za pravilan psihofizički rast i razvoj maloljetnog Z. Ć. neophodno učešće oba roditelja, što će, prema mišljenju tog suda, doprinijeti i uspostavljanju jače emocionalne veze između maloljetnog djeteta i tužiteljice.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi donijeli odluku prihvatajući nalaze i mišljenja Centra za socijalni rad Banovići i Zavidovići, pri čemu nisu cijenili sve okolnosti koje su bile osnov za takvu odluku. U vezi s tim, ukazuje da nije uzeto u obzir da „tužiteljica ranije nije imala redovne kontakte s maloljetnim sinom“. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja sud prihvatio dokaze u korist jedne strane (tužiteljice), a da njegovi dokazi nisu cijenjeni, te smatra da je na taj način povrijeđeno „načelo ravnopravnosti stranaka u postupku“. Apelant smatra da Kantonalni sud „nije cijenio navedene apelantove žalbene navode, pa osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke“. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao jer se radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode. Apelant traži naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.310,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je istakao da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Smatra da je taj sud o svim odlučnim apelantovim žalbenim navodima dao jasne i uvjerljive razloge koji su zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku i pravilnoj primjeni materijalnog prava. U odnosu na navode o dužini postupka, Kantonalni sud je ukazao na preopterećenost suda velikim brojem predmeta. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva. Također je istakao da je apelantu omogućeno da brani svoja prava u postupku u kojem je imao ravnopravan status stranke. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. CSR Banovići i CSR Zavidovići su naveli da su odluke donesene u okolnostima konkretnog predmeta pravilne i zakonite, kao i da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja se pozvao. Navedeno iz razloga jer je procjena roditeljskih kapaciteta oca i majke u konkretnim okolnostima vršena na jednak način, te je odluka o tužbenom zahtjevu donesena u najboljem interesu maloljetnog Z. Ć. i u skladu s relevantnim odredbama pozitivnopravnih propisa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužiteljica smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite jer su zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124. (1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti. (2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […]

Član 140. (1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 142. […] (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145. (1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi. […] (3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.

Član 304. (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

21. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 9.

1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.

2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.

3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta. […].

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na osporene odluke

26. Apelant smatra da mu je tokom postupka prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer su prihvaćeni dokazi samo jedne strane (tužiteljice), te da su mišljenja centara za socijalni rad cijenjena u tužiteljicinu korist, dok njegovi dokazi koje je predložio nisu cijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke prvostepenog suda proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni svi dokazi koje je predložio apelant, kao i dokazi koje je predložila tužiteljica. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da od momenta podnošenja tužbe zajedno s tužiteljicom učestvuje u postupku posredovanja Centra za socijalni rad, te da osporava mišljenja i prijedlog Centra u pogledu načina ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata tužiteljice i maloljetnog Z. Ć. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku da se svojim dokazima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani, što je nesporno i činio. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelantu ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiteljicom. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti strana u postupku.

28. U odnosu na ostale navode kojima apelant osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, u pravilu nije na Evropskom sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama o nekom pitanju koje razmatraju (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske , presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 79). Također, Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

29. Ustavni sud također ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3073/09 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, S. J. P. i E. S. protiv Švedske, presuda od 28. augusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11, tač. 89–91, Z. J. protiv Litvanije, presuda od 29. aprila 2014. godine, predstavka broj 60092/12, tačka 96, i Buchletier protiv Njemačke, presuda od 28. aprila 2016. godine, predstavka broj 20106/13, tač. 42–44). Ustavni sud također podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, presuda od 24. jula 2018. godine, predstavka broj 25612/12, tačka 34).

30. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Općinski sud detaljno prezentirao sadržaj dokaza koje je ocijenio, te okolnosti kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata maloljetnog Z. Ć. s tužiteljicom s kojom ne živi, uz pozivanje na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZPP-a. Cijeneći činjenična utvrđenja do kojih je došao ocjenom izvedenih dokaza, Općinski sud je dao uvjerljiva obrazloženja zašto smatra da je u datim okolnostima održavanje ličnih i neposrednih kontakata tužiteljice u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Za takav zaključak Općinski sud je imao uporišta ne samo u nalazima i mišljenjima CSR Banovići i CSR Zavidovići već i u sadržaju ostalih izvedenih dokaza. Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio apelantove žalbene navode, a naročito prigovore koji se tiču ocjene dokaza na kojima je zasnovana odluka o načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata maloljetnog djeteta s tužiteljicom s kojom ne živi, koje je apelant ponovio i u apelaciji, te da ih je ocijenio neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su u vezi s navedenim apelantovim prigovorima u osporenoj presudi Kantonalnog suda data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da osporena odluka Kantonalnog suda ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke.

31. Ustavni sud zaključuje da u obrazloženju osporenih presuda ništa ne ukazuje da su izneseni apelantovi prigovori opravdani, a apelantovo nezadovoljstvo konačnom odlukom o načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata maloljetnog djeteta s roditeljem s kojim ne živi ne pokreće, per se, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

33. Ustavni sud kontinuirano ukazuje da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

34. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je taj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci hitnog karaktera (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, tačka18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, tačka 51).

35. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 20. aprila 2021. godine, kada je apelant podnio tužbu, do donošenja presude Kantonalnog suda od 13. decembra 2023. godine. Dakle, ukupan period koji će Ustavni sud ispitati u okolnostima konkretnog slučaja je period od dvije godine i osam mjeseci. Također, Ustavni sud ukazuje da se radi o sporu koji je po zakonu hitne prirode i da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, niti je apelant doprinio dužini trajanja postupka.

36. Analizirajući postupanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio odluku u roku kraćem od godinu dana od podnošenja tužbe. Međutim, Kantonalnom sudu je trebalo godinu i osam mjeseci da donese odluku o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu osporenog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao da na Parničnom referatu ima veliki broj neriješenih predmeta koje rješava u skladu s Planom rješavanja predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zauzeo jasan stav da opterećenost suda velikim brojem predmeta nije dovoljno i prihvatljivo opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-831/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naročito, takvo opravdanje je neprihvatljivo kada se ne ukaže na preduzimanje bilo kakvih djelotvornih mjera za rješavanje tog problema. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je u postupku prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tih prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa na osnovu čega bi se moglo zaključiti da su apelantova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, neosnovani su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao i koristio pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njegovu korist ne znači da nisu djelotvorni u smislu navedene odredbe.

40. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani. Troškovi postupka pred Ustavnim sudom

41. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na takve troškove, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je spor, koji je hitne prirode, trajao dvije godine i osam mjeseci, na šta je u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao godinu i osam mjeseci.

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi ispitali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i utvrdili da ne postoji proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjene prava, te kada je izveden zaključak da je odluka o načinu održavanja kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi u najboljem interesu maloljetnog Z. Ć., pri čemu su sudovi jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-705/24 (F.Ć.) | Sudska praksa | Aktio