Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/22 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4088/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine, u predmetu broj AP-4088/22, rješavajući apelacije Maje Mišić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Maja Mišić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 314646 20 Gž od 8. septembra 2022. godine,

Namir Arnautović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 320461 20 Gž od 26. septembra 2022. godine,

Goran Šućur protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 341454 22 Gž od 18. novembra 2022. godine,

Desimir Palikuća protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 341356 21 Gž od 18. novembra 2022. godine,

Momčilo Vasić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 341318 22 Gž od 11. augusta 2023. godine,

Goran Šućur protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 346382 23 Gž od 26. januara 2024. godine,

Maja Mišić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 355690 23 Gž od 12. januara 2024. godine i

Miro Medarević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 366405 23 Gž od 16. februara 2024. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4088/22

1. Maja Mišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 31. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 314646 20 Gž od 8. septembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 314646 19 Kom od 18. februara 2020. godine.

AP-4453/22

2. Namir Arnautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 320461 20 Gž od 26. septembra 2022. godine. AP-163/23

3. Goran Šućur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 341454 22 Gž od 18. novembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 Mal 341454 21 Kom od 8. novembra 2021. godine. AP-618/23

4. Desimir Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 341356 21 Gž od 18. novembra 2022. godine. AP-4809/23

5. Momčilo Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Slobodan Bulatović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 341318 22 Gž od 11. augusta 2023. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 Mal 341318 21 Kom od 7. juna 2022. godine. AP-998/24

6. Apelant iz tačke 3. ove odluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 346382 23 Gž od 26. januara 2024. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 Mal 346382 21 Kom od 2. marta 2023. godine.

AP-1006/24

7. Apelantica iz tačke 1. ove odluke, koju zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 355690 23 Gž od 12. januara 2024. godine.

AP-2104/24

8. Miro Medarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 366405 23 Gž od 16. februara 2024. godine. Spajanje predmeta

9. Budući da se apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-4088/22, AP-4453/22, AP-163/23, AP-618/23, AP-4809/23, AP-998/24, AP-1006/24 i AP-2104/24 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4088/22.

Činjenice

10. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Okružnog suda usvojeni su tužbeni zahtjevi „Eko Toplane“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu na ime isporučene toplotne energije isplate određene iznose na ime duga za određene periode.

11. U obrazloženju osporenih presuda sud je ukazao da je Skupština Grada Banjaluke na sjednici od 31. januara 2018. godine donijela Odluku o povjeravanju obavljanja komunalne djelatnosti Grada Banjaluke, koja je stupila na snagu 1. februara 2018. godine. Naime, članom 1. te odluke je tužitelj ovlašten da obavlja djelatnost proizvodnje, isporuke i naplate toplotne energije, kao i unapređenje poslovanja kroz sistem daljinskog upravljanja na području Grada Banjaluke, dok je članom 2. definisano povjeravanje obavljanja komunalne djelatnosti. Također, sud je ukazao da je na toj sjednici donesena i Odluka o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka o isporuci toplotne energije) kojom su propisani načini i uslovi obavljanja komunalne djelatnosti, te prava i obaveze pružatelja komunalne usluge i lica koja koriste usluge. Osim toga, istakao je da parnične stranke nikada nisu zaključile pismeni ugovor, odnosno da su se apelanti izjasnili da nisu zaključili ugovore sa tužiteljem i da nisu plaćali račune.

12. Također, sud je naveo da je u grijnoj sezoni 2017./2018. godine došlo do promjene isporučitelja toplotne energije. Dalje je ukazao da to ne predstavlja ustupanje definisano odredbom člana 145. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sud je istakao da je pravni odnos između parničnih stranaka nastao na osnovu činjenice da su stanovi apelanata bili priključeni na toplovodnu mrežu na dan kad je tužitelj postao ovlašteni davatelj komunalne usluge. Imajući u vidu sadržaj odredbi člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredaba čl. 46., 47. i 48. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača sud je ukazao da se obavezno zaključenje pismenog ugovora, u smislu zasnivanja obligacionog odnosa, odnosi na potrošače koji se prvi put priključuju na distributivnu mrežu. Međutim, naveo je da su apelanti bili kupci toplotne energije (kao lica koja su zaključila ugovor sa ranijim davateljem te usluge) odnosno lica čiji su stanovi priključeni na distributivnu mrežu i koja koriste energiju za vlastite potrebe. Budući da je tužitelj za utužene vremenske periode isporučivao toplotnu energiju apelantima, sud je ukazao da je time stekao pravo da od apelanata zahtijeva ispunjenje obaveza na ime duga za te periode.

13. Pri tome je ukazao da svako od korisnika tužiteljeve usluge ima legitimno pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima odbije isporuku toplotne energije, ukoliko je ne želi i da se isključi sa sistema daljinskog grijanja, shodno važećim propisima. Međutim, sud je naveo da pojedini apelanti, kao korisnici usluge, nisu dokazali da su ispoštovali propisanu proceduru za isključenje sa sistema grijanja iz čega slijedi da i nisu iskazali izričitu namjeru za isključenje sa centralnog toplifikacionog sistema. Naime, čl. 22. i 23. Odluke o isporuci toplotne energije, propisani su preduslovi za izdvajanje iz toplifikacionog sistema (između ostalog, pribavljanje saglasnosti svih stanara zajednice etažnih vlasnika), te rok za podnošenje zahtjeva. S druge strane, sud je naveo da su pojedini apelanti zahtjeve za isključenje, u skladu sa propisanom procedurom po kojima je tužitelj i postupio, dostavili nakon utuženih vremenskih perioda. Dalje, sud je istakao da ostali apelanti prije isključenja njihovih stanova sa toplifikacionog sistema (nakon utuženih vremenskih perioda), tužiteljevom intervencijom, nisu iskazali svoju volju da ne žele isporuku toplotne energije od tužitelja i namjeru da se isključe sa sistema grijanja. Naprotiv, sud je naveo da su apelanti tužiteljevu uslugu uredno i bez prigovora primili i to za vremenske periode obuhvaćene tužbenim zahtjevima. Shodno tome, sud je istakao da nije od uticaja ni pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 od 27. novembra 2019. godine, a kojom je utvrđeno da član 13. stav 4. Odluke o isporuci toplotne energije nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i navedenim zakonima. Naime, tom odredbom je bilo propisano da ukoliko korisnik odbije da zaključi ugovor, a toplotna energija se isporučuje, ostaje u obavezi da u skladu sa ZOO, tom odlukom i tarifnim sistemom plaća troškove toplotne energije. U vezi s tim, sud je u pojedinim presudama ukazao da je tačno da su odredbe člana 13. Odluke o isporuci toplotne energije proglašene neustavnim, ali da se prvostepeni sud u svojim presudama nije pozivao na te odredbe. Pri tome je istakao da pozivanje na te odredbe ne bi odvelo do drugačije odluke tog suda imajući u vidu odredbe člana 47. Zakona o zaštiti potrošača. Dalje, sud je istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da je tužiteljeva obaveza bila da ih isključi nakon uzastopno neplaćena dva računa. Pri tome je naveo da je to zato što odredba člana 19. Zakona o komunalnim djelatnostima nije imperativnog karaktera, jer je zakonodavac definisao mogućnost uskraćivanja komunalne usluge, a ne obavezu.

Apelacioni navodi

14. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred Okružnim sudom, te smatraju da je Okružni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da nije bilo osnova da ih se obaveže da isplate dug po osnovu izvršenih komunalnih usluga, u situaciji kada nije postojao ugovor zaključen između njih i davatelja komunalne usluge. Pri tome, apelanti ukazuju da se u konkretnom slučaju nisu poštovali propisi jer se zahtijeva da postoji pisani ugovorni odnos između pružatelja usluge i primatelja usluge, kako je to propisano članom 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima i čl. 46. i 47. Zakona o zaštiti potrošača. Također, apelanti tvrde da je odredba člana 13. stav 4. Odluke o isporuci toplotne energije, koja je proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 od 27. novembra 2019. godine, bila osnov po kome je tužitelj pokušavao da na silu građane obaveže da plaćaju nešto što ne žele. Osim toga, apelanti navode da se njihove apelacije razlikuju od predmeta AP-4732/20, u kojem Ustavni sud nije utvrdio povredu apelantičinih prava, jer su u konkretnim slučajevima apelanti obavezani da plate za navodno isporučenu energiju, iako su izričito naveli da ne žele da koriste tužiteljeve usluge.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

17. Dalje, apelanti smatraju da je Okružni sud proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se apelanti obavežu da isplate dug po osnovu isporučene toplotne energije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema proizvoljnosti u stavu Okružnog suda koji je obrazložio zašto ukazivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 od 27. novembra 2019. godine nije relevantno u konkretnim slučajevima (vidi tačku 13. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4732/20 od 6. jula 2022. godine, tačka 36., dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je u konkretnom slučaju bez zaključivanja ugovora nastao obligaciono-pravni odnos između apelantice i tuženog, zbog čega je apelantica dužna isplatiti naknadu po isporučenom računu za pruženu uslugu za utuženi period.

19. Također, apelanti ukazuju da su obavezani da plate za navodno isporučenu energiju, iako su izričito naveli da ne žele da koriste tužiteljeve usluge. S tim u vezi ukazuju da se njihova situacija razlikuje od predmeta AP-4732/20, jer se u tom predmetu apelantica izjasnila da ne želi koristiti tužiteljeve usluge nakon utuženog perioda. U konkretnim slučajevima Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio da su pojedini apelanti zahtjeve za isključenje dostavili u skladu sa propisanom procedurom po kojima je tužitelj i postupio, također nakon utuženih perioda, a da ostali apelanti nisu iskazali izričitu namjeru za isključenje, odnosno volju da ne žele isporuku toplotne energije (vidi, tačks 13. ove odluke). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/22 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio