Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/24 (Dž.H.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-706/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine, u predmetu broj AP-706/24 , rješavajući apelaciju Dž. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dž. H.protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 024285 24 Kž od 31. januara 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. H. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnijela je 21. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 024285 24 Kž od 31. januara 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 024285 23 K od 18. januara 2024. godine.
2. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 024285 23 K od 18. januara 2024. godine apelantici produžio pritvor, nakon što je donijeta prvostepena presuda kojom je proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati najduže devet mjeseci, računajući od dana izricanja presude, do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je apelantica prvostepenom presudom osuđena zbog krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Slijedom toga, osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantica se nalazila u pritvoru u vrijeme izricanja prvostepene presude pa je Kantonalni sud, postupajući u smislu člana 302. i u vezi sa članom 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), odlučio da apelantici produži mjeru pritvora nakon izricanja nepravosnažne presude s obzirom na okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnih djela i apelanticinu ličnost.
3. Naime, Kantonalni sud je uzeo u obzir da je apelantica kao član organizirane grupe, koju je organizirao i kojom je rukovodio A. Š., radi prometovanja opojnim drogama, u dužem periodu, od decembra 2021. godine do 5. oktobra 2022. godine, preduzimala inkriminirane radnje krivičnih djela iz presude. Sud je ukazao da je apelantica preduzela dvije radnje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, te je cijenio apelanticinu upornost i sklonost ka činjenju krivičnih djela. Kantonalni sud je također ukazao da se radi o krivičnim djelima koja predstavljaju najopasniji vid kriminaliteta i koja su usmjerena protiv zdravlja ljudi i dovode do narušavanja zdravlja konzumenata opojnih droga. Sud je utvrdio da je apelantica presudom od 13. decembra 2022. godine osuđena za istovrsno krivično djelo, za koje joj je izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jednog mjeseca i rokom provjeravanja od jedne godine. To, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje na apelanticinu sklonost ka vršenju te vrste krivičnih djela, kao i da ranije izrečena sankcija za istovrsno krivično djelo nije utjecala na nju da ne vrši krivična djela. Dalje, sud je ukazao da je apelantici tokom postupka bila ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane napuštanja boravišta, koje je prekršila, zbog čega joj je opet određena mjera pritvora.
4. Kantonalni sud je smatrao da okolnosti na koje se odbrana pozivala (da je apelantica u pritvoru jednu godinu i da je to navelo da razmisli o svojim postupcima) nisu dovele u sumnju navedene zaključke suda. Također, sud je naveo da apelanticino priznanje i kajanje za počinjena krivična djela mogu biti relevantni za odluku o krivičnopravnoj sankciji. Sud je zaključio da se svrha zbog koje je pritvor određen ne može ostvariti mjerama zabrane.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 024285 24 Kž od 31. januara 2024. godine odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da su žalbeni prigovori neosnovani. Postupak je, kao što je Vrhovni sud naveo, u novoj fazi nakon donošenja prvostepene presude, te je Vrhovni sud potvrdio zaključke Kantonalnog suda. Osim žalbenih navoda koje je sud smatrao paušalnim i neobrazloženim, Vrhovni sud je jasno ukazao da je pritvor moguće produžiti nakon izricanja prvostepene presude. Tada više nisu aktuelni pritvorski osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a) –d) ZKP-a, na čije navodne nedostatke je apelantica ukazivala u žalbi. Pritvor se, kao što je istakao Vrhovni sud, tada produžava na osnovu odredbe člana 152. ZKP-a, odnosno ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. U obrazloženju pobijanog rješenja sud je zaključak o neophodnosti da se apelantici produži pritvor zasnovao na konkretnim okolnostima koje su vezane i za izvršenje krivičnih djela (organizirani kriminal, brojnost radnji), kao i za apelanticinu ličnost (ranija osuđivanost za istovrsna krivična djela, kršenje mjera zabrane).
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da sud nije dao obrazloženje za produženje pritvora, odnosno opisao okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i apelanticinu ličnost. Također, apelantica navodi da su sudovi „izvršili flagrantnu povredu prava na adekvatan pristup pred nezavisan i nepristrasan sud kroz nejednak tretman i narušen odnos ravnopravnosti strana“, odnosno da apelantica treba da ima ista prava kao tužilac. Također, apelantica navodi da je diskriminirana „u odnosu na stav Tužilaštva“. Apelantica, osim što traži da se utvrdi povreda, potražuje i troškove sastavljanja apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Iako se apelantica pozvala na navodno kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da pitanja problematizirana apelacijom u suštini pokreću samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
10. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, broj predstavke 38958/16, tač. 32. i 33. s daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora biti „zakonito“, što uključuje i poštovanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i postavlja obavezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64. s daljnjim referencama).
11. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelantica prvostepenom presudom proglašena krivom za krivična djela i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Sud joj je nakon izricanja presude produžio pritvor u skladu sa članom 152. ZKP-a. To znači da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju apelanticinog pritvora. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odredbom člana 152. ZKP-a propisano određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud cijenio sve relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i na osnovu toga zaključio da postoje razlozi za produženje apelanticinog pritvora. Obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s navedenim okolnostima Ustavni sud smatra jasnim, preciznim i dovoljno obrazloženim (vidi tačku 5. ove odluke). Također, redovni sud je jasno naveo da se blažim mjerama ne može ostvariti svrha zbog koje je pritvor produžen, ukazujući da je apelantica već prekršila ranije izrečene mjere zabrane. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelanticin pritvor „zakonit“ jer je sud prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon donošenja osuđujuće presude poštovao „zakonom propisani postupak“ i da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na ličnu slobodu i sigurnost.
12. Ustavni sud ukazuje da, u skladu s Pravilima Ustavnog suda, apelanti nemaju pravo na troškove sastavljanja apelacije.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić