Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/22 (E. A.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1597/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1597/22, rješavajući apelaciju Esada Avdušinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Esad Avdušinović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 052694 21 Kž od 11. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Avdušinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 052694 21 Kž od 11. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 052694 21 K od 15. septembra 2021. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 262. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju s krivičnim djelom oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ-a. Apelant je osuđen na uvjetnu osudu kojom mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci te je određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je apelant vršio nasilje nad oštećenim, odnosno da je zaključao kancelariju u kojoj su bili sami te mu zatražio telefon koji je počeo „da čupa, da udara po njemu, uvrtao ga pokušavajući da dođe do kartice telefona, pa kada nije uspio počeo lupati šakama po telefonu i otvorenom šakom više puta udario oštećenog u predio lica“. Zatim je bacio telefon na pod koji se razbio u dijelove, pa otključao vrata i rekao oštećenom: „Završili smo, tvoj telefon ide u SIPU, ti ne znaš ko je E. L., nećeš imati mira nikad“. Takvim radnjama, prema zaključku suda, apelant je ugrozio sigurnost i građanski mir oštećenog i oštetio ga zbog uništavanja telefona.
4. Sud je poklonio vjeru iskazu oštećenog koji je na jasan i nedvosmislen način opisao događaj. Sud je također naveo da je oštećeni od momenta prijave apelanta u PU, davanja podataka ljekaru u domu zdravlja, te u iskazima datim u toku istrage i na glavnom pretresu jasno, detaljno i nedvosmisleno opisivao kritični događaj, pri tome ništa ne dodajući, ni umanjujući, što bi sud navelo da posumnja u istinitost njegovih navoda, kako je to isticala odbrana.
5. Sud je iskaz oštećenog doveo u vezu s iskazom svjedoka F. K., policajca, kao i s medicinskom dokumentacijom, odnosno nalazom Hitne medicinske pomoći, zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom. Dalje, Općinski sud je djelimično poklonio vjeru iskazu svjedoka E. A., koji je također potvrdio da je oštećeni na njegov poziv došao kod apelanta u kancelariju da preuzme dokumentaciju o raskidu radnog odnosa u apelantovoj firmi. Sud nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka da iz apelantove kancelarije oštećeni nije izašao uznemiren. Sud je naveo da je svjedok A. M. potvrdio da je oštećeni kritičnog dana bio u kancelariji kod apelanta, ali taj svjedok nije bio u kancelariji nego u prostorijama koje se nalaze ispod kancelarije optuženog. Apelantovom iskazu datom u svojstvu svjedoka sud je poklonio vjeru u dijelu u kojem je naveo da je kritične prilike oštećeni došao po pozivu njegovog sina da preuzme dokumentaciju o raskidu ugovora o radu u firmi optuženog, te da je apelant oštećenom, kada se zaposlio u njegovoj firmi, posudio iznos od 1.200,00 KM, koji mu je oštećeni trebao vraćati na rate. U preostalom dijelu apelantovom iskazu sud nije poklonio vjeru jer ga je ocijenio kontradiktornim drugim provedenim dokazima i iskazu svjedoka A. M. u jednom dijelu.
6. Na glavnom pretresu sud je saslušao i oštećenog koji se nije mogao sjetiti svih detalja, a naročito koju je tačno ruku apelant povrijedio kritičnog događaja. Međutim, izjavio je da je apelant, kada je vidio da krvari, otključao vrata kancelarije. Oštećeni se također nije sjećao da li je na glavi ili drugim dijelovima tijela ili na odjeći bilo tragova apelantove krvi. Odbrana nije ispitala oštećenog na okolnosti apelantovih povreda, odnosno u kojem dijelu mu je ruka bila povrijeđena. Sud je o tome proveo dokaz uvidom u fotografije, ali je istakao da apelant na suđenju nije ni naveo da je „povrijedio šake ili dlanove“, kako je to ukazivala odbrana, „već jednu ruku“. Sud je dalje detaljno naveo i ocijenio iskaze svjedoka koji su prijavili događaj, ali koji nisu bili očevici tog događaja. Sud je dalje naveo da je iskaz oštećenog o tome da ga je apelant napao potkrijepljen nalazom Hitne medicinske pomoći u kojem je ljekar konstatirao prisutnu „blažu hiperemiju lijevog obraza“. Kako je sud naveo, hiperemija, odnosno blago crvenilo lijevog obraza, ne predstavlja tjelesnu povredu, kako je to isticala i odbrana. Međutim, ta činjenica ukazuje na istinitost navoda oštećenog da mu je apelant kritične prilike nekoliko puta zadao udarce otvorenom šakom u predio obraza, te da ti udarci nisu bili jaki.
7. Kako je sud dalje naveo, činjenice koje se tiču duga oštećenog prema apelantu nisu pravno relevantne u konkretnom krivičnopravnom predmetu. U vezi s tim je navedeno da je apelant dug mogao i trebao ostvarivati pravnim putem, što je naknadno i uradio podnošenjem tužbe. Sud je naveo da je dio iskaza oštećenog o tome da mu je apelant „o pod bacio mobitel koji se sasuo“ potkrijepljen i fotografijama.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 42 0 K 052694 21 Kž od 11. marta 2022. godine odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice, te je apelant u žalbi ponavljao ono što je isticao pred prvostepenim sudom. Apelant u žalbi nije dao novu argumentaciju koju već nije činjenično i pravno raspravio prvostepeni sud. Između ostalog, odbrana je smatrala da je bilo potrebno provesti mašinsko vještačenje dijela komadića plastike pronađenog na licu mjesta radi utvrđenja da li je apelant razbio telefon oštećenog. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se iz dokaza Tužilaštva može izvesti zaključak da je apelant počinio krivično djelo pa proširivanje istrage u tom pravcu nije bilo potrebno, uz detaljno obrazloženje.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je iskaz oštećenog lažan i kontradiktoran. Presuda se, kako apelant navodi, zasniva na komadiću plastike, bez dokaza da je to plastika s telefona. Apelant navodi da svjedok F. K. nije naveo da je primijetio povrede na oštećenom, a blaža hiperemija, kako apelant navodi, mogla je nastati i na način da „oštećeni sam sebi nanese povredu“. Oštećeni je, kako apelant ističe, imao motiv da mu se osveti zbog upozorenja da će putem suda tražiti vraćanje duga. Dalje apelant ukazuje na nelogičnost u opisu događaja koji je dao oštećeni, a navodi da je oštećeni „prilikom izlaska iz prostorija imao nešto u rukama što se vidi na snimku videonadzora“. Na taj način, apelant aludira da nije razbio telefon oštećenog, a da sud na tu okolnost šta je oštećeni imao u rukama nije izveo dokaze. Apelant tvrdi da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivična djela, kao i da je Kantonalni sud zanemario njegove navode i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili provedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu utvrđenih činjenica te je detaljno opisao kako je cijenio određene dokaze kojima je poklonio vjeru, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud ukazuje da je sud posebno naveo da je iskaz oštećenog isti od prijave u policiji, te potkrijepljen medicinskom dokumentacijom i iskazom svjedoka F. K., policijskog službenika. Kantonalni sud je ispitao apelantove žalbene navode i potvrdio prvostepenu presudu. O svemu tome sudovi su dali detaljna i relevantna obrazloženja, a apelant je u suštini nezadovoljan njihovim odlučenjem. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman