Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3885/22 (H. A.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3885/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3885/22, rješavajući apelaciju Huseina Ališpage, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Ališpago protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 795085 22 Kž od 15. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Ališpago (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 795085 22 Kž od 15. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 795085 20 K od 30. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant je oglašen krivim zato što je, na način pobliže opisan u izreci, teško tjelesno povrijedio J. K. (u daljnjem tekstu: oštećena), čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od tri godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je pročitao i izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe i odbrane, ispitao oštećenu i druge svjedoke, vještaka medicinske struke dr. H. Ž., kao i da je izvršio uvid u snimak video nadzora sa ugostiteljskog objekta City Pub. Sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se kao dokaz izvede medicinska dokumentacija oštećene. U vezi s tim je obrazložio da se navedena dokumentacija ne odnosi na sporni događaj i da nije relevantna, te je ukazao da je „mogla biti pribavljena na nezakonit način“. Osim toga, ukazao je da je odbio i prijedlog odbrane da se izvrši uvid u spis predmeta u kojem je oštećena oglašena krivom, jer navedena okolnost nije sporna, ali ni relevantna za konkretni postupak. Također, ukazao je da je odbijen i prijedlog odbrane da se pribavi izvod iz prekršajne evidencije na ime oštećene, jer ni okolnost da je oštećena u drugim događajima prekršajno odgovarala ne može biti značajna za odluku u konkretnom predmetu.
4. Sud je dalje naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Naime, obrazložio je da je oštećena precizno opisala radnje koje je apelant poduzeo, kao i da je njen iskaz potvrđen materijalnom dokumentacijom, uključujući i nalaz vještaka, ali i iskazima policijskih službenika, koji su bili očevici događaja i koji su svjedočili u postupku. Dalje je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane, jer nisu u saglasnosti sa izjavama policijskih službenika, kao ni sa objektivnim dokazima, te je ocijenio da su dati u namjeri da se apelantu omogući povoljniji položaj u postupku. U odnosu na snimak nadzornih kamera, sud je istakao da se snimak nesporno odnosi na kritičnu večer, ali da nije moguće vidjeti trenutak u kojem je oštećena zadobila povrede, budući da se sporni događaj dešavao iza suncobrana (dio koji nije pokriven kamerom). Imajući to u vidu, sud je istakao da je nesporno utvrdio da je apelant poduzeo radnje opisane u izreci presude, odnosno da je udario oštećenu koja je tom prilikom zadobila tešku tjelesnu povredu nosa. U konačnici je ukazao da okolnost da je oštećena iste večeri počinila krivično djelo za koje je pravosnažno osuđena ne isključuje oštećenu od krivičnopravne zaštite u pogledu njene ličnosti, posebno fizičkog integriteta.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze, što je i obrazložio. Dalje je istakao da je taj sud dao adekvatne razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela za koje je i oglašen krivim. U odnosu na apelantove prigovore da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, sud je ukazao da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega je odbio određene dokazne prijedloge odbrane. Imajući to u vidu, sud je zaključio da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip jednakosti strana u postupku, jer je sud odbio izvesti određene dokazne prijedloge odbrane. U vezi s tim, ukazuje da se postupak mora provoditi u skladu sa principom akuzatornosti. Dalje ističe da je i protiv oštećene vođen krivični postupak, što sud nije smatrao relevantnim u konkretnom slučaju, zbog čega je odnosu na oštećenu diskriminisan. Osim toga, apelant smatra da sud nije cijenio dokaze u skladu sa članom 16. ZKPFBiH, a naročito snimak video nadzora sa ugostiteljskog objekta u vrijeme spornog događaja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Apelant, prije svega, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakosti strana u postupku, jer je sud odbio njegove prijedloge za izvođenje određenih dokaza. U vezi sa tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42. i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine predstavke broj 51111/07 i 42757/07, stav 504.). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano.
10. Ustavni sud podsjeća da redovni sud i u smislu odredaba člana 278. stav (2) ZKPFBiH ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili kada okolnosti koje stranka i branitelj žele da dokažu nemaju značaja za predmet. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio prijedloge da se kao dokaz izvede medicinska dokumentacija oštećene, izvrši uvid u spis predmeta u kojem je oštećena oglašena krivom, te pribavi izvod iz prekršajne evidencije na ime oštećene. Međutim, Ustavni sud zapaža da je taj sud obrazložio da se medicinska dokumentacija oštećene ne odnosi na sporni događaj i da nije relevantna, te da je „mogla biti pribavljena na nezakonit način“. Dalje je obrazložio da nije sporno da je oštećena u drugom predmetu oglašena krivom, ali da ni to nije relevantno za konkretni postupak. Također je obrazložio da ni okolnost da je oštećena u drugim događajima prekršajno odgovarala ne može biti značajna za odluku u konkretnom predmetu. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o istim apelantovim prigovorima, zaključio da je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna.
11. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije ničim dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, odnosno nije dokazao da bi upravo navedeni dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu citirane prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su provedeni drugi materijalni dokazi koje je apelant predložio, kao i da su ispitani predloženi svjedoci odbrane. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i ne tvrdi da mu nije bilo omogućeno da pobija dokaze optužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno da ništa ne ukazuje da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu i princip jednakost strana u postupku.
12. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su ti sudovi jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja konkretnog krivičnog djela. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant udario oštećenu, koja koja je tom prilikom zadobila tešku tjelesnu povredu. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
13. U odnosu na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110.). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, vještaka, materijalnu dokumentaciju, uključujući i snimak video nadzora sa ugostiteljskog objekta), pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazima svjedoka optužbe, kao i zbog čega nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane (vidi, činjenični dio ove odluke). Ustavni sud, također, zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
14. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ova odredba proširuje proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na “bilo koje pravo utvrđeno zakonom”. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i prema članu 14. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno u vezi uživanja prava utvrđenih zakonom, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Također, Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da je u postupku povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da sadržaj ove odredbe upućuje na direktnu primjenu Evropske konvencije, Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman