Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/24 (I. K.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Oduzimanje imovine
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1005/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine godine, u predmetu broj AP-1005/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Kepić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Kepić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 020874 24 Pžp od 5. januara 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Kepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Hrnjić i partneri“ d.o.o. Žepče, podnio je 7. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 020874 24 Pžp od 5. januara 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 Pr 020874 23 Pr od 2. novembra 2023. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio odlaganje uništenja motornog vozila“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda od 2. novembra 2023. godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 207. stav (1), člana 184. stav (1) i člana 102. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOSSBiH), te mu je izrečena jedinstvena kazna u iznosu od 850,00 KM. Također, apelantu je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta kojim je učinjen prekršaj a koji se ima predati PU Maglaj na uništenje. Konačno, apelantu je izrečena i zaštitna mjera upravljanja motornim vozilom kategorije „B“ u trajanju od dva mjeseca, koja se odlaže ukoliko u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj, te su mu izrečena dva kaznena boda.
3. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je apelant 27. jula 2023. godine na lokalnom putu u mjestu Misurići, općina Maglaj, prilikom policijske kontrole zatečen da upravlja četverotočkašem koji nije registriran za javni saobraćaj, a prije stjecanja prava na upravljanje, te da nije nosio zaštitnu kacigu, čime je počinio navedene prekršaje. Također, ukazao je da je apelant višestruki povratnik u činjenju prekršaja i da ima 2.687,20 KM neplaćenih kazni. Pored toga, Općinski sud je istakao da je apelant na usmenom pretresu prihvatio odgovornost za prekršaj iz člana 102. stav (1) ZOSSBiH, odnosno potvrdio da prilikom upravljanja vozilom nije nosio zaštitnu kacigu, te da stoga rješenje ne sadrži obrazloženje u pogledu apelantove odgovornosti u vezi s tim prekršajem. Zatim, naveo je da apelant nije predložio nijedan dokaz da navedenim vozilom nije upravljao na cesti, naročito zbog toga što se s njim u vozilu nalazilo još jedno lice koje bi te navode moglo eventualno potvrditi, zbog čega je zaključio da su navodi u tom pogledu paušalni i nedokazani. Općinski sud je također ukazao da su neosnovani navodi odbrane da je apelant upravljao vozilom koje nije kategorizirano kao motorno vozilo. Naime, istakao je da sporni četverotočkaš predstavlja motorno vozilo u skladu s odredbama člana 9. ZOSS-a. Zatim, Općinski sud je naveo da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz člana 31. Zakona o prekršajima za oduzimanje motornog vozila. Naime, istakao je da motorno vozilo još nije registrirano za javni saobraćaj, odnosno da nije dobilo sva tehnička odobrenja, te da u rukama lica koje nema položen vozački ispit i nije osposobljeno za upravljanje predstavlja opasnost ne samo za učesnike u saobraćaju nego i za samog vozača. Konačno, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant iskreno priznao učinjeni prekršaj iz člana 102. ZOSSBiH, kao i da je riječ o porodičnom čovjeku, dok je od otežavajućih cijenio raniju prekršajnu kažnjivost iz oblasti ZOSS-a.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 5. januara 2024. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je četverotočkaš učestvovao saobraćaju na putu, te da je morao biti registriran jer predstavlja motorno vozilo shodno odredbi člana 9. ZOSSBiH. Zatim, ukazao je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 24. Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu kaznu u iznosu od 850,00 KM. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta kojim je počinjen prekršaj. Naime, istakao je da je apelant povratnik u činjenju prekršaja, što ga nije spriječilo da u javnom saobraćaju učestvuje neregistriranim vozilom prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom, zbog čega bi suprotno postupanje značilo grubo zanemarivanje propisa, a naročito ugrožavanje javnog saobraćaja. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, zbog čega se nije ni upuštao u meritorno razmatranje tog dijela žalbe, shodno odredbi člana 88. navedenog zakona.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je sporni četverotočkaš motorno vozilo, kao i da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za njegovo oduzimanje, odnosno uništenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman