Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/24 (G. G.)

Odluka donesena 14. 11. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-348/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine, u predmetu broj AP-348/24, rješavajući apelaciju Gligora Gostića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gligor Gostić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 007856 23 Kž 4 od 26. decembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gligor Gostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Draženko Lukić, advokat iz Doboja, podnio je 22. januara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 007856 23 Kž 4 od 26. decembra 2023. godine.

2. Okružni sud u Doboju donio je Rješenje broj 13 0 K 007856 23 K od 15. decembra 2023. godine kojim je na osnovu odredbe člana 203 stav 1 i člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: ZKP) nakon izricanja prvostepene presude produžio pritvor optuženom S. J. i apelantu. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 007856 23 K od 15. decembra 2023. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela iznude iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

3. Okružni sud se u obrazloženju rješenja pozvao na član 203 stav 1 ZKP-a kojim je propisano da će sud nakon izricanja presude na kaznu zatvora optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ZKP-a. Kako su presudom Okružnog suda od 15. decembra 2023. godine optuženi proglašeni krivim i osuđeni, a nalaze se u pritvoru po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, prema stavu Okružnog suda, ispunjeni su opšti uslovi za produženje pritvora.

4. Nadalje, Okružni sud je naveo da i dalje postoje posebni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Naročite okolnosti, kako je sud naveo, ogledaju se u samom načinu izvršenja krivičnog djela iznude, u saizvršilaštvu, a posebno u iskazanoj upornosti, odlučnosti i bezobzirnosti pri izvršenju tog krivičnog djela. Okružni sud je ukazao da je S. J. ranije više puta osuđivan za različita krivična djela, uključujući i djelo s elementima nasilja. Nadalje, iako je sud na glavnom pretresu utvrdio da je osuda za apelanta po presudi Osnovnog suda u Doboju od 13. februara 2019. godine u međuvremenu brisana, upornost koju je pokazao prilikom izvršenja konkretnog krivičnog djela, prema ocjeni suda, ukazuje na realnu opasnost od njegovog ponavljanja.

5. Rješenjem broj 13 0 K 007856 23 Kž 4 od 26. decembra 2023. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo, posebno imajući u vidu upornost pokazanu pri izvršenju krivičnog djela iznude, kao i okolnosti koje prate izvršenje ostalih krivičnih djela za optuženog S. J., o čemu je dato jasno obrazloženje. Dalje je naveo da je ispravno ukazano na to da ranije izrečene krivične sankcije nisu ostvarile svoju svrhu, odnosno da nisu uticale na optužene da više ne vrše krivična djela. Iz toga, kako je navedeno, slijedi zaključak da u konkretnom slučaju i dalje egzistira posebni pritvorski razlog koji se odnosi na iteracijsku opasnost. I prema ocjeni Vrhovnog suda, višestruka osuđivanost i očigledna sklonost ka vršenju raznih krivičnih djela, sagledane u kontekstu i drugih navedenih okolnosti, opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivična djela ukoliko budu pušteni na slobodu. Te okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji pretežu nad pravom na slobodu. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno žalbenim prigovorima, u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju slijedi i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, ustanovljeno da prethodne osuđujuće presude mogu predstavljati osnov za razumnu bojazan da bi optuženi mogli učiniti novo krivično djelo.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da se sud nije mogao pozvati na njegovu raniju osuđivanost jer su ranije osude u međuvremenu izbrisane iz kaznene evidencije, te se u skladu sa članom 93 stav 4 Krivičnog zakonika smatra da apelant nije ni osuđivan. U prilog svojim navodima, uz apelaciju je dostavio dva rješenja kojim mu se utvrđuje brisanje novčane kazne i uslovne osude. Prvo rješenje je izdato 29. novembra 2023. godine i na njemu je klauzula pravosnažnosti od 4. januara 2024. godine, a drugo 13. decembra 2023. godine i na njemu je klauzula pravosnažnosti od 26. decembra 2023. godine. Takođe, na rješenjima je navedeno da će se osude brisati nakon pravosnažnosti rješenja od 29. novembra 2023. godine. Apelant ističe i da sud nije naveo naročite okolnosti, osim da je osuđen za krivično djelo iznude. Apelant dalje navodi da se njegova upornost zasniva na iskazu oštećenog, koji nije neposredno saslušan i nije identifikovao apelanta kao lice koje je sa S. J. izvršilo krivično djelo. Apelant ukazuje i na to da je otac petoro djece, da mu je supruga trudna, da je držanje apelanta i porodice bilo primjereno, te da zbog svega toga ne postoji opasnost da će ponoviti krivično djelo.

Relevantni propisi

7. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – odluka visokog predstavnika broj 12/23, „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 73/23 i „Službeni glasnik BiH“ broj 9/24

– odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Davanje podataka iz kaznene evidencije

Član 93. (1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudu, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo osuđeno, nadležnim organima za izvršenje krivičnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude. (2) Podaci iz kaznene evidencije mogu se na obrazložen zahtjev dati nadležnim organima, privrednim društvima i drugim pravnim licima, ako još traju određene pravne posljedice osude ili mjere bezbjednosti ili ako za to postoji opravdan interes zasnovan na zakonu. (3) Davanje podataka iz posebnog registra lica koja su pravosnažno osuđena za krivična djela učinjena na štetu polnog integriteta djeteta uređuje se posebnim propisom. (4) Podaci o brisanoj osudi ne mogu se dati nikome. (5) Niko nema prava da traži od građana da podnese dokaze o svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti. (6) Građanima se, na njihov zahtjev, mogu davati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti samo ako su im ovi podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava ili interesa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako daje ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Iako se u konkretnom slučaju apelant pozvao na navodno kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da pitanja problematizovana apelacijom u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda pokreću samo pitanja u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švajcarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, broj predstavke 38958/16, tač. 32 i 33 s daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora biti „zakonito“, što uključuje i poštovanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i postavlja obavezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64 s daljnjim referencama).

14. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant prvostepenom presudom Okružnog suda proglašen krivim da je počinio krivično djelo i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. To znači da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju apelantovog pritvora. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 203 stav 1 ZKP-a propisano određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude i da se ono vezuje za ocjenu suda da postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ZKP-a. Ustavni sud smatra da je Okružni sud cijenio relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i, na osnovu toga, zaključio da postoje razlozi za produženje apelantovog pritvora, odnosno da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, koja je propisana članom 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s navedenim okolnostima Ustavni sud smatra jasnim, preciznim i dovoljno obrazloženim (vidi, tač. 4 i 5 ove odluke). Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti, i to apelantovu ličnost, kao i način izvršenja krivičnog djela, odnosno izraženu upornost, odlučnost i bezobzirnost. Na osnovu toga su zaključili da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo.

15. Nadalje, apelant problematizuje da se sud pozvao na njegovu raniju osuđivanost iako su u međuvremenu osuđujuće presude brisane iz kaznene evidencije, zbog čega se po zakonu smatra da apelant nije osuđivan u skladu s odredbom člana 93 stav 4 KZ-a.

16. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao pravne posljedice brisanja osude (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-8/21 od 23. septembra 2021. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, ukazujući na odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH i Krivičnog zakona Federacije BiH, zaključio da se brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postiže faktičko anuliranje osude i krivične sankcije obuhvaćene tom brisanom osudom, kao što se brisanjem osude ne postiže ni pravno anuliranje ranije osude s obzirom na to da se podaci o osuđivanosti mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. Ustavni sud ukazuje da i Krivični zakonik, na koji se apelant poziva, u članu 93 stav 1 sadrži odredbu o davanju podataka iz kaznene evidencije, odnosno propisuje da se podaci iz kaznene evidencije mogu dati sudu, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo osuđeno. Međutim, apelant se poziva na stav 4 člana 93, kojim je propisano da se podaci o brisanoj osudi ne mogu dati nikome.

17. Ustavni sud, međutim, primjećuje da su na dostavljenim rješenjima o brisanju ranijih presuda stavljene klauzule pravosnažnosti 26. decembra 2023. godine, odnosno 4. januara 2024. godine, a osporeno rješenje Vrhovnog suda je donijeto 26. decembra 2023. godine. Dakle, de iure, apelant još uvijek nije imao pravosnažno rješenje o brisanju (bar jedne) ranije presude u momentu kada je donijeto osporeno rješenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantov pritvor zakonit jer je sud prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude poštovao „zakonom propisani postupak“ i naveo okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/24 (G. G.) | Sudska praksa | Aktio