Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/22 (N. G.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-496/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-496/22, rješavajući apelaciju Nerime Grabus, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nerime Grabus podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 011183 21 Uvp 2 od 29. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Nerima Grabus (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Travnika, koju zastupa Berina Krnjić, advokat iz Travnika, podnijela je 8. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 011183 21 Uvp 2 od 29. novembra 2021. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam, građenje, katastar i imovinsko-pravne poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/09-23-3-549/16 od 1. juna 2017. godine investitoru S. F. (u daljnjem tekstu: investitor) je data urbanistička saglasnost za nadogradnju i dogradnju objekta izgradnjom spratne i potkrovne garaže i dogradnjom stepeništa (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Utvrđeno je da se na taj način mijenja namjena pomoćnog objekta – garaže u stambeni objekat, sve prema urbanističko-tehničkim uslovima i ostalim uslovima preciziranim u tač. 1. i 2. izreke rješenja.

3. U obrazloženju, Služba je navela da je investitor uz zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za nadogradnju dostavio rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 30. januara 2015. godine i rješenje o odobrenju za građenje od 4. marta 2015. godine, pa je Služba provela uviđaj na licu mjesta. Uviđajem je utvrđeno da se radi o radovima dogradnje prethodno odobrenog pomoćnog objekta-garaže dogradnjom stepeništa sa sjeverne strane objekta i da je na taj način omogućena vertikalna komunikacija za spratnu i potkrovnu garažu koja će se nadograditi na postojeći objekat da bi se dobio jedinstven stambeni objekat sa garažom i pomoćnim objektima u prizemlju. Služba je utvrdila da za područje na kojem se nalazi sporni objekat nisu doneseni ni Regulacioni plan, niti Urbanistički projekat, pa je predmet dala na razmatranje Komisiji za davanje stručne ocjene u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Komisija). Služba je ukazala da je Komisija u stručnoj ocjeni od 19. oktobra 2016. godine zaključila da se može dati urbanistička saglasnost prema idejnom projektu, uz uslov da strehe krova idu u pravcu sjever-jug. Dalje, Služba je ukazala da je nakon toga investitor pribavio idejni projekat prema uslovima iz stručne ocjene. Služba je takođe istakla da je susjedima, uključujući apelantkinju, data mogućnost da učestvuju u postupku, te da je održala usmenu raspravu na kojoj su se oni mogli očitovati o svim činjenicama i dokazima. Imajući u vidu sve navedeno, Služba je zaključila da gradnja i nadogradnja ne predstavljaju smetnju ostalim objektima, te da su ispunjeni minimalni urbanističko-tehnički uslovi da se udovolji zahtjevu uz uslove propisane u izreci rješenja i grafičkom prikazu.

4. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-23/17 od 24. avgusta 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Ministarstvo je ukazalo da iz činjenica predmeta proizlazi da se sporna dogradnja odvija na pomoćnom objektu koji je sagrađen na parceli investitora koja graniči sa pristupnim putem kojim se apelantkinja služi za pristup svom objektu sa lokalne ceste. Dalje, navelo je da je sporni objekat udaljen 1,10 m od granice sa tim pristupnim putem, te da je sagrađen u skladu sa rješenjem o urbanističkoj saglasnosti od 30. januara 2015. godine i rješenjem o odobrenju za građenje od 4. marta 2015. godine. Takođe, Ministarstvo je navelo da je Služba pravilno, shodno odredbama člana 62. st. (3) i (4) Zakona o prostornom uređenju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju), pribavila stručnu ocjenu Komisije.

5. Dalje, Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantkinjini navodi da je osporeno rješenje nepravilno jer ne postoji saglasnosti susjeda u vezi spornom dogradnjom. Naime, kako je to Ministarstvo obrazložilo, udaljenost postojećeg objekta od susjedne parcele ranije je definisana kroz pravosnažno rješenje o urbanističkoj saglasnosti i rješenje o odobrenju za građenje, te sporna dogradnja ne prelazi građevinsku liniju definisanu položajem i granicama postojećeg pomoćnog objekta iz tačke 1.9. urbanističkih uslova izreke osporenog rješenja. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo da, prema odredbama člana 101. Zakona o prostornom uređenju, nadzor nad stručnom ocjenom na osnovu koje se donosi rješenje o urbanističkoj saglasnosti je u nadležnosti općinskih urbanističkih inspektora. Prema tome, apelantkinja ima mogućnost da pokrene postupak inspekcijskog nadzora ukoliko se ne slaže sa stručnom ocjenom Komisije.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 011183 17 U od 22. decembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina tužba. Sud je presudu donio u vijeću sastavljenom od sudija Senada Begovića kao predsjednika vijeća, i Suade Kahrić i Lazarele Porić kao članova vijeća. U obrazloženju, sud je naveo da nema razloga koji bi upućivali na to da je stručna ocjena Komisije data mimo pravila struke i da prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti nisu uzeti u obzir apelantkinjini prigovori. U vezi s tim, sud je ukazao da je u obrazloženju prvostepenog rješenja izričito navedeno da gradnja i nadogradnja ne predstavljaju smetnju ostalim objektima, te da su ispunjeni minimalni urbanističko-tehnički uslovi da se udovolji zahtjevu. Dakle, kako je to obrazložio sud, zaključeno je da sporna nadogradnja ne ugrožava pristupni put i osvijetljenost formiranog prostora apelantkinjinog objekta, a to je utvrđeno i prilikom uviđaja na licu mjesta.

7. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 011183 18 Uvp od 26. aprila 2021. godine taj sud oglasio se stvarno nenadležnim i predmet ustupio Kantonalnom sudu na osnovu odredbi člana 41. stav (3). Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), imajući u vidu da je u postupku primjenjivan Zakon o prostornom uređenju kao kantonalni propis.

8. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 29. novembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude. Presuda je donesena u tročlanom vijeću koje su činili sudija Alma Islamović kao predsjednica vijeća, te sudije Darmin Avdić i Davor Kelava. Kantonalni sud je obrazložio da nijednim propisom nije određeno da prije davanja stručnog mišljenja Komisija ima obavezu da izađe na lice mjesta. Budući da je Komisija stručno mišljenje dala prema prethodno priloženom idejnom projektu uz određene uslove, sud je konstatovao da to upravo upućuje na detaljan i kritički pristup Komisije. Takođe, zaključio je da je neosnovan prigovor o udaljenosti objekta od međe sa pristupnim putem jer iz grafičkog prikaza Službe proizlazi da su idejnim projektom utvrđeni svi urbanističko tehnički i ostali uslovi i obaveze u vezi sa dogradnjom. Ukazano je da se urbanistička saglasnost daje za sporne nekretnine koje su od lokalnog puta, čiji je saposjednik i apelanktinja, udaljene 1,10 m, a put je širine 2 m, pa nije jasno na koji način je apelantkinja ometena u korištenju prilaznog puta.

9. Dalje, sud je obrazložio da iz spisa proizlazi da je apelantkinjin objekat udaljen od sporne nekretnine 16, odnosno 17 m, te da se nivelacijski nalazi na višem terenu. Stoga, ocijenio je neosnovanim njene navode u vezi sa zaklanjanjem pogleda. Takođe, sud je ukazao da je Služba na usmenoj raspravi održanoj 13. februara 2017. godine ponudila apelantkinji da se upozna sa aktima na kojima se zasniva odluka o zahtjevu investitora odnosno sa uslovima pod kojima se traži urbanistička saglasnost. Međutim, apelantkinja je odbila tu ponudu uz izjavu da ni pod kojim uslovima ne daje saglasnost za sporni objekat. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantkinjini prigovori da joj „nije stvarno omogućeno da učestvuje u postupku i da se upozna sa okolnostima i činjenicama za koje smatra da su od odlučnog značaja za pravilno i zakonito rješavanje upravne stvari“.

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantkinja zapravo ponavlja navode istaknute u toku postupka pred redovnim sudom i organima uprave te tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da su povrijeđena pravila postupka. Navodi da je sporni objekat udaljen pola metra od pristupnog puta i da to onemogućava pristup većim motornim vozilima, a to je jedini pristupni put do njene kuće. Dalje, tvrdi da taj objekat „potpuno zaklanja njenu kuću“ te ističe da Komisija nije izašla na lice mjesta i provjerila gabarite objekta i njegovu udaljenost od međe sa pristupnim putem. Smatra da su prekršene procesne odredbe jer, iako joj je data mogućnost da učestvuje u postupku i dâ izjavu, njeni prigovori nisu razmotreni. Pored toga, apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na nepristrasan sud jer je o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučivao isti sud koji je donio presudu koja se tim zahtjevom osporavala.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju principa nepristrasnosti suda zasnivaju na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučivao isti sud koji je donio prvostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se postojanje nepristrasnosti mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću. U pogledu ovih apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučivao na osnovu rješenja Vrhovnog suda od 26. aprila 2021. godine i odredbi člana 41. stav (3) ZUS-a. Navedenim odredbama je izričito propisana nadležnost Kantonalnog suda za odlučivanje o zahtjevima za vanredno preispitivanje podnesenim zbog povrede kantonalnog zakona, o čemu se u konkretnom slučaju i radi. Osim toga Ustavni sud zapaža da je odluke o apelantkinjinoj tužbi i zahtjevu za vanredno preispitivanje Kantonalni sud donio odlučujući u potpuno različitim vijećima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo na objektivnu ili subjektivnu nepristrasnost suda, te da su navodi o kršenju principa nepristrasnosti očigledno neosnovani.

16. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se ostali navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sud i organu prave utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju, u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, pa se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sud i organi uprave razmotrili apelantkinjine navode, koje ponavlja u apelaciji, u pogledu udaljenosti sporne nekretnine od prilaznog puta i apelantkinjinih nekretnina, te da su jasno, detaljno i argumentovano obrazložili zbog čega su ti navodi neosnovani (vidi, tač. 4. i 8. ove odluke). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani i apelantkinjini navodi da organi uprave i sud nisu razmotrili njene prigovore. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/22 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio