Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/22 (T.B.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3402/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3402/22, rješavajući apelaciju T. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. B. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 049152 21 Gž od 21. juna 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. B. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 049152 21 Gž od 21. juna 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Anela Musa advokatica iz Mostara, podnio je 31. augusta 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 I 049152 21 Gž od 21. juna 2022. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 I 049152 19 I 2 od 23. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 I 049152 19 I 2 od 23. septembra 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 I 049152 21 Gž od 21. juna 2022. godine, odbijen je prigovor apelanta kao izvršenika, protiv rješenja tog suda o dozvoli izvršenja broj 64 0 I 049152 18 I od 17. decembra 2018. godine i to rješenje je ostavljeno na snazi. Redovni sudovi su naveli da je NLB Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na temelju izvršene isprave – notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke jer apelant nije plaćao rate kredita. Navedeno je da je apelant u prigovoru protiv prvostepenog rješenja isticao da ugovor o hipoteci ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), da mu je tražitelj izvršenja naplaćivao kamatu i prije nego je ugovor o kreditu zaključen i to prvo u iznosu od 8,5% na glavno potraživanje, a zatim i zateznu kamatu od 12%. Apelant je isticao da ugovor nije validan jer ne sadrži datum dospijeća potraživanja.

3. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da je članom 23. stav 1. ZIP-a taksativno propisano šta sve čini izvršne isprave, između ostalog, i izvršna notarska isprava. Dalje je navedeno da je članom 90. stav 1. Zakona o notarima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima) propisano da su notarske isprave izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene povodom potraživanja koje ima za predmet plaćanje neke određene novčane sume ili davanja određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja. Redovni sudovi su istakli da je nesporno da ugovor o zasnivanju hipoteke predstavlja izvršnu ispravu jer je u potpunosti saglasan sa navedenim odredbma ZIP-a i Zakona o notarima. Osim toga navedeno je da iz ugovora o kreditu proizlazi da tražitelj izvršenja može jednostrano raskinuti ugovor o kreditu ukoliko apelant ne bude plaćao rate. Navedeno je da je iz spornog ugovora o hipoteci vidljivo da je apelant svojim potpisom dao saglasnost na naplatu dugovanja iz založene nekretnine. Dalje je navedeno da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke jasno vidljiva struktura i visina apelantovog duga (glavnica i kamata). Također je navedeno da je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa bila 8,5% i da nije mijenjana u toku otplate kredita, pa stoga nije ni dostavljena odluka o visini kamate. Navedeno je i da je, suprotno apelantovoj tvrdnji da mu je kamata naplaćivana i prije zaključenja ugovora, jasno vidljivo da se kod označavanja početka toka kamate radilo o štamparskoj grešci prilikom upisivanja datuma. Navedeno je i da je nesporno utvrđeno da je zakonska zatezna kamata obračunata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate.

4. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je nesporno da ugovor o hipoteci ne predstavlja izvršnu ispravu te da može biti samo osnov za upis hipoteke ali je nedopušteno da se na temelju njega vodi izvršni postupak. Apelant navodi da je ostala nepoznata struktura potraživanja te da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada nisu insistirali da tražitelj izvršenja dostavi odluku o kamatama. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno postupili i jer nisu uzeli u obzir da mu je kamata naplaćivana i prije nego je ugovor o kreditu zaključen.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud također podsjeća da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je apelant podnio u izvršnom postupku u kojem se odlučivalo o izvršenju ugovora o zasnivanju založnog prava. Navedeni ugovor je zaključen kao osiguranje potraživanja tražitelja izvršenja u slučaju da apelant ne bude ispunjavao obaveze koje proističu iz ugovora o kreditu koji je tražitelj izvršenja zaključio sa apelantom kao korisnikom kredita. Navedenim ugovorima su već bila definirana i prava i obaveze apelanta kao dužnika. Dakle, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da se odlučivalo isključivo o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na navode o kršenju prava na imovinu

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“. Navedeno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik (konkretno apelant) dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, u konkretnom slučaju, radi se o prinudnoj naplati kreditnih obroka koje je apelant obavezan plaćati po osnovu ugovora o kreditu koji je zaključio sa tražiteljem izvršenja. Sljedeće relevantno pitanje je postojanje proporcionalnosti miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da je potraživanje tražioca izvršenja bilo obezbijeđeno hipotekom koja je upisana u zemljišne knjige na što je apelant svjesno pristao zaključenjem ugovora. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa koji se sastoji u osiguranju naplate potraživanja u skladu sa zakonom i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/22 (T.B.) | Sudska praksa | Aktio