Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/24 (N.M.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Oduzimanje imovine
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-2612/24, rješavajući apelaciju koju je podnio N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0Pr 1039476 24 Pžp od 3. juna 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Haris Rizvanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0Pr 1039476 24 Pžp od 3. juna 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 1039476 23 Pr od 5. aprila 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odloži izvršenje zaštitne mjere (oduzimanje motornog vozila) izrečene osporenim odlukama do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 1039476 23 Pr od 5. aprila 2024. godine apelant je proglašen odgovornim što je upravljao putničkim motornim vozilom, vlasništvo drugog fizičkog lica, u vrijeme trajanja izrečene zaštitne mjere „zabrana upravljanja motornim vozilom 'B' kategorije“, te je time počinio prekršaj iz člana 227. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH. Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM i zaštitna mjera „zabrana upravljanja motornim vozilom 'B' kategorije“ u trajanju od tri mjeseca, te su mu određena dva kaznena boda. Također, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila upotrijebljenog za izvršenje prekršaja, te je određeno da će mjeru izvršiti MUP Kantona Sarajevo prodajom i uplatom novčanog iznosa odgovarajućem budžetu, uz alternativnu mjeru uništenja, ukoliko prodaja ne bude moguća.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na usmenom pretresu apelant prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, te da je zbog toga sud samo razmatrao vrstu i visinu prekršajne sankcije. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je uzeo u obzir da je apelant višestruki povratnik u činjenju prekršaja iz oblasti saobraćaja, te da je u posljednje dvije godine činjenjem prekršaja skupio 28 kaznenih bodova. Istaknuto je da je apelant nakon izvršenja konkretnog prekršaja počinio još tri prekršaja za koja su mu izrečene novčane kazne, te da navedene kazne, kao ni određeni broj ranije izrečenih kazni, nije platio. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se minimalnom novčanom kaznom neće postići svrha kažnjavanja ali da izricanje maksimalne novčane kazne nije opravdano budući da je apelant slabijeg zdravstvenog stanja i otac dvoje maloljetne djece. Također, Općinski sud je ocijenio osnovanim zahtjev ovlaštenog organa da se vozilo koje je upotrijebljeno kao sredstvo izvršenja prekršaja trajno oduzme. U vezi s tim je obrazloženo da je vlasnik tog vozila apelantov brat s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, te da mu je on stavio na raspolaganje to vozilo iako je apelant imao izrečenu zaštitnu mjeru. Općinski sud je cijenio činjenicu da apelant nije izmirio ranije izrečene novčane obaveze, te da je nastavio činiti prekršaje iz oblasti saobraćaja uprkos tome što mu je bila izrečena zaštitna mjera „zabrana upravljanja motornim vozilom 'B' kategorije“. U konačnici, Općinski sud je naveo da vlasnik oduzetog vozila, shodno odredbi člana 31. stav 5. Zakona o prekršajima, ima pravo da od apelanta zahtijeva naknadu štete.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0Pr 1039476 24 Pžp od 3. juna 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud, cijeneći sve okolnosti pod kojim je učinjen prekršaj, pravilno apelantu izrekao novčanu kaznu, zaštitnu mjeru „zabrana upravljanja motornim vozilom 'B' kategorije“ u trajanju od tri mjeseca te mu odredio dva kaznena boda. Također je ukazao da je i prema ocjeni tog suda, a u interesu zaštite opće sigurnosti, bilo svrsishodno izreći apelantu zaštitnu mjeru oduzimanja vozila upotrijebljenog za izvršenje prekršaja. Pri tome je Kantonalni sud istakao da se nije mogao upuštati u meritorno razmatranje ostalih žalbenih razloga s obzirom na to da je apelant prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, te da je žalbu mogao izjaviti samo u odnosu na vrstu i visinu sankcije.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je prilikom izvršenja prekršaja upravljao vozilom koje je u vlasništvu drugog lica. S obzirom na to, smatra da redovni sudovi nisu mogli od njega oduzeti navedeno vozilo jer on nije vlasnik tog vozila, te da je na taj način povrijeđeno pravo na „imovinu“ stvarnog vlasnika tog vozila. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali dovoljne i jasne razloge za zaključak zašto je neophodno izricanje zaštitne mjere oduzimanja vozila koje je upotrijebljeno kao sredstvo izvršenja prekršaja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao da vlasnik tog vozila ima pravo da od apelanta zahtijeva naknadu štete (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman