Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/22 (E.H.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1718/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1718/22, rješavajući apelaciju E. H., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 019233 21 Kž 22 od 2. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Hećimović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 019233 21 Kž 22 od 2. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 019233 21 K 2 od 9. novembra 2021. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 019233 21 K 2 od 9. novembra 2021. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelima dogovora za činjenje krivičnih djela iz člana 338. KZ-a, ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ-a i produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a, te mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. Apelant je također proglašen krivim za produženo krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 55. KZ-a, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je primjenom relevantnih zakonskih odredbi apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant na glavnom pretresu priznao učinjenje krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Pri tome je izjavio da je priznanje dao dobrovoljno i svjesno, nakon konsultacije s braniocem N. M. Također, apelant je naveo da je upoznat s dokazima koji su dostavljeni uz optužnicu. Sud je na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, kao i dokaza dostavljenih uz optužnicu, koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi i u vezi s apelantovim priznanjem, utvrdio da je apelant bio član organizirane kriminalne grupe u periodu od 2015. do 2019. godine s ciljem činjenja raznih krivičnih djela radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, te da je izvršio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.

4. Vrhovni sud je donio Presudu broj 03 0 K 019233 21 Kž 22 od 2. marta 2022. godine kojom je žalbe apelanta i njegovog branioca N. M. odbio kao neosnovane, a uvažio žalbu Tužilaštva, pa je presudu u odluci o kazni preinačio i apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu „od početka postupka“ nije omogućen izbor branioca po vlastitoj volji. Apelant ističe da je pred sudijom za prethodni postupak tražio da mu se za branioca po službenoj dužnosti postavi advokat koji ga zastupa u postupku pred Ustavnim sudom. Kantonalni sud je, kako apelant navodi, odbio zahtjev uz obrazloženje da advokat po službenoj dužnosti brani drugo lice „u predmetu koji se vezuje“ za apelantov predmet. Apelant dalje navodi da mu je „u jednom procesnom trenutku“ sudija za prethodni postupak po službenoj dužnosti postavio advokata A. A. iz Tuzle, „ali ga je odmah nakon toga razriješio iz gore navedenih razloga“. Apelant se dalje poziva na pravo na branioca i navodi zakonske odredbe i pravnu teoriju, te smatra da mu je povrijeđeno to pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da mu nije dozvoljeno da ga po službenoj dužnosti brani advokat kojeg je želio. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da je, iako ne apsolutno, jedno od osnovnih obilježja pravičnog suđenja pravo svakoga ko je optužen za krivično djelo da ga efikasno brani advokat, a ako je potrebno branilac po službenoj dužnosti. Međutim, član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ne određuje pobliže način na koji bi to pravo trebalo biti iskorišteno. Stoga on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na koji će u svojim pravosudnim sistemima osigurati to pravo. Zadatak Evropskog suda je jedino ocijeniti je li način koji su države potpisnice odabrale u skladu sa zahtjevima prava za pravično suđenje. U vezi s tim, valja imati na umu da Evropska konvencija nije osmišljena tako „da jamči teorijska ili iluzorna prava, nego praktična i djelotvorna prava” te da postavljanje branioca samo po sebi ne osigurava djelotvornost pomoći koju takav zastupnik može omogućiti optuženom (vidi Evropski sud, Beuze protiv Belgije, predstavka broj 71409/10, presuda od 9. novembra 2018. godine, od tačke 123. i dalje, s daljnjim referencama).

11. U svjetlu navedenih standarda i činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka imao advokata N. M., koji ga je zastupao. Iz osporene presude proizlazi da je apelant priznao da je počinio navedena djela uz prethodnu konsultaciju s braniocem N. M. Apelant ne navodi bilo šta u smislu bilo kakvih primjedbi na rad branioca N. M. Apelant je samo očigledno nezadovoljan činjenicom da ga po službenoj dužnosti nije branio advokat koji ga zastupa pred Ustavnim sudom iako navodi da je to „tražio od samog početka“. Pri tome, apelant ni u postupku pred redovnim sudovima nije naveo, niti je uz apelaciju Ustavnom sudu dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao da je branilac N. M. neodgovorno vršio svoju dužnost, da je iskazao neaktivnost u branjenju apelantovih interesa u cijelom toku postupka ili da je njegovo ponašanje dalo razloga sumnjati u kvalitet njegovog zastupanja apelanta, uslijed čega bi apelantu bile ugrožene garancije obuhvaćene članom 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/22 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio