Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2732/24 (D.P.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2732/24
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2732/24, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela D. P. protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci br. 11 0 K 035505 24 Kv od 5. juna 2024. godine i 11 0 K 035505 24 Kpp 71 od 30. maja 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela D. P. zbog navodnog neadekvatnog medicinskog tretmana u pritvoru u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 035505 24 Kv od 5. juna 2024. godine i 11 0 K 035505 24 Kpp 71 od 30. maja 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su 10. jula 2024. godine proslijeđeni apelantkinjinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
3. Takođe je od Kazneno-popravnog zavoda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Zavod) 5. septembra 2024. godine zatražen odgovor na apelantkinjine navode o navodnom neadekvatnom tretmanu u Zavodu. Zavod je 13. septembra 2024. godine dostavio traženi odgovor, koji je istog dana proslijeđen apelantkinjinom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantkinjin punomoćnik nije dostavio traženo izjašnjenje u ostavljenom roku, koji je istekao 21. septembra 2024. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud – sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj 11 0 K 035505 24 Kpp 71 od 30. maja 2024. godine apelantkinji i ostalih 17 osumnjičenih lica (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor joj je određen u skladu sa članom 197 stav 1 tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivična djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav (1) KZRS te postojanja koluzione i iteracijske opasnosti.
6. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da su apelantkinja i saosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza prikupljenih tokom istrage, opisanih na osamnaest i po strana rješenja. Među tim dokazima su i zapisnici o saslušanju svjedoka i ispitivanju osumnjičenih, naredbe Okružnog suda o posebnim istražnim radnjama, zapisnici o uviđaju i potvrde o pretresima i privremenom oduzimanju predmeta, službene zabilješke itd. Okružni sud je naveo da je na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora apelantkinjin branilac ukazao sudu da apelantkinja boluje od dijabetesa tipa 2. U rješenju su zatim navedene konkretne radnje koje se apelantkinji i saosumnjičenima stavljaju na teret. Naime, postoji osnovana sumnja da su apelantkinja i imenovani saosumnjičeni u periodu od početka 2023. do 28. maja 2024. godine na području Banjaluke neovlašćeno, radi daljnje prodaje, nabavljali, kupovali, držali, prenosili i prodavali opojne droge kokain i Cannabis sativa L. Osim toga, postoji osnovana sumnja da je sama apelantkinja tokom aprila 2024. godine u svom stanu licu Ž. K. davala na uživanje opojnu drogu kokain.
7. U odnosu na postojanje koluzione opasnosti, Okružni sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će svi osumnjičeni ometati krivični postupak uticajem na svjedoke koje je potrebno saslušati u daljnjem toku istrage. Istaknuto je da se radi o licima koja su od osumnjičenih kupovala opojne droge, odnosno o licima koja bi mogla imati saznanja o osumnjičenim koji prodaju opojne droge. Osim toga, sud je naveo da je u daljnjem toku istrage potrebno utvrditi identitet za sada nepoznatih lica koja su telefonom komunicirala s apelantkinjom i saosumnjičenim. Nakon toga će ta lica biti saslušana u svojstvu svjedoka na okolnosti kupovine opojne droge od osumnjičenih.
8. Nadalje, sud je utvrdio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantkinji pritvor odredi iz razloga propisanih članom 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. U vezi s tim je navedeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantkinja i saosumnjičeni mogli ponoviti istovrsna krivična djela. Pri tome je istaknuto da je za krivična djela za koja se apelantkinja sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina, odnosno od jedne do osam godina. Navedeno je i da su neki od saosumnjičenih ranije osuđivani, za razliku od apelantkinje. Međutim, ta okolnost u konkretnom slučaju nije relevantna jer je krivično djelo činjeno u dvije grupe i svi navedeni osumnjičeni su njegovim izvršenjem (kako se sumnja) za sebe pribavljali imovinsku korist. Te činjenice, kako je istakao Okružni sud, i pored apelantkinjine ranije neosuđivanosti, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će i oni, ukoliko budu pušteni na slobodu, nastaviti s vršenjem istih krivičnih djela. S obzirom na navedeno, zaključeno je da postoji iteracijska opasnost.
9. Konačno, sud je zaključio da se u ovoj fazi postupka mjerama zabrane ne bi postigla ista svrha, na šta posebno ukazuju naročite okolnosti koje je sud obrazložio u pogledu pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i v) ZKPRS.
10. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 11 0 K 035505 24 Kv od 5. juna 2024. godine odbilo žalbe apelantkinjinog branioca i branilaca saosumnjičenih i potvrdilo prvostepeno rješenje. Vijeće je u obrazloženju potvrdilo stavove prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, kao i koluzione i iteracijske opasnosti, uz detaljno obrazloženje. Vijeće je zaključilo da se u konkretnom slučaju nijednom od propisanih mjera zabrane ne bi mogla postići ista svrha. Takođe, vijeće je zaključilo da socijalne i porodične prilike, te zdravstveno stanje pojedinih osumnjičenih predstavljaju okolnosti „koje su van svrhe pritvora koja u ovom slučaju treba da obezbijedi nesmetano vođenje krivičnog postupka i onemogući nastavljanje inkriminisanih aktivnosti“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja ukazuje na povredu prava iz čl. II/3.a), b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 7 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja osporava postojanje razloga za pritvor, odnosno opšteg i posebnih razloga propisanih članom 197 stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. Smatra da se ista svrha mogla postići i mjerama zabrane ili jemstvom. U vezi s tim, apelantkinja ističe da ne postoje dokazi kojim bi se došlo do stepena osnovane sumnje u odnosu na nju. Ističe da ne poznaje veći broj saosumnjičenih lica iz naredbe o istrazi, niti je član bilo kakve grupe. Osim toga, navodi da osnovana sumnja za krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga proizlazi iz izjave svjedoka koja nije tačna te stoga ne može da stvara posljedice. Takođe, apelantkinja smatra da ne postoji opasnost da će ometati istragu uticajem na svjedoke jer ne poznaje veći broj saosumnjičenih, niti na bilo koji način može uticati na njih. Navodi da ni drugi saosumnjičeni ne mogu uticati na nju, te da se, za lica koja poznaje, može izreći zabrana komunikacije. Apelantkinja smatra da ne postoji bojazan od ponovnog počinjenja djela, naročito ako se lice kreće u poznatom ambijentu, ograničene slobode kretanja i javlja se određenom državnom organu. Apelantkinja takođe ističe da Okružni sud nije razmatrao zahtjev odbrane da joj se umjesto mjere pritvora, s obzirom na njene lične okolnosti, izrekne mjera „kućnog pritvora“. Apelantkinja smatra da je sud trebao da joj odredi mjere zabrane i zbog toga što boluje od „ozbiljne“ bolesti (dijabetes), o kojoj postoji trag u medicinskom kartonu doktora porodične medicine i u medicinskom kartonu KPZ Tunjice. Apelantkinja prima terapiju i treba da kontinuirano mjeri šećer u krvi, a to nema mogućnost u pritvoru jer joj nisu odobrili da unese mjerač šećera u krvi. Navodi i da je samohrani roditelj dvije kćerke, o kojima otac ne brine „iako je živ“. Navodi i da je povremeni konzument opojne droge, te da je tražila da se izvrši medicinsko testiranje, što joj nije odobreno. Takođe ističe da je Tužilaštvo propustilo da predloži izricanje mjere jemstva na njenoj pokretnoj imovini (automobilu), kao i na automobilu njenog oca.
b) Odgovori na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da zbog određivanja mjere pritvora nije ugroženo apelantkinjino pravo na život ili liječenje jer se njeno liječenje, po potrebi, obezbjeđuje preko zdravstvene službe ustanove pritvora ili van ustanove. Osim toga, apelantkinja se za vrijeme dok traje pritvor, putem ustanove u kojoj izdržava pritvor, može obratiti organu socijalne zaštite radi adekvatnog staranja o njenoj djeci.
13. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo smatra da je Okružni sud u svom rješenju od 30. maja 2024. godine na str. 40–44 izvršio pravilnu ocjenu materijalnih i subjektivnih dokaza, koje je doveo u međusobnu vezu, pa da je na osnovu toga izveo pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da su svi osumnjičeni (uključujući i apelantkinju) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, što je detaljno obrazložio. Tužilaštvo, takođe, smatra da je Okružni sud u svom rješenju od 30. maja 2024. godine na str. 45–48 pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile odlučujuće za odluku o postojanju koluzione i iteracijske opasnosti, što je takođe detaljno obrazložilo.
14. Zavod je naveo da apelacioni navodi nisu tačni i u prilog tome je uz odgovor na apelaciju dostavio izvještaj zavodskog ljekara i apelantkinjinu izjavu od 12. septembra 2024. godine. U izvještaju je navedeno da je apelantkinji od prijema u Zavod omogućena zdravstvena zaštita i pristup zdravstvenoj službi Zavoda u vrijeme radnog vremena (od 7 do 19 časova) i 24 časa liječenje u hitnoj pomoći i UCUKCRS. Apelantkinji je dostupan i njen lični aparat za mjerenje šećera trakicama. U apelantkinjinoj svojeručno potpisanoj izjavi je navedeno: „Nikada nisam izjavila da nemam adekvatne uslove od strane zdravstvene službe niti zaposlenih u istoj. Aparat za mjerenje šećera posjedujem u sobi, koji sam dobila od strane porodice, kao i trakice za mjerenje.“
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
Nadzor nad izvršenjem pritvora
Član 211. (1)Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda. (2)Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi, dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora. (3)Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, nezavisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.
VI.Dopustivost i meritum
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Apelantkinja smatra da su osporenim rješenjima kojim joj je određen pritvor prekršena njena prava iz čl. II/3.a), b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 7 i 13 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, Ustavni sud smatra da apelaciju, pored navoda o „nehumanom“ tretmanu, treba ispitati s aspekta prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
18. Apelantkinja osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
20. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […]
21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije je uslovljena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186 s daljnjim referencama).
22. Nadalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s daljnjim referencama). Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203 s daljnjim referencama).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantkinji u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantkinja počinila krivična djela za koja se tereti u ovoj fazi postupka – istrazi (vidi tačku 5 ove odluke). Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, vijeće Okružnog suda nije dovelo u pitanje argumentaciju i zaključke sudije za prethodni postupak u pogledu osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelantkinja u mjerodavno vrijeme mogla počiniti krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantkinjino lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinila krivična djela. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantkinjinog pritvora u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Budući da apelantkinja nije problematizovala nadležnost redovnih sudova koji su joj odredili pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da joj je pritvor odredila „nadležna zakonita vlast“.
24. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, odnosno kompatibilnost apelantkinjinog pritvora s garancijama iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantkinji pritvor određen na osnovu odredbi člana 197 stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenim odlukama dao odgovarajuće i valjane razloge za postojanje koluzione opasnosti i pojasnio ih pozivanjem na konkretne okolnosti predmeta, koje u svojoj ukupnosti predstavljaju ozbiljan rizik od ometanja krivičnog postupka uticajem na svjedoke (vidi tač. 6 i 9 ove odluke). Isto tako je jasno obrazloženo i zašto u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnih djela, odnosno iteracijska opasnost (vidi tač. 7 i 9 ove odluke), što je detaljno obrazloženo. Te okolnosti su u samoj početnoj fazi krivičnog postupka bile dovoljne da uvjere Ustavni sud da je redovni sud dao „relevantne i dovoljne“ razloge. Stoga, u okolnostima navedenog slučaja, kada se radi o određivanju pritvora u trajanju od mjesec dana u početnoj fazi postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge o tome zašto je apelantkinji potrebno odrediti pritvor, koji pretežu nad njenim pravom na slobodu.
25. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi redovnih sudova opravdavaju određivanje pritvora apelantkinji i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantkinjinim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti određivanja mjere pritvora apelantkinji, redovni sudovi su imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na ličnu slobodu i bezbjednost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni člana 197 stav (1) tač. b) i v) ZKPRS. Pri tome, Ustavni sud napominje da je stvar ocjene redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu uticati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali i zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
26. Osim toga, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantkinjinog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv nje, o čemu su takođe dali relevantne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje apelantkinjinog pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i nije u suprotnosti sa standardima iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije
28. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni.
29. Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućempostupanju ili kažnjavanju.
30. Apelantkinja je u apelaciji navela da u Pritvorskoj jedinici ne dobija adekvatnu medicinsku pomoć jer u pritvoru „nema mogućnost da mjeri šećer u krvi pošto joj nisu odobrili da unese mjerač“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na relevantne odredbe ZKPRS iz kojih proizlazi obaveza predsjednika suda da „nadzire“ i obilazi pritvor i da porazgovara s pritvorenim licima o uslovima (član 211 ZKPRS), kao i zakonom propisanu mogućnost sudije da obiđe pritvorenike, što bi svakako trebalo da bude praksa s ciljem zaštite prava pritvorenika (psihofizičko zdravlje) i otklanjanja nedostataka koje uoči (što uključuje i zdravstvenu zaštitu). Takođe i Uprava ustanove je u obavezi da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose, između ostalog, na njihovo psihofizičko stanje (član 207 ZKPRS). Kako navedene obaveze ne bi ostale „mrtvo slovo na papiru“, navedena lica treba da preduzmu sve potrebne mjere koje su im omogućene zakonom kako bi ispunila pozitivnu obavezu države da zaštiti fizičko blagostanje lica lišenih slobode tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku pomoć. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije obavijestila predsjednika suda o navodno neodgovarajućim uslovima u pritvoru i ostalom što je istakla u apelaciji. Osim toga, apelantkinja nije dostavila ni dokaze da se obraćala nadležnim licima/organima kojima bi ukazala na navodno uskraćivanje adekvatne medicinske njege, što je nesporno mogla u skladu s odredbama ZKPRS i Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske.
31. Ustavni sud, takođe, primjećuje da iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Zavod proizlazi da apelantkinja ima adekvatan medicinski tretman i da u Pritvorskoj jedinici posjeduje sopstveni aparat za mjerenje šećera u krvi. Te navode Zavod je potkrijepio dokazima budući da je apelantkinja u svojeručno potpisanoj izjavi navela da posjeduje aparat za mjerenje šećera i da „nikada nije izjavila da nema adekvatne uslove od strane zdravstvene službe“ (vidi tačku 13 ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da se apelantkinjin punomoćnik uopšte nije izjasnio na odgovor Zavoda i apelantkinjinu svojeručno pisanu izjavu, kojima se u potpunosti demantuje ono što je naveo u apelaciji u odnosu na prigovor o nedostatku adekvatne zdravstvene zaštite. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija i u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije neosnovana.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je odluka o određivanju pritvora donijeta na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje, te koluzione i iteracijske opasnosti i koji su, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantkinjinim pravom na slobodu.
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada te navode apelantkinja „vezuje“ za samu činjenicu određivanja pritvora, a iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da apelantkinja nije dostavila bilo kakve dokaze o tome da joj je uskraćena adekvatna zdravstvena njega u pritvoru niti dokaze da je, u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i drugih zakona, te navode isticala pred nadležnim organima i tijelima radi eventualnog preduzimanja odgovarajućih mjera.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić