Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1238/24 (M. S.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1238/24
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1238/24, rješavajući apelacije Milana Strinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Milana Strinića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 008191 24 Kž od 4. marta 2024. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 008191 24 Kv od 29. januara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Strinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa advokat Boban Savić iz Doboja, podnio je 19. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 008191 24 Kv od 29. januara 2024. godine i 13 0 K 008191 24 Kpp od 25. januara 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1238/24.
2. Apelant je isti dan, posredstvom istog punomoćnika, podnio još jednu apelaciju kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 008191 24 Kž od 4. marta 2024. godine i Rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 008191 24 Kv 2 od 20. februara 2024. godine. Apelant je u apelaciji također podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se on odmah pusti na slobodu. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-1239/24.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. i 4. aprila 2024. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Okružni sud i Tužilaštvo su 8. i 22. aprila 2024. godine dostavili odgovore na apelacije. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju broj AP-1239/24. Ustavni sud je 22. aprila i 12. maja 2024. godine dostavio apelantu odgovore na apelacije radi eventualnog izjašnjenja, ali apelant se na njih nije očitovao.
5. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant i da se osporena rješenja tiču iste pravne stvari – određivanja/produženja pritvora, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1238/24.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Određivanje pritvora (AP-1238/24)
7. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 008191 24 Kpp od 25. januara 2024. godine apelantu, osumnjičenom da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 227. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav (1) KZRS, određen je pritvor po osnovu člana 197. stav (1) tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Rješenjem je određeno da apelantov pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, tj. do 23. februara 2024. godine do 17.00 sati.
8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da zapisnici s iskazima svjedoka oštećenih D. L. i D. K. i materijalni dokazi – zapisnik o uviđaju, zapisnici o prepoznavanju osoba i stvari, kao i predmeti pronađeni prilikom pretresanja kuće u kojoj je apelant živio potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant sam ili kao saizvršilac počinio navedena krivična djela. Iako je apelant negirao izvršenje krivičnih djela tvrdeći da se samo „bavio prevozom migranata i da pronađena bomba pripada [njegovom] ocu“, Okružni sud je istakao da navedeni dokazi daju dovoljno osnova za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela na način opisan u naredbi o provođenju istrage. Stoga je zaključeno da je ispunjen opći uvjet za pritvor iz člana 197. stav (1) ZKPRS.
9. Zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant krivično djelo razbojništva učinio zajedno s dvije osobe (saučesnici), koje još uvijek nisu identificirane, a koje su poznate apelantu, Okružni sud je istakao da postoji sasvim realna opasnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak. Okružni sud je naveo da bi apelant mogao utjecati na saučesnike na način da njihovu odbranu, ukoliko bi bili identificirani i lišeni slobode, uskladi sa svojom odbranom. Na taj način, kako je to navedeno, apelant bi sebi i drugima stvorio alibi gdje su bili i šta su radili kritične večeri. To što saučesnici još uvijek nisu identificirani i što je apelant dao svoj iskaz pred tužiocem, kako je istaknuto, ne može dovesti u pitanje postojanje navedenog posebnog pritvorskog razloga. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Okružni sud je, prije svega, naveo da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, čime je ispunjen objektivni uvjet po tom osnovu. Zatim je ukazano na apelantovu raniju osuđivanost za precizirana krivična djela protiv imovine, te je zaključeno da se radi o osobi sklonoj izvršenju krivičnih djela (višestruki povratnik) kako protiv imovine tako i krivičnih djela s elementima nasilja. Dovodeći navedeno u vezu s načinom izvršenja krivičnog djela razbojništva, te upornošću u njegovom izvršenju, Okružni sud je obrazložio da postoje naročite okolnosti da bi boravkom na slobodi apelant nastavio činiti takva i slična krivična djela prateći i čekajući priliku kada se opet pojavi situacija da neke osobe prevoze migrante. Pri tome je zaključeno da je pritvor jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka, te da se iteracijska opasnost ne može preduprijediti nijednom od mjera zabrane propisanih zakonom.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 008191 24 Kv od 29. januara 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant zajedno s još dvije osobe izvršio krivično djelo razbojništva. Imajući u vidu sadržaj apelantove izjave koju je dao prilikom ispitivanja i okolnost da navedene osobe nisu identificirane i ispitane, Okružni sud je istakao da postoji sasvim realna mogućnost da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike. Zatim je navedeno da ranija apelantova osuđivanost zbog istovrsnih krivičnih djela ukazuje na njegovu sklonost ka njihovom vršenju. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela razbojništva, zaključeno je da postoji bojazan da će apelant na slobodi ponoviti isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pri tome je navedeno da to što je apelant invalid i što se kreće pomoću štapa nije okolnost koja može dovesti u pitanje postojanje navedenog pritvorskog osnova. U vezi s tim je navedeno da postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo razbojništva i nakon što je postao invalid obesnažuje tvrdnje da zbog njegovog zdravstvenog stanja nije u stanju da učini isto ili slično krivično djelo. Stoga je zaključeno da se iteracijska opasnost ne može preduprijediti mjerama zabrane, već jedino mjerom pritvora.
Produženje pritvora (AP-1239/24)
11. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 008191 24 Kv 2 od 20. februara 2024. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, a po osnovu člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati najduže do 23. aprila 2024. godine do 17.00 sati. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je postupajući tužilac na ročištu izjavio da je u međuvremenu donesena naredba za pretresanje i određeno vještačenje apelantovog privremeno oduzetog mobilnog telefona. Zbog toga je Okružni sud smatrao da istraga iz objektivnih razloga nije mogla biti završena u roku od dva mjeseca. Obrazloženo je da, suprotno prigovorima odbrane, i dalje postoje posebni pritvorski razlozi zbog kojih mu je određen pritvor, te da se nisu izmijenile okolnosti koje ukazuju na njihovo postojanje. U vezi s tim su ponovljeni razlozi iz rješenja o određivanju pritvora od 25. januara 2024. godine te drugostepenog rješenja od 29. januara 2024. godine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je neosnovan prijedlog odbrane da se apelantu izreknu mjere zabrane umjesto mjere pritvora.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 008191 24 Kž od 4. marta 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 20. februara 2024. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su svi žalbeni prigovori kritika činjeničnog osnova rješenja o produženju pritvora apelantu, i to u dijelu koji se odnosi na posebne pritvorske razloge, dok se ne osporava osnovana sumnja. Kada je u pitanju koluziona opasnost, Vrhovni sud je istakao da je okolnosti koje se tiču načina, prirode i težine krivičnog djela Okružni sud pravilno doveo u vezu sa činjenicom da je apelant višestruko osuđivan. Zbog toga je pravilno zaključeno da je apelant sklon vršenju raznih krivičnih djela budući da ranije izrečene krivične sankcije nisu ostvarile svoju svrhu, odnosno utjecale na apelanta da više ne vrši krivična djela. Navedeno, kako je istakao Vrhovni sud, u svojoj sveukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponovo učiniti krivično djelo ukoliko bude pušten na slobodu. Vrhovni sud je istakao da je u rješenju o produženju pritvora ukazanim činjenicama dat adekvatan značaj, slijedom čega je pravilno zaključeno da u apelantovom slučaju i dalje egzistira posebni pritvorski razlog koji se odnosi na iteracijsku opasnost. Isto tako je navedeno da ukazane okolnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Također je navedeno i da se sud, suprotno žalbenim prigovorima, u rješenju o produženju pritvora jasno i nedvosmisleno izjasnio o neadekvatnosti izricanja mjera zabrane umjesto pritvora apelantu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se produženje pritvora ukazuje neophodnim imajući u vidu višedimenzionalnu istragu koja se provodi protiv apelanta, a koja uključuje utvrđivanje identiteta saizvršilaca krivičnog djela, čiji će identitet biti utvrđen tek po okončanju vještačenja koja su u toku. Zbog toga je zaključeno da je u apelantovom slučaju neophodno primijeniti pritvor kao najstrožu procesnu mjeru očuvanja integriteta krivičnog postupka, a da pri tome nije dovedena u pitanje pretpostavka apelantove nevinosti.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacija
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga. U vezi s potonjim ukazuje da njegova ranije osuđivanost nije toliko bitna činjenica u smislu da će se ponoviti krivično djelo, kao i da identifikacija drugih (sa)izvršilaca ne može biti razlog za određivanje i produženje pritvora. Navodi i da se blažim mjerama umjesto pritvora moglo ostvariti uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega. Apelant je Ustavnom sudu podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, opisan u tački 2. ove odluke.b)Odgovori na apelacije
14. Okružni sud je naveo da donošenjem osporenih rješenja tog suda nisu prekršena apelantova prava pa je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
15. Tužilaštvo je istaklo da osporenim rješenjima nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, te da je apelant tokom cijelog postupka imao pristup sudu i branioca, kao i da je odbrani bilo omogućeno da izvrši uvid u spis predmeta i prisustvuje svim drugim procesnim radnjama. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 6
6/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da obje apelacija ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije. Međutim, budući da se apelacijom problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode na osnovu osporenih rješenja, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštovanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
20. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenuzakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Za potrebe člana 5. stav 3. Evropske konvencije, postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti je conditio sine qua non zakonitosti nastavka pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno. U takvim slučajevima se mora utvrditi jesu li i drugi razlozi, koje su naveli redovni sudovi, i dalje opravdavali lišenje slobode. Kada su te osnove „mjerodavne” i „dovoljne“, mora se utvrditi i jesu li nadležna domaća tijela pokazala „posebnu marljivost” u vođenju postupka (vidi Evropski sud, Merčep protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavka broj 12301/12, tačka 80. s daljnjim referencama). Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja i produženja pritvora apelantu u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti u ovoj fazi postupka – istrazi. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivična djela. Dakle, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnih sudova koji su mu odredili/produžili pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, tj. da mu je pritvor odredila/produžila „nadležna zakonita vlast“.
23. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje/produženje pritvora, odnosno kompatibilnost apelantovog pritvora s garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen na osnovu odredbi člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prije svega, jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na ostale saučesnike u kontekstu krivičnog djela razbojništva, za koje se osnovano sumnjiči da ga je počinio. U vezi s tim, Ustavni primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Tužilaštvo preduzelo istražne radnje iz svoje nadležnosti – pretresanje i vještačenje apelantovog mobitela s ciljem identificiranja saučesnika. Također, u svjetlu apelantove prethodne osuđivanosti za istovrsna krivična djela i nedjelotvornosti specijalne prevencije, redovni sudovi su jasno obrazložili postojanje naročitih okolnosti koje, u smislu člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS, opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi počiniti novo ili slično krivično djelo. Redovni sudovi su imali u vidu i apelantovu invalidnost i obrazložili zašto ona u datim okolnostima nije relevantna s obzirom na to da ga zdravstveno stanje nije onemogućilo da učini novo krivično djelo (vidi tačku 11. ove odluke). Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivično djelo razbojništva, već i konkretne okolnosti postojanja navedenih opasnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulirane, kao i da opasnosti iz člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKPRS nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama, odnosno dokazima.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka razlozi redovnih sudova opravdali određivanje, odnosno produžavanje pritvora apelantu i da predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti određivanja/produženja mjere pritvora apelantu, redovni sudovi su imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na ličnu slobodu i sigurnost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. Pri tome, Ustavni sud napominje da je stvar ocjene redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu utjecati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali i zahtjev „posebne marljivosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
25. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, o čemu su također dali relevantne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje i produženje apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i nije u suprotnosti sa standardima iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
26. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije u kontekstu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na opće garancije iz člana 13. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Denis i Irvine protiv Belgije, presuda od 1. juna 2021. godine, predstavka br. 62819/17 i 63921/17, tačka 181. s daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1306/21 od 8. jula 2021. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije, koji su po svom karakteru manje strogi, obuhvaćeni su članom 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Salmanov protiv Slovačke, presuda od 20. januara 2022. godine, predstavka broj 40132/16, tačka 94). S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost određivanja, a zatim i zakonitost produženja njegovog pritvora. Također, nije mu bila uskraćena ni mogućnost izjavljivanja žalbi protiv rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su redovni sudovi promptno odlučivali o izjavljenim pravnim lijekovima, pri čemu su u osporenim drugostepenim rješenjima razmotreni svi apelantovi žalbeni navodi i data obrazloženja zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijih odluka redovnih sudova u vezi sa zakonitošću apelantovog pritvora. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije jer su redovni sudovi naveli konkretne razloge kako u vezi s postojanjem činjenica koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela tako i u odnosu na postojanje okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo opasnostima iz člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. Također, nema kršenja ni člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u situaciji kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ i efektivnog izjavljivanja žalbi u vezi sa zakonitošću njegovog pritvora, pri čemu su razmotreni svi žalbeni navodi.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić