Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4737/22 („Zidar Živanović“ d.o.o. Donja Trnova)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4737/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4737/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Zidar Živanović“ d.o.o. Donja Trnova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Zidar Živanović“ d.o.o. Donja Trnova protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 033199 22 Pž od 30. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zidar Živanović“ d.o.o. Donja Trnova (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miloš Sikiraš advokat iz Bijeljine, podnio je 9. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 033199 22 Rev od 20. septembra 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredi sud) broj 59 0 Ps 033199 22 Pž od 30. maja 2022. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3169/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda, jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Apelant, kao izvođač radova i investitor „Tisa-Mod“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: investitor), zaključili su 18. oktobra 2016. godine ugovor o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji objekta „Odlagalište gline“ u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Ugovor).
4. Ugovorom je ugovorena okvirna vrijednost radova, te je ugovoreno da će stvarna količina i vrijednost izvedenih radova biti utvrđena na osnovu građevinske knjige i građevinskog dnevnika koje će ovjeriti apelant i investitor.
5. Apelant je investitoru dostavio tri privremene situacije, pri čemu je u trećoj privremenoj situaciji naznačena ukupna vrijednost svih do tad izvedenih radova koja je u zbiru iznosila 24.016,97 KM više od ugovorene okvirne vrijednosti radova.
6. Izvođač je umanjio iznos naveden u prethodnoj tački ove odluke za 5.338,74 KM, te je apelantu isplatio tako umanjeni iznos.
Postupak okončan osporenom presudom
7. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 033199 18 Ps od 17. februara 2022. godine obavezan je investitor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na osnovu duga, isplati novčani iznos iz prethodne tačke ove odluke, sve kako je precizirano u izreci presude.
8. U obrazloženju, sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporna treća privremena situacija u kojoj je tuženi osporio iznos koji se odnosio na troškove radova koji su bili obuhvaćeni ranijim privremenim situacijama. U vezi s tim, sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi, između ostalog, da su, po fazama, a nakon završetka određenih radova, sačinjavane privremene situacije koje su ovlaštena lica potpisivala ukoliko nisu imali primjedbi. Dalje, naveo je da je za sud bitan i odlučujući iskaz svjedoka (B. M.) koji je bio apelantov šef izvođenja radova. Naime, taj svjedok je potvrdio da je učestvovao u sačinjavanju prve dvije privremene situacije na koje tuženi nije imao primjedbi, te da je tuženi osporio tek treću privremenu situaciju u dijelu koji se odnosio na sporne radove. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je tuženi potvrdio sporne radove, budući da ih je osporio tek u trećoj privremenoj situaciji u vrijeme kada više nije bilo moguće utvrditi stvarnu količinu i vrijednost radova.
9. Osporenom presudom uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. U obrazloženju, sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi kroz prvu i drugu privremenu situaciju priznao sporne radove. Naime, sud je ukazao da je tuženi korigovao treću privremenu situaciju, te je osporio fakturu koja je izdata na osnovu te situacije. U vezi s tim, sud je istakao da su stranke ugovorom ugovorile primjenu Posebnih uzansi o građenju (u daljnjem tekstu: Uzanse), te se pozvao na odredbe čl. 116. do 121. Uzansi. Odredbama člana 116. Uzansi propisano je da se konačnim obračunom raspravljaju odnosi između ugovarača i utvrđuje izvršenje njihovih međusobnih prava i obaveza iz ugovora. Dalje, odredbama člana 118. Uzansi propisano je da se konačnim obračunom obuhvataju svi radovi izvedeni na osnovu ugovora, uključujući i nepredviđene i naknadne radove koje je izvođač bio dužan ili ovlašćen da izvede, bez obzira da li su radovi obuhvaćeni privremenim situacijama. Međutim, sud je istakao da apelant, shodno odredbama člana 7. stav (1) i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je pristupio izradi konačnog obračuna, ni da su obaveze po konačnom obračunu usaglašene, niti je dokazao količinu radova za koje traži da mu se isplati sporni iznos.
11. Takođe, sud je ukazao da je ugovorom ugovoreno da će stvarna količina i vrijednost izvedenih radova biti utvrđena na osnovu građevinske knjige i građevinskog dnevnika koje će ovjeriti izvođač i investitor. Međutim, sud je istakao da apelant nije dostavio građevinsku knjigu, niti građevinski dnevnik, kako je bilo ugovoreno. Naime, apelant je, na okolnosti da je zaista izveo radove iznad ugovorene vrijednosti, dostavio tri privremene situacije i dijelove listova iz građevinskog dnevnika, ali nije dostavio kompletnu građevinsku dokumentaciju, niti je predložio da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke. U vezi s tim, sud je takođe naveo da je vještak građevinske struke, koji je određen na prijedlog tuženog, u nalazu i mišljenju jasno naveo da nije imao uvid u kompletnu originalnu dokumentaciju iz koje bi se jasno vidjelo u kojoj količini su konačno izvedeni radovi. Naime, sud je istakao da je apelant imao mogućnost da vještaku ponudi relevantne dijelove građevinske knjige, ali da to nije učinio. Osim toga, sud je istakao da je tuženi priznao vrijednost izvedenih radova u iznosu većem od ugovorenog.
12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Viši privredni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Apelant, između ostalog, ističe da tuženi nije blagovremeno osporio treću privremenu situaciju, niti je to učinio pismenim putem. Zbog toga, apelant smatra da je tuženi neosnovano odbio da izvrši obavezu prema apelantu u pogledu plaćanja spornog iznosa. Takođe, apelant navodi da je pogrešno Viši privredni sud utvrdio da apelant nije dokazao stvarnu količinu izvedenih radova i da je imao mogućnost da vještaku građevinske struke ponudi relevantne dijelove građevinske knjige, a da to nije učinio. Naime, apelant navodi da je dostavio određene građevinske listove koji su provedeni kao dokaz na glavnoj raspravi.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Viši privredni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Uzansi, dovoljno obrazložio da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što on nije dokazao da je pristupio izradi konačnog obračuna, ni da su obaveze po konačnom obračunu usaglašene, niti je dokazao količinu radova za koje traži da mu se isplati sporni iznos. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman