Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4448/22 (S.M.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4448/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4448/22, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S.M. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039781 22 Gž od 21. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sabina Hota Ćatović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 039781 22 Gž od 21. septembra 2022. godine i S1 3 P 039781 21 P od 6. jula 2022. godine.
2. Presudom Suda BiH odbijen je apelantičin primarni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona kao zaposlenica Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) na radnom mjestu Pomoćnik agenta Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava, u periodu od 1. maja do 31. decembra 2020. godine, obavljala poslove radnog mjesta Agenta/zastupnika Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava. Odbijen je i dio apelantičinog primarnog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade materijalne štete nastale zbog neisplaćivanja razlike naknade plate između radnog mjesta agenta i pomoćnika agenta, isplati novčani iznos od 16.686,00 KM, sa zateznom kamatom. Takođe, odbijen je i apelantičin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u navedenom periodu obavljala poslove agenta, te da se obaveže tužena da joj na ime naknade materijalne štete nastale zbog neisplaćivanja naknade za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, isplati novčani iznos od 4.728,00 KM, sa zateznom kamatom.
3. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je apelantica rješenjem tužene od 22. oktobra 2010. godine imenovana na radno mjesto pomoćnik agenta. Dalje je naveo da je tužena rješenjem od 1. aprila 2020. godine apelanticu ovlastila da uz poslove iz radnog mjesta pomoćnika agenta obavlja i poslove agenta. Međutim, ukazao je da je tužena, postupajući po aktu Upravnog inspektora Ministarstva pravde BiH, navedeno rješenje poništila rješenjem broj 02-34-2-671-4/20, u kojem je navela da se to rješenje primjenjuje od 1. aprila 2020. godine. Dalje, sud je ukazao da opis poslova i ovlaštenja pomoćnika agenta i poslovi agenta nisu isti. U vezi s tim, naveo je da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ureda zastupnika/agenta Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik) uređena organizacija i sistematizacija radnih mjesta u Uredu zastupnika/agenta. U vezi s tim, naveo je da pomoćnik agenta, između ostalog, izrađuje nacrte izjašnjenja na aplikacije u predmetima u kojima postoji ranije zauzet stav agenta, pomaže u izradi izjašnjenja za zastupanje pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te učestvuje u timu koji zastupa Savjet ministara BiH na usmenoj raspravi pred Evropskim sudom.
4. Dalje je naveo da su Odlukom o zastupniku/agentu Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava i Uredu zastupnika/agenta Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Odluka) propisani poslovi agenta. U vezi s tim, ukazao je da je agent, između ostalog, ovlašten da zastupa Savjet ministara BiH pred Evropskim sudom, da komunicira između Bosne i Hercegovine i Evropskog suda, te da podnosi pismeno izjašnjenje Evropskom sudu i učestvuje u raspravi pred sudom. Dalje, sud je ukazao da u navedenom periodu niko nije bio imenovan na radno mjesto agenta, zbog čega je Evropski sud odobrio da se komunikacija između Evropskog suda i Bosne i Hercegovine odvija putem ministra Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (u daljnjem tekstu: ministar). Takođe je obrazložio da je i apelantica na ročištu izjavila da je akte za Evropski sud potpisivao ministar, a da su ona i druga pomoćnica agenta B. S. te akte pripremale. Međutim, sud je obrazložio da u skladu sa Pravilnikom poslovi pripremanja akata spadaju u opis poslova pomoćnika agenta. S druge strane, ukazao je da je sve akte upućene Evropskom sudu potpisivao ministar, što u skladu sa Odlukom, spada u opis poslova iz nadležnosti radnog mjesta agenta. Osim toga, sud je naveo da je svjedok M. M. na ročištu za glavnu raspravu izjavila da je ona obavljala poslove i zadatke radnog mjesta v.d. agenta u periodu od 24. do 27. aprila 2020. godine, te da apelantica nije obavljala poslove agenta. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelantica u navedenom periodu obavljala poslove pomoćnika agenta, da nije obavljala poslove agenta, odnosno poslove drugog radnog mjesta, zbog čega su neosnovani njen primarni i eventualni tužbeni zahtjev.
5. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da apelantica nije dokazala da je u navedenom periodu imala ovlaštenje, nalog ili odluku nadležnog organa kojim se ovlašćuje da obavlja poslove radnog mjesta agenta. Suprotno tome, vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica u navedenom periodu obavljala poslove pomoćnika agenta, tj. da je pripremala izjašnjenja u skladu sa nadležnostima svog radnog mjesta. Dalje je navelo da je izjašnjenja potpisivao ministar, koji je na taj način preuzimao odgovornost u daljnjoj komunikaciji sa Evropskim sudom. U vezi s tim, obrazložio je da odgovornost i komunikaciju sa Evropskim sudom nije imala apelantica, jer ta ovlaštenja pripadaju agentu, što bi eventualno moglo biti od uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plate u odnosu na platu radnog mjesta agenta.
7. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili relevantne propise. Navodi da je de facto obavljala poslove agenta, da je sačinjavala izjašnjenja za Evropski sud, što spada u opis poslova agenta, da na izjašnjenja iz kabineta ministra nisu imali primjedbi, te da je izjašnjenja ministar samo potpisivao. Apelantica smatra da ministar nije obavljao poslove agenta, već da je te poslove de facto obavljala ona. Dalje smatra da je u odnosu na ostvarivanje naknade za period dok je obavljala poslove drugog radnog mjesta, osporenim odlukama Suda BiH diskriminisana u odnosu na ostale državne službenike i zaposlenike kojim je taj sud u takvim situacijama usvajao tužbeni zahtjev. U prilog tome, apelantica ukazuje na presude Suda BiH br. S1 3 P 029654 19 Gž od 28. marta 2019. godine i S1 3 P 019149 15 Gž od 22. decembra 2015. godine. Takođe smatra da je diskriminisana i u odnosu na M. M. koja je ostvarila pravo na naknadu plate u punom iznosu, iako u određenom periodu nije obavljala poslove agenta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da apelantica u navedenom periodu nije obavljala poslove agenta, već poslove pomoćnika agenta, tj. da je pripremala izjašnjenja u skladu sa nadležnostima svog radnog mjesta. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantičini prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije doveo do njenog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama Suda BiH diskriminisana u odnosu na ostale državne službenike i zaposlenike koji su obavljali poslove drugog radnog mjesta i koji su ostvarili pravo na isplatu naknade. U vezi s tim, apelantica ukazuje na presude Suda BiH (vidi navode iz apelacije). Apelantica ukazuje i da je M. M. ostvarila pravo na naknadu plate u punom iznosu, iako u određenom periodu nije obavljala poslove agenta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji u slučaju različitog tretmana pojedinaca u sličnim pozicijama po nekom od zabranjenih osnova (pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status) i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Ustavni sud zapaža da iz presuda na koje je ukazala apelantica slijedi da su tužioci u tim predmetima (državni službenik odnosno viši stručni suradnik u Tužiteljstvu BiH) imali ovlaštenje za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, zbog čega je udovoljeno njihovim tužbenim zahtjevima. Osim toga, apelantica ne tvrdi da je M. M. obavljala iste poslove kao ona, niti to proizlazi iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju. Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da ne proizlazi da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman