Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/22 (M.B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2445/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2445/22, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 062659 22 Rev od 1. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062659 22 Rev od 1. februara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062659 16 Rs od 19. januara 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062659 17 Rsž od 16. jula 2021. godine, usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obavezan je „Robot general trading Co“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati novčani iznos na ime naknade plaće po osnovu porodiljskog odsustva i regres za periode navedene u izreci presude. U postupku je utvrđeno da je apelantica po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme bila zaposlena kod tuženog od 1. januara 2008. do 31. januara 2014. godine. Utvrđeno je da je apelantica u periodu od 23. marta 2013. do 31. januara 2014. godine bila na porodiljskom odsustvu. Dalje je utvrđeno da u tom periodu apelantici nije isplaćivana naknada plaće. U vezi s tim, Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da je članom 125. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZO) propisano da će se sredstva za naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva osigurati u budžetu kantona i isplaćivat će se u visini i na način kako utvrdi zakonodavno tijelo kantona. Dalje je navedeno da je članom 89. Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom Federacije Bosne i Hercegovine kao osnovno pravo propisano pravo na naknadu plaće zaposlenici majci za vrijeme dok je na porodiljskom odsustvu. Osim toga, članom 90. istog zakona određena je obaveza kantona da svojim propisom bliže odredi uvjete, način, postupak, organe i finansiranje prava utvrđenih članom 89. tog zakona. Također je navedeno da je članom 106. istog zakona, između ostalog, propisano da do dana stupanja na snagu navedenih kantonalnih propisa zaposlenica majka svoja prava za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva ostvaruje u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da je nesporno da Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: HNK), na čijem području apelantica ima prebivalište, nije donio navedene obavezujuće akte i propise. Sudovi su naveli da se iz tog razloga u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 47. stav

1. ZZO-a kojima je propisana visina naknade za osigurana lica koja se nalaze na bolovanju, a koja su zaposlena kod pravnih i fizičkih lica. Navedeno je da prema tim odredbama naknada iznosi najmanje 80% od osnovice i ne može biti manja od minimalne plaće u mjesecu za koji se naknada utvrđuje, pa je tuženi obavezan da apelantici isplati iznos naveden u izreci presude.

3. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 Rs 062659 22 Rev od 1. februara 2022. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosio na isplatu naknade umjesto plaće na način da je apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Vrhovni sud je, u suštini, naveo da u ovom slučaju prihvata reviziju jer tuženi postavlja sporno pitanje da li su nižestepeni sudovi pravilno tumačili član 125. st. 3. i 4. ZZO-a, te da li je to tumačenje od značaja za rješavanje ovakvih predmeta. Obrazloženo je da je navedenim odredbama propisano da se pravo na naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva, do donošenja propisa u oblasti dječje zaštite koji će regulirati porodiljsko odsustvo, ostvaruje u oblasti zdravstvenog osiguranja (stav 3. navedenog člana), a sredstva za naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva osigurat će se u budžetima kantona i isplaćivati u visini i na način koji odredi zakonodavno tijelo kantona (stav 4. navedenog člana). Vrhovni sud je istakao da te odredbe jasno ukazuju da se refundiranje sredstava isplaćenih na ime porodiljskog odsustva ne može vršiti iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja jer se porodiljsko odsustvo, shodno članu 42. u vezi sa članom 57. ZZO-a, ne smatra bolešću, već odsustvom zbog zaštite rođenog djeteta. Vrhovni sud je istakao da se sredstva za naknadu plaća po tom osnovu osiguravaju iz kantonalnog budžeta i doznačavaju se nadležnoj zajednici zdravstvenog osiguranja koja danom doznačavanja sredstava postaje pasivno legitimirana za podnošenje tužbenog zahtjeva u ovakvim slučajevima. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da jasno proizlazi da tuženi nije pasivno legitimiran, pa je i usvojio njegovu reviziju.

4. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da nije jasno zašto je Vrhovni sud rješavao reviziju kada ona očito nije dozvoljena budući da je vrijednost spora označena na 5.100,00 KM. Apelantica navodi da je Vrhovni sud postupio suprotno stavu koji je istakao u svojoj Presudi broj 58 0 Rs 052400 16 Spp od 20. aprila 2016. godine, prema kojem se novčana naknada za vrijeme trudničkog bolovanja isplaćuje u skladu sa članom 47. stav 1. ZZO-a. Apelantica smatra da je takvim postupanjem Vrhovnog suda prekršeno i njeno pravo na nediskriminaciju jer je stavljena u drugačiji položaj u odnosu na ostale zaposlenice majke kojima je naknadu isplatio poslodavac na osnovu pravomoćnih sudskih presuda. Smatra i da joj je onemogućen pristup sudu. Apelantica tvrdi da u njenom slučaju nije od značaja činjenica da kanton nije doznačio sredstva tuženom ili zavodu za zdravstveno osiguranje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Vrhovni sud jasno naglasio da je bitno odlučiti o reviziji tuženog zbog pravilnog tumačenja smisla relevantnih odredbi, iz čega je proistekao zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, već bi to bila nadležna zajednica zdravstvenog osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije bila na trudničkom bolovanju, u kojem slučaju bi se i primjenjivala pravila o isplati naknada plaća za vrijeme trajanja bolovanja, već je bila na porodiljskom odsustvu, kako su to sudovi utvrdili. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelanticino pozivanje na navodno suprotan stav iz Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 052400 16 Spp od 20. aprila 2016. godine u kojoj je primijenjen član 47. stav 1. ZZO-a. Ovo stoga jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju upravo prihvatio da rješava tzv. vanrednu reviziju kako bi razjasnio sporno pitanje oko isplate ove naknade, što je bitno za ovakve predmete. Ustavni sud, osim toga, podsjeća da je u svojoj praksi istakao da nema proizvoljnosti u zaključku redovnog suda da se naknade plaća za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva isplaćuju na teret kantonalnog budžeta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-760/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je apelanticina tužba bila predmet ispitivanja u postupcima na tri sudske instance, u kojima je učestvovala i apelantica, iz čega proizlazi da je imala adekvatan pristup sudu. Osim navedenog, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Apelantica tvrdi i da je diskriminirana u odnosu na druge zaposlenice majke kojima su poslodavci na osnovu sudskih presuda isplaćivali naknadu plaće. Međutim, apelantica ne navodi o kojim se zaposlenicama radi, po kojem osnovu je diskriminirana i u kojim sudskim predmetima su donesene drugačije odluke nego u njenom slučaju. Također ne navodi ni u vezi s kojim pravom iz Evropske konvencije smatra da je diskriminirana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proistječe iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/22 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio