Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1787/24 (V. I.)

Odluka donesena 14. 11. 2024.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1787/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1787/24, rješavajući apelaciju Vladimira Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Vladimir Ivanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 430154 24 Kž od 20. maja 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 430154 24 Kv od 22. aprila 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Ivanovića podnesena zbog navodnog neadekvatnog medicinskog tretmana u pritvoru u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir

Ivanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 430154 24 Kž od 20. maja 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 430154 24 Kv od 22. aprila 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladimir Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 430154 24 Kv od 22. aprila 2024. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je 7. maja 2024. godine dostavio uređenu apelaciju.

2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, 11. juna 2024. godine dopunio apelaciju tako što je osporio i Rješenje Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 430154 24 Kž od 20. maja 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije. Pozvani su dostavili odgovore, koji su radi eventualnog izjašnjenja proslijeđeni apelantovom punomoćniku na odgovor. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.

4. Također, Ustavni sud je od Kazneno-popravnog zavoda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Zavod) podneskom od 17. jula 2024. godine zatražio odgovor na apelantove navode o navodnom neadekvatnom tretmanu u Zavodu. Zavod je podnesak vratio Ustavnom sudu uz napomenu „pušten 16. 7. 2024. u 12.45 h“.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Određivanje pritvora

6. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 K 430154 24 Kpp od 18. aprila 2024. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Pritvor je određen u skladu sa članom 197. stav (1) tačka

b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorištavanja djece za pornografiju iz člana 175. st. (2) i (3) u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i postojanja koluzione opasnosti. Određeno je da pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, odnosno najduže do 16. maja 2024. godine do 12.15 h.

7. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo iskorištavanja djece za pornografiju proizlazi iz svih dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Među tim dokazima su i Izvještaj (CyberTipline Report 181566847) Nacionalnog centra za nestalu i eksploatiranu djecu SAD-a (NCMEC) od 5. decembra 2023. godine, koji je definiran kao „očigledna dječija pornografija.“ Iz tog izvještaja proizlazi da apelant koristi dvije navedene e-mail adrese i navedeni telefonski broj, te da posjeduje, proizvodi i distribuira dječiju pornografiju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz tog izvještaja zatim proizlazi da je korisnik navedenih adresa i telefonskog broja prenio (uplaudovao) ukupno 117 datoteka dječije pornografije, dok je u drugoj tabeli s oznakom „sažetak kategorizacije datoteka“ vidljivo da 17 datoteka sadrži očiglednu dječiju pornografiju. Sud je utvrdio da navedeni telefonski broj koristi Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RTRS), gdje je apelant zaposlen na poslovima tehničara za telefoniju. Osnovana sumnja proizlazi i iz zapisnika o pretresu stana koji apelant koristi, te predmeta koji su od njega oduzeti i koji su podobni za izvršenje krivičnog djela (tri mobilna telefona, 75 komada DVD diskova i CD-R, 7 disketa – flopi, 10 USB diskova, čitač kartica, memorijske kartice, više nosača kartica, hard disk, laptop, 10 SIM kartica, signalni pištolj prepravljen za upotrebu sačmarske municije i municija, te računar HP compact). Također, sud je utvrdio da je na mobilnim telefonima koje apelant koristi pronađeno mnogo sadržaja dječije pornografije i ostvarene komunikacije apelanta s djecom ženskog spola. U tim komunikacijama apelant traži da mu šalju fotografije i pri tom izražava svoje seksualne nagone.

8. Sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja proizlazi iz zapisnika o pretresu stana koji apelant koristi i potvrde o privremeno oduzetim predmetima, kao i fotodokumentacije dostavljene na CD-u.

9. U odnosu na postojanje koluzione opasnosti, Osnovni sud je ocijenio da bi apelant, ukoliko bi boravio na slobodi, bio u prilici da pristupa postojećim profilima ili da otvori nove profile. Također bi, zbog dobrog informatičkog znanja i vještine za otvaranje profila i pristup internetskim stranicama s dječijom pornografijom, mogao ponovno aktivirati telefonske brojeve koje je koristio u telefonima koji su mu oduzeti i pristupiti sadržajima na tim aparatima. Na taj način bi apelant mogao izbrisati podatke, odnosno materijal koji je već pribavio, pregledao ili pak dijelio drugim licima. Također, sud je ocijenio da okolnost da nije poznat identitet oštećenih lica ide u prilog bojazni da bi apelant, kojem je poznat njihov identitet, mogao utjecati na njih.

10. Sud je ocijenio neosnovanim prijedlog odbrane da se apelantu odrede mjere zabrane, prije svega jer branilac nije predložio tačno određenu mjeru zabrane, a posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nijednom od propisanih mjera zabrane ne bi mogla postići ista svrha.

11. Konačno, sud je istakao da činjenica da apelant koristi mnoštvo lijekova nije od utjecaja za odlučivanje o određivanju pritvora jer je apelant izjavio da je radno sposoban i da njegovo zdravstveno stanje nije u toj mjeri narušeno da bi ga boravak u pritvorskoj jedinici životno ugrozio ili da bi se njegovo zdravstveno stanje znatno pogoršalo. Sud je imao u vidu i činjenicu da je apelant na upit suda odgovorio da je sve lijekove koje svakodnevno pije imao kod sebe, kao i da pritvorska jedinica ima zavodskog ljekara, koji se na adekvatan način stara o zdravstvenom stanju pritvorenih lica. Navedeno je i da pritvorena lica imaju mogućnost dobijanja zdravstvene pomoći i van pritvorskih jedinica ukoliko zavodski ljekar procijeni da je to potrebno, odnosno ako mu zavodski ljekar ne može pružiti adekvatnu ljekarsku pomoć.

12. Vijeće Osnovnog suda je Rješenjem broj 71 0 K 430154 24 Kv od 22. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 22. maja 2024. godine) odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Vijeće je u obrazloženju potvrdilo stavove prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i koluzione opasnosti uz detaljno obrazloženje. Vijeće je zaključilo da se u konkretnom slučaju nijednom od propisanih mjera zabrane ne bi mogla postići ista svrha. Također, vijeće je ocijenilo da je u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno da je apelantu u pritvorskoj jedinici omogućena adekvatna ljekarska pomoć i zaštita, što je i odbrani poznato, o čemu je ponovljen stav iz prvostepenog rješenja.

Produženje pritvora

13. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 K 430154 24 Kv od 15. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 15. maja) apelantu produžio pritvor za dva mjeseca na osnovu člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Određeno je da pritvor može trajati do 16. jula 2024. godine.

14. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti proizlazi iz dokaza u spisu, koje je ponovio i u rješenju o određivanju pritvora. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS, sud je ocijenio da postoji osnovana bojazan da će apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. O postojanju koluzione opasnosti, sud je ponovio razloge navedene u rješenju o određivanju pritvora (vidi tačku 9. ove odluke). Sud je posebno istakao da bi puštanje apelanta na slobodu značilo omogućavanje pristupa profilima koje je koristio, brisanje ili mijenjanje njihovog sadržaja, te pristup novim profilima ili postojećim profilima preko kojih bi mogao da utječe na lica s kojima je bio u kontaktu prilikom vršenja djela. Da postoje naročite okolnosti da bi apelant mogao da utječe na svjedoke – oštećene, sud je ocijenio na osnovu činjenice da je apelant putem društvenih mreža komunicirao s maloljetnim oštećenima od kojih je tražio da mu šalju slike i poruke eksplicitnog sadržaja, što je u rješenju detaljno obrazloženo. Osnovni sud je istakao da je, u konkretnom slučaju, očigledno da apelant zna da koristi informacionu tehnologiju u mjeri koja je dovoljna da pristupa dječijoj pornografiji na internetu, te da je skladišti i prenosi, pa je irelevantno odakle potječe takvo znanje.

15. Osnovni sud je imao u vidu da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je apelant dijabetičar kojem je dio nožnih prstiju amputiran zbog gangrene, zatim da ima kardiovaskularne probleme, probleme s vidom i vodu u koljenu. Međutim, nezavisno od toga, vijeće je zaključilo da je pritvor jedina mjera kojom se može ostvariti svrha zaštite dokaza u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka jer, s obzirom na specifičnost djela za koje se apelant tereti, zakon ne propisuje drugu adekvatnu mjeru.

16. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 71 0 K 430154 24 Kž od 20. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 20. maja 2024. godine) odbilo apelantovu žabu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju naveo da i dalje egzistira osnovana sumnja, te da je Osnovni sud dao detaljno i argumentirano obrazloženje o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Što se tiče braniočevih navoda o apelantovom slabom zdravstvenom stanju, o čemu je dostavljena medicinska dokumentacija, sud je istakao da je apelantu u Zavodu u kojem izdržava mjeru pritvora osigurana medicinska njega i da uvijek može zatražiti medicinsku pomoć.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

17. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije ukazuje na povredu prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi i kršenje prava iz člana

13. Evropske konvencije, kao i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporenim rješenjima „nesporno“ i na njegovu štetu povrijeđena ustavna prava zbog toga što su redovni sudovi „proizvoljno“ primjenjivali KZRS, ZKPRS i Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, odnosno data obrazloženja u prvostepenim rješenjima, za koja tvrdi da su apstraktna. Također, apelant ističe da ni drugostepeni sud u svojim odlukama nije cijenio njegove navode niti je dao valjano obrazloženje o istaknutim žalbenim navodima. Apelant posebno ističe da je sud propustio da, u smislu člana 196. ZKPRS, jasno i konkretno obrazloži zašto se koristi pritvor kao najrepresivnija mjera prema apelantu, a ne mjere zabrane. Apelant smatra da sud i Tužilaštvo nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje ga terete i činjenice koje mu idu u korist. Također je istakao da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti član 3. stav 2. ZKPRS i načelo in dubio pro reo, odnosno da mu je mogao odrediti samo mjere zabrane. Dalje, apelant navodi da je „teški bolesnik“ koji svakodnevno pije ogroman broj lijekova, o čemu je upoznao Tužilaštvo i sud. Stoga, apelant ukazuje da mu je potrebna posebna njega i zaštita koja može biti pružena samo u kućnim uvjetima, a nikako u pritvoru koji ima vrlo stroga pravila. Te činjenice, kako apelant dalje navodi, sud je morao cijeniti jer postoji vrlo opravdana bojazan da će mu pritvorski uvjeti ugroziti život. Apelant je u dopuni apelacije istakao da u pritvoru „nema adekvatnu medicinsku njegu“ i da mu terapija nije davana na vrijeme i prema redoslijedu. Ističe da se nekoliko puta desilo da su mu „date korištene i nesterilne igle koje mogu dovesti do infekcije, sepse i smrtnog ishoda“. Navodi da ima i vodu u koljenu koju periodično mora vaditi u tretmanu koji mora provesti ljekar, za što ne postoje uvjeti u pritvoru. Osim toga, ističe da zbog vode u koljenu ima problema prilikom korištenja toaleta. Ističe da su njegovi branioci nekoliko puta „morali intervenirati da se apelantu lijekovi daju navrijeme i ustaljenim redoslijedom“.b)Odgovor na apelaciju

18. Osnovni sud i Okružni sud su odgovorili da apelacija nije osnovana.

19. Tužilaštvo je istaklo da apelant ni na koji način nije doveo u sumnju opravdanost daljnjeg zadržavanja u pritvoru, niti pravilnost i zakonitost osporenih rješenja. U tim rješenjima sud je detaljno obrazložio razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom pritvoru.

20. Zavod je odgovorio da je apelant 16. jula 2024. godine pušten iz pritvora.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Nadzor nad izvršenjem pritvora

Član 211. (1)Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda. (2)Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi, dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora. (3)Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, nezavisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.

VI.Dopustivost i meritum

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena; […]

U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje

25. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije mora se čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.

26. U konkretnom slučaju apelacijom i dopunom apelacije osporavana su rješenja kojim je apelantu određen a potom i produžen pritvor. Dakle, osporenim rješenjima nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1689/22 od 6. jula 2022. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije preuranjena.

U odnosu na ostale navode

27. Ustavni sud utvrđuje da apelacija i dopuna apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

28. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Također navodi i kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, Ustavni sud smatra da apelaciju, pored navoda o nehumanom tretmanu, treba ispitati i s aspekta prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

32. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uvjetovana je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).

33. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, a potom i Okružni sud prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret (vidi tač. 7, 8. i 14. ove odluke). Odlučujući o apelantovim žalbama protiv prvostepenih rješenja, Osnovni i Okružni sud nisu doveli u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Nakon analize obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud smatra da ona sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u relevantno vrijeme mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i zasnovano na „razumnoj sumnji“ da je počinio krivična djela.

35. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost suda koji mu je odredio i produžio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uvjeta kompatibilnosti njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Preostaje odgovoriti na pitanje da li je u smislu navedenih garancija produženje apelantovog pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantu je pritvor određen i produžen na osnovu člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog koluzione opasnosti. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u skladu s kojom se pritvor, na osnovu toga što bi se mogao izvršiti pritisak na svjedoke, može prihvatiti u početnim fazama postupka. Međutim, gledano dugoročno, zahtjevi istrage nisu dovoljno opravdanje za pritvor osumnjičenog jer se u redovnom toku događaja navodni rizici smanjuju protekom vremena kako se provode uviđaji, uzimaju iskazi i obavljaju ostale radnje. Osim toga, na opasnost da bi osumnjičeni mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto, već bojazan da bi do toga moglo doći mora biti potkrijepljena činjeničnim dokazima (vidi Evropski sud, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavke br. 37762/12 i 23530/13, tačka 138. s daljnjim referencama).

36. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali odgovarajuće i valjane razloge za pritvor koji je određen na osnovu člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Pri tome, sudovi su detaljno obrazložili zašto smatraju da bi apelant mogao izbrisati podatke, odnosno materijal koji je već pribavio, pregledao ili pak dijelio drugim licima, te su obrazložili postojanje bojazni da bi apelant mogao utjecati na svjedoke, koje on poznaje a koje Tužilaštvo tek treba da identificirati (vidi tač. 9. i 14. ove odluke). Suprotno apelantovim navodima, jasno je da Tužilaštvo još prikuplja dokaze, te da je sud jasno obrazložio u čemu se ogleda koluziona opasnost. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za lišavanje slobode, pogotovo u toj fazi postupka. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da mu je pritvor određen i produžen nezakonito, bez osnova i konkretizacije relevantnih razloga.

37. Također, redovni sud u konkretnom slučaju, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, nije propustio razmotriti da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega (vidi tač. 10, 12. i 15. ove odluke), a za svoj zaključak je dao jasno i relevantno obrazloženje.

38. Budući da je u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključio da određivanje i produženje apelantovog pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da činjenice koje apelant navodi nisu takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ apelantovog pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

39. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije u kontekstu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Salmanov protiv Slovačke, presuda od 20. januara 2022. godine, predstavka broj 40132/16, tačka 94. s daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1306/21 od 8. jula 2021. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije, koji su po svom karakteru manje strogi, obuhvaćeni su članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost određivanja/produženja njegovog pritvora. Također, nije mu bila uskraćena ni mogućnost izjavljivanja žalbi protiv rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su redovni sudovi promptno odlučivali o izjavljenim pravnim lijekovima, pri čemu su u osporenim drugostepenim rješenjima razmotreni svi apelantovi žalbeni navodi i data obrazloženja zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijih odluka redovnih sudova u vezi sa zakonitošću apelantovog pritvora. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

U odnosu na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije

41. Apelant je u apelaciji naveo da u pritvorskoj jedinici ne dobija adekvatnu medicinsku pomoć, zbog čega mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud podsjeća da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućemtretmanu ili kazni.

43. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

44. Apelant navodi da ima zdravstvenih problema i da boravak u pritvoru može doprinijeti pogoršanju njegovog zdravlja te da postoji bojazan da će mu pritvorski uvjeti ugroziti život. Istakao je da u pritvoru nije imao adekvatnu medicinsku njegu. Ustavni sud u vezi s tim apelantovim navodima primjećuje da oni najprije sugeriraju (prema apelantovom mišljenju) da apelant ne bi trebao biti u pritvoru jer je bolestan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantu pritvor istekao 16. jula 2024. godine i da se više ne nalazi u pritvoru. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant prilikom odlučivanja suda o određivanju i produženju pritvora redovnom sudu ukazivao na svoje zdravstveno stanje, te da je sud te navode ispitao i ocijenio da nisu osnovani (vidi tač. 10, 12, 15. i 16. ove odluke), o čemu je dao jasno obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz (podnesak branioca ili njega lično ili eventualno nalaz ljekara) iz kojeg proizlazi da mu u pritvorskoj jedinici nije pružena adekvatna medicinska njega i da se povodom toga obraćao bilo kojem nadležnom organu kako bi se eventualni nedostaci otklonili.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na relevantne odredbe ZKPRS iz kojih proizlazi obaveza predsjednika suda da „nadzire“ i obilazi pritvor i da porazgovara s pritvorenim licima o uvjetima (član

211. ZKPRS), kao i na zakonom propisanu mogućnost sudije da obiđe pritvorenike, a što bi svakako trebala biti praksa kako bi se zaštitila prava pritvorenika (njihovo psihofizičko zdravlje), iako su pritvoreni, i otklonili nedostaci koje uoči (što uključuje i zdravstvenu zaštitu). Također i uprava ustanove je u obavezi da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose, između ostalog, na njihovo psihofizičko stanje (član 207. ZKPRS). Kako navedene obaveze ne bi ostale „mrtvo slovo na papiru“, navedena lica treba da preduzmu sve potrebne mjere koje su im omogućene zakonom kako bi ispunili pozitivnu obavezu države da zaštite fizičko blagostanje lica lišenih slobode tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku pomoć. Ustavni sud zapaža da apelant nije obavijestio predsjednika suda o navodno neodgovarajućim uvjetima u pritvoru i ostalom što je istakao u apelaciji. Dakle, apelant nije ponudio dokaze ni u redovnom postupku, niti u apelaciji da u pritvoru nije imao adekvatnu medicinsku njegu. Osim toga, apelant nije dostavio ni dokaze da se obraćao nadležnim licima/organima kojima bi ukazao na navodno uskraćivanje adekvatne medicinske njege, što je nesporno mogao u skladu s odredbama ZKPRS i Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovana.

VII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je odluka o određivanju i produženju pritvora donijeta na način i u postupku propisanim zakonom, pri čemu su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge za postojanje osnovane sumnje i koluzione opasnosti i koji su, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada apelant te navode „vezuje“ za samu činjenicu određivanja i produženja pritvora, a iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je redovni sud ispitao apelantove navode o njegovom zdravstvenom stanju i dao odgovor zašto to stanje ne utječe na odluku o određivanju i produženju pritvora. Također, to pravo nije povrijeđeno jer apelant nije dostavio bilo kakve dokaze o tome da mu je uskraćena medicinska pomoć u pritvoru, te dokaze da je, u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i drugih zakona, te navode isticao pred nadležnim organima i tijelima radi eventualnog preduzimanja odgovarajućih mjera.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1787/24 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio