Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3858/22 (C. L.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3858/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3858/22, rješavajući apelaciju Cvijetina Lekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cvijetin Lekić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007974 21 Uvp od 27. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cvijetin Lekić zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007974 21 Uvp od 27. jula 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijetin Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007974 21 Uvp od 27. jula 2022. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007974 20 U od 17. novembra 2020. godine. Uvodne napomene

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 8. juna 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, uz obrazloženje da nije ispunio uslove za priznavanje tog prava vezane za staž osiguranja. Navedeno rješenje je steklo svojstvo pravosnažnosti i konačnosti.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

3. Apelant je 13. januara 2015. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

4. Rješenjem prvostepenog organa od 13. aprila 2020. godine, u ponovnom postupku, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2015. godine. U obrazloženju, prvostepeni organ je, između ostalog, naveo da je apelant 1. januara 2015. godine imao navršenu 61 godinu, jedan mjesec i 18 dana života, te da je ukupan penzijski staž iznosio 41 godinu, jedan mjesec i 20 dana. Dalje je naveo da je apelantu prestalo osiguranje po osnovu osiguranika samostalnih djelatnosti – član organa upravljanja ili organa nadzora 31. decembra 2014. godine, što je utvrđeno na osnovu Matične evidencije osiguranika i uplatilaca doprinosa Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Prvostepeni organ je istakao da u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) rješava na osnovu podataka unesenih u matičnu evidenciju. Također je ukazao da se pravo na starosnu i invalidsku penziju obezbjeđuje nakon prestanka osiguranja u skladu sa članom 87. Zakona o PIO.

5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) od 22. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa.

6. Presudom Okružnog suda od 17. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je članom 131. Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu penziju osiguranik ima prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja, pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od prestanka osiguranja. Dalje je ukazao da je apelantu, u skladu sa navedenim članom, priznato pravo prvi naredni dan nakon prestanka osiguranja, budući da je do 31. decembra 2014. godine bio prijavljen u Zavodu za obrazovanje odraslih. Sud je naveo da apelant tvrdi da zahtjev za ostvarivanja prava na starosnu penziju od 13. januara 2015. godine treba smatrati zahtjevom za ukidanje i izmjenu rješenja od 8. juna 2006. godine. U vezi s tim, sud je ukazao da ukidanje ili mijenjanje pravosnažnog rješenja, u smislu odredbe člana 250. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske, djeluje samo ubuduće (ex nunc). Imajući to u vidu, istakao je da, kada bi se apelantov zahtjev prihvatio, odluka kojom bi se izmijenilo rješenje od 8. juna 2006. godine bi bila nepovoljnija od odluke o priznanju prava na starosnu penziju od 1. januara 2015. godine.

7. Presudom Vrhovnog suda o 27. jula 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelantov stav da je na dan podnošenja prvog zahtjeva (6. juna 2006. godine) imao preko 40 godina staža osiguranja, ne može biti predmet preispitivanja u okviru konkretnog upravnog spora. Naime, istakao je da je o tom zahtjevu odlučeno konačnim i pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 8. juna 2006. godine. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da je navedeno rješenje nezakonito i da je oštećen, mogao koristiti dozvoljena pravna sredstva (žalbu, te eventualno tužbu u upravnom sporu). Sud je dalje ukazao da su organi uprave u ponovljenom postupku pravilno utvrdili da je apelantu osiguranje prestalo sa 31. decembrom 2014. godine, o čemu svjedoče podaci iz matične evidencije tuženog (uvjerenja u spisu). Dalje je ukazao da su ispravno obrazložili da je apelant do tog datuma bio u raznim vidovima osiguranja, za što je primao naknade na koje su plaćani doprinosi za PIO. Sud je istakao da su svi ti vidovi osiguranja u tom periodu, pa sve do 1. januara 2016. godine, odnosno do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO bili relevantni sa aspekta ostvarivanja prava na penziju. Sud je, također, istakao da bi apelant, kada bi se prihvatio njegov navod da se zahtjev od 13. januara 2015. godine treba smatrati zahtjevom za izmjenu ili ukidanje pravosnažnog rješenja od 8. juna 2006. godine, pravo na starosnu penziju ostvario počev od 13. januara 2015. godine, umjesto od 1. januara 2015. godine.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, te smatra da su organi uprave i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da mu je pravo na penziju trebalo biti priznato od 6. juna 2006. godine, kada je prvi put podnio zahtjev, jer je tada namirio staž osiguranja preko 40 godina. Dalje navodi da je rješenje kojim mu se priznaje pravo na penziju od 1. januara 2015. godine nepovoljno, jer mu se time uskraćuje navedeno pravo za prethodnih 10 godina. Osim toga, tvrdi da nije poznato na osnovu čega je utvrđeno da mu je osiguranje prestalo sa 31. decembrom 2014. godine. Osim toga, apelant ukazuje da postupak traje neopravdano dugo, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku, na osnovu podataka iz matične evidencije, utvrđeno da je apelantu 31. decembra 2014. godine prestalo osiguranje. Imajući to u vidu, kao i sadržaj odredbe člana 131. Zakona o PIO, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnih sudova kada su apelantu pravo na starosnu penziju priznali počev od 1. januara 2015. godine. U odnosu na apelantove navode da mu je pravo na penziju trebalo biti priznato od 6. juna 2006. godine, kada je prvi put podnio zahtjev, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi obrazložili da je o tom zahtjevu odlučeno konačnim i pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 8. juna 2006. godine, a koje je apelant mogao pobijati dozvoljenim pravnim sredstvima. U ovakvom obrazloženju, Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.

U odnosu na dužinu trajanja postupaka

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i oko 10 mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, prije podnošenja apelacije, podnio redovnom sudu pred kojim se vodio postupak, zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njihovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3858/22 (C. L.) | Sudska praksa | Aktio