Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4893/23 (O. P. H.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4893/23
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4893/23, rješavajući apelaciju Olivera Petera Hedberga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Olivera Petera Hedberga podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 045368 23 Kv 2 od 10. novembra 2023. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Petera Hedberga podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 045368 23 Kv 2 od 10. novembra 2023. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Oliver Peter Hedberg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Beglerović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 045368 23 Kv 2 od 10. novembra 2023. godine i 09 0 K 045368 23 Kpp od 3. novembra 2023. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se njega te K. T. i A. M. E. O. „pusti na slobodu odmah po donošenju privremene mjere“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni apelantovom branitelju radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. novembra 2023. godine apelantu i dvojici drugih osumnjičenika je zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela ubistva i ubistva u pokušaju, na osnovu člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), određen pritvor u trajanju od najduže mjesec dana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je održano ročište na kojem su se apelant i druga dva osumnjičenika i njihov izabrani branitelj, po potpisanoj punomoći advokat Beglerović, izjasnili o navedenom prijedlogu. Na ročištu je bio prisutan i sudski tumač za švedski jezik. Tužiteljstvo je obrazložilo kompletan prijedlog zbog činjenice da su osumnjičenici strani državljani i da im trebaju biti jasni navodi iz prijedloga. Tužiteljstvo je također obrazložilo koji dokazi potkrepljuju osnovanu sumnju te je naročito objasnilo posebne razloge za pritvor.
6. Apelantov branitelj je tvrdio da se ne radi o zakonitom postupku, da je povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenika, da on traži izuzeće sudije za prethodni postupak, da na ročištu trebaju biti prisutni advokati za koje su se osumnjičenici opredijelili i kojima su potpisali punomoći, te da on otkazuje punomoć za osumnjičenike K. T. i A. M. E. O. Nakon toga, branitelj je osporio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Sud je odredio pauzu tokom trajanja ročišta u trajanju od sat i po kako bi se branitelj mogao upoznati s prijedlogom Tužiteljstva. U vezi s tim, sud je naglasio da je imao u vidu da se radi o hitnosti u postupanju te da su zakonski rokovi u smislu ZKP-a veoma kratki kada je u pitanju zadržavanje osumnjičenika.
7. Dalje, navedeno je da je na nastavku ročišta branitelj tvrdio da su osumnjičenici potpisali punomoći za advokate S. K. i D. K. i da je on zadužen samo za apelantovu odbranu. Sud je naveo da osumnjičenici na ročištu nisu bili sigurni kojim advokatima su potpisali punomoć i da su „tvrdili da su potpisali punomoć advokatu Begleroviću“. Nakon pauze u sudnicu su pristupili advokati S. K. i D. K. uz tvrdnju da su im osumnjičenici potpisali punomoći i da su te punomoći dostavili sudu „tokom trajanja ročišta“. Sud te punomoći nije uvažio navodeći „da je ročište počelo u prisustvu branitelja Beglerovića koji je potpisao punomoć za svu trojicu osumnjičenika i koja se nalazi u spisu“. Stoga su advokati S. K. i D. K. udaljeni iz sudnice. Branitelj je tražio izuzeće sudije zbog ugrožavanja prava na odbranu zato što mu nije na vrijeme dostavljen prijedlog Tužiteljstva, zato što taj prijedlog nije preveden na švedski jezik, te zbog toga što nisu prihvaćeni advokati koji su udaljeni iz sudnice. Sud je odbacio taj prijedlog zato što je zaključio da nije zasnovan na zakonu budući da branitelj u zahtjevu za izuzeće nije iznio razloge za izuzeće, odnosno za sumnju u nepristranost sudije u smislu člana 39. tačka f) ZKP-a. Također, sud je imao u vidu i da se radi o hitnosti u postupanju koja ne trpi odlaganje istakavši „da mu je ostavljeno samo 24 sata da obavi ročište i odluči o prijedlogu za određivanje pritvora“. U odnosu na pitanje statusa branitelja Beglerovića, sud je ukazao da nije moguće tokom odvijanja ročišta otkazati punomoć upravo zbog obaveze hitnog postupanja i dužnosti branitelja da postupa i preduzima radnje koje ne trpe odlaganje.
8. Dalje, sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičenici počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. To, kako je obrazloženo, proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, koje je sud detaljno interpretirao i ocijenio.
9. Sud je utvrdio da postoje i posebni pritvorski razlozi propisani u odredbama člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP-a. U pogledu opasnosti od bjekstva sud je ukazao na činjenicu da su svi osumnjičenici strani državljani, što upućuje na zaključak da se radi o osobama koje nisu po bilo kojem osnovu vezane za BiH, da u BiH nemaju srodnike niti imovinu, kao i da nemaju prijavljeno prebivalište ili boravište. Osim toga, navedeno je da se radi o osobama koje su u BiH došle „sa zadatkom, odnosno samo s jednim ciljem, a to je pronalazak i lišenje života osobe [H. L. O.]“ (u daljnjem tekstu: oštećeni). Pri tome je sud cijenio činjenicu da iz operativnih podataka proizlazi da su osumnjičenici članovi organizirane kriminalne grupe iz Švedske, koji za potrebe grupe vrše krivična djela ubistva i prodaje opojnih droga. Veze s organiziranom kriminalnom grupom ukazuju na to da bi se osumnjičenicima boravkom na slobodi omogućilo da stupe u kontakt s osobama koje su ih angažirale i koje im mogu pružiti finansijsku podršku s ciljem bjekstva iz BiH. Osim toga, osumnjičenicima je prilikom saslušanja u svojstvu osumnjičenika jasno navedeno šta im se stavlja na teret. Zbog tih bi saznanja o ozbiljnim inkriminacijama osumnjičenici mogli imati motiv da napuste BiH i onemoguće efikasno vođenje krivičnog postupka.
10. U odnosu na posebne pritvorske razloge propisane odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, sud je, imajući u vidu iskaze do tada saslušanih svjedoka „na osnovu kojih se može stvoriti kompletna slika inkriminiranog događaja“, ukazao da se radi o svjedocima koji imaju neposredna saznanja o tom događaju. To je sama za sebe naročita okolnost koja ukazuje da bi osumnjičenici, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli utjecati na te svjedoke s ciljem umanjenja vlastite odgovornosti. To naročito ukoliko se ima u vidu da su svjedoci imali direktan kontakt s njima i da ih mogu prepoznati. Sud je istakao i okolnost da su osumnjičenici prilikom bjekstva s lica mjesta odlagali predmete kojima su izvršili krivično djelo. Prilikom pretresa osumnjičenici su kod sebe imali papire na kojim su bili zabilježeni telefonski brojevi, što upućuje na zaključak da su imali i pomagače, zbog čega će Tužiteljstvo u narednom periodu intenzivirati radnje s ciljem pronalaska i identifikacije eventualnih pomagača. Također, Tužiteljstvo planira izvršiti pretrese i vještačenja privremeno oduzetih telefona i oduzetih stvari koje su osumnjičenici koristili, nakon čega će se doći do imena svjedoka ili pomagača koji imaju relevantna saznanja. S obzirom na to, sud je zaključio da je potrebno omogućiti da svjedoci svjedoče u atmosferi bez pritiska i straha, što će u konkretnim okolnostima biti samo onda ako osumnjičenici budu u pritvoru.
11. U odnosu na posebne pritvorske razloge propisane odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a navedeno je da se za krivično djelo ubistva može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora po toj tački. Dalje, navedeno je da je ispunjen i drugi propisani uvjet, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao počiniti krivično djelo. Sud je istakao da je apelant u izjavi koju je dao u MUPKS naveo da je u Švedskoj osuđivan za teški zločin s oružjem. Pri tome je naglašeno da je i krivično djelo koje je predmet postupka izvršeno korištenjem vatrenog oružja. Dalje, sud je naveo da je iz službene zabilješke MUPKS utvrdio da je apelant poznat policiji u Švedskoj i da je u više navrata osuđivan u vezi s drogama, kao i da je identificiran kao član kriminalne grupe ,,Foxrot“ i da je u ranijem periodu često putovao u Tursku i Tunis. Iz svega navedenog sud je zaključio da je apelant osoba sklona vršenju krivičnih djela povezanih s upotrebom oružja. To, kako je naveo sud, predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će apelant ponoviti ili da će dovršiti pokušano krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči.
12. Dalje, sud je naveo da je prilikom počinjenja krivičnog djela ubistva oštećenog došlo do ranjavanja E. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni svjedok), koji je na zapisnik o saslušanju svjedoka izjavio da je u periodu neposredno prije počinjena krivičnog djela koje je predmet tog postupka na njega i oštećenog „pucalo više nepoznatih osoba dok su bili zajedno u Istanbulu“. Dalje, oštećeni svjedok je naveo da ga je oštećeni molio da mu nađe smještaj u Sarajevu „kako bi se sklonio od problema“. Oštećeni svjedok je tvrdio da se više „ne osjeća sigurnim nakon pucnjave koja se dogodila u Turskoj i da su njegovi problemi eskalirali nakon ubistva 12 članova kriminalnih grupa koje su u međusobnom sukobu u Kraljevini Švedskoj“. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da na strani apelanta i drugih osumnjičenika postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Na to upućuje i činjenica da je prilikom pretresa vozila koje je apelant koristio pronađen odrezak avionske karte na ime K. T. Konkretno, pronađen je slip za avionsku kartu iz Istanbula, gdje se po izjavi oštećenog svjedoka dogodio pokušaj ubistva njega i oštećenog. To su, kako je sud naveo, naročite okolnosti na koje je Tužiteljstvo ukazalo u prijedlogu. Osim toga, naročite okolnosti su težina i priroda krivičnog djela, kao i zaštićeno dobro koje se ugrožava. Sud je zaključio da sve navedeno jasno govori o osobnosti apelanta i drugih osumnjičenika, te izraženoj upornosti, drskosti, bezobzirnosti, spremnosti i istrajnosti u vršenju krivičnih djela. Naime, svi osumnjičenici su nakon neuspjelog pokušaja ubistva oštećenog u Istanbulu došli na područje BiH kako bi to učinili u Sarajevu. Sve to, kako je sud naveo, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičenici boravkom na slobodi ponoviti ili dovršiti krivično djelo.
13. Dalje, sud je ukazao da se u vanrednim okolnostima pritvor može odrediti iz zakonskih razloga predviđenih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a kada se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, koje je pri tome posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice, te kada bi puštanje na slobodu osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Sud je istakao da je krivično djelo za koje se terete apelant i drugi osumnjičenici naročito teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, koje se ogledaju u tome da je oštećeni lišen života, kao i da je ranjen oštećeni svjedok. Osim toga, djelo je počinjeno u mirnom, porodičnom naselju na području Kantona Sarajevo, u vrijeme kada se veliki broj građana i djece vraća s posla i iz škole, tj. u vrijeme radnog dana kada je koncentracija stanovništva povećana. Osim toga, krivično djelo je počinjeno na pločniku, neposredno ispred stambeno-poslovne zgrade, i to na mjestu gdje se nalazi prodavaonica u koju je pobjegao oštećeni svjedok, što je zasigurno izazvalo uznemirenje susjedstva. Sud je ukazao da naročito tešku okolnost predstavlja činjenica da je javnost putem medija i društvenih mreža već upoznata o šokantnom događaju, koji ju je zasigurno potresao, kao i činjenica da je do ubistva došlo uslijed obračuna međusobno suprotstavljenih kriminalnih organizacija iz Kraljevine Švedske, o čemu je svjedočio i oštećeni svjedok. Stoga je sud zaključio da bi puštanje na slobodu apelanta i drugih osumnjičenika rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i porastom osjećaja nesigurnosti građana, naročito stanovnika naselja u kojem je krivično djelo počinjeno. Zbog toga je sud zaključio da su u cijelosti ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Sud je cijenio i mogućnost izricanja blažih mjera, ali je zaključio da je u toj fazi krivičnog postupka mjera pritvora jedina adekvatna.
14. Osporenim rješenjem vijeća Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: vijeće) odbijena je apelantova žalba. Vijeće je u obrazloženju navelo da je odbrana u žalbi tvrdila da prvostepeno rješenje apelantu nije dostavljeno prevedeno na švedski jezik, da mu nije data mogućnost da se izjasni na sve činjenice i dokaze koji ga i terete i koje mu idu u korist, uslijed čega mu je povrijeđeno pravo da sam pripremi odbranu i pravo na pravično suđenje. Vijeće je te navode ocijenilo neosnovanim, ukazujući da iz zapisnika s ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora proizlazi da je ročište provedeno u prisustvu i uz prevođenje tumača za švedski jezik. Osim toga, proizlazi da je Tužiteljstvo na ročištu obrazložilo kompletan prijedlog, upravo zbog činjenice da se radi o stranim državljanima, kojima trebaju biti jasni navodi o osnovanoj sumnji i posebnim razlozima za pritvor. Tužiteljstvo je obrazložilo koji su to dokazi koji potkrepljuju osnovanu sumnju, te je posebno objasnilo i posebne razloge za pritvor. Sudija za prethodni postupak je, nakon braniteljevog izjašnjenja, dao mogućnost osumnjičenicima da se i sami izjasne. Imajući u vidu navedeno, vijeće je zaključilo da je osumnjičenicima na jeziku koji razumiju data mogućnost da se izjasne kako o činjenicama koje ih terete tako i o onima koje im idu u korist.
15. Dalje, vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da rješenje o određivanju pritvora apelantu i drugim osumnjičenicima nije dostavljeno prevedeno na švedski jezik ni nakon pet dana provedenih u pritvoru, čime je povrijeđeno njihovo „pravo da sami pripreme odbranu“. Vijeće je na osnovu stanja u spisu utvrdilo da je izdat nalog za prevođenje prijedloga za određivanje pritvora i rješenja o određivanju pritvora isti dan kada je rješenje i doneseno. Sud je naveo da je tumaču na prijevod proslijeđeno više od 50 stranica teksta, kao i da rok za podnošenje žalbe osumnjičenicima počinje teći od trenutka dostavljanja prijevoda rješenja. Imajući u vidu navedeno, vijeće je zaključilo da je sudija za prethodni postupak blagovremeno i bez odlaganja preduzeo sve radnje u smislu omogućavanja apelantu i drugim osumnjičenicima da sami pripreme odbranu.
16. Dalje, u žalbi je navedeno da je branitelj Beglerović „bio primoran“ osim apelanta braniti i druga dva osumnjičenika iako je prethodno otkazao punomoći za njih. Naročito je istaknuto da su u spis uložene punomoći za advokate S. K. i D. K, zbog čega „odbrana smatra da su dvojici osumnjičenika povrijeđena zakonska i ustavna prava na odbranu“. U vezi s tim, vijeće je ukazalo da je odredbom člana 64. stav 2. ZKP-a propisano da prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sud ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti. Kako u konkretnom slučaju rješenje o razrješenju branitelja nije doneseno, advokatu Begleroviću su tokom ročišta na snazi bila sva prava i dužnosti branitelja za sva tri osumnjičenika. Stoga se, kako je sud istakao, ne može govoriti o bilo kakvom „prisiljavanju na zastupanje“, nego se radi o imperativnoj zakonskoj normi koja predviđa obavezu branitelja da u slučaju otkaza punomoći, sve dok ga sud ne razriješi i bez obzira na to postoje li ili ne punomoći za druge advokate, mora preduzimati sve neophodne radnje s ciljem zaštite prava svojih klijenata. Dalje, vijeće je istaklo da je pravo i obaveza suda u svakoj situaciji osigurati sva prava osumnjičenicima, odnosno optuženicima. Međutim, sud je također obavezan spriječiti nepotrebna odugovlačenja postupka i zloupotrebe procesnih prava bilo koje strane u postupku, naročito u slučajevima u kojima postoji opasnost od odlaganja. U konkretnoj situaciji, kada je osumnjičenicima bila osigurana adekvatna odbrana (i to po vlastitom izboru), uz činjenicu da je bilo kakvo dodatno odlaganje dovodilo u opasnost isticanje važnog roka (zadržavanja osumnjičenika), što bi imalo nesagledive posljedice, pravo osumnjičenika na zamjenu branitelja i tih advokata da se u tom kritičnom trenutku uključe u postupak nikako nije moglo pretegnuti nad zaštitom interesa postupka.
17. U okviru navoda o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, vijeće je ukazalo da činjenica da se sud pri sačinjavanju rješenja služio s argumentacijom i navodima Tužiteljstva (kada su prepisane i pravopisne greške), ni u kojem slučaju ne znači da sud nije i sam analizirao dostavljene dokaze. To ukazuje na činjenicu da je u situaciji kada je isticao rok za zadržavanje osumnjičenika i kada je postojala opasnost od odlaganja bilo potpuno nesvrsishodno davati vlastitu formulaciju interpretacije dokaza, već je interpretirani sadržaj bilo dovoljno uporediti sa sadržajem dokaza i tako ga prenijeti u rješenje. Vijeće je ukazalo da se u obrazloženju osporenog rješenja sud pozvao na veći broj konkretnih dokaza, subjektivnih i objektivnih. Analizom tih dokaza prvostepeni sud je došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičenici počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode u kojima su problematizirani zaključci prvostepenog suda o postojanju posebnih pritvorskih razloga. Vijeće je podržalo zaključke prvostepenog suda u tom pogledu, ukazavši da oni žalbom nisu dovedeni u pitanje.
18. Dalje, apelant je u žalbi tvrdio da je prvostepeni sud povrijedio načelo pretpostavke nevinosti. Apelant je ukazao da je prilikom donošenja osporenog rješenja sud utvrdio odgovornost osumnjičenika za ubistvo oštećenog. Naime, apelant ukazuje da je u osporenom rješenju sud naveo da „iz operativnih podataka jasno proizlazi da su osumnjičenici članovi organizirane kriminalne grupe iz Švedske, da su u Bosnu i Hercegovinu došli s jedinim ciljem da usmrte oštećenog i koji za potrebe grupe učestvuju u izvršenjima krivičnih djela ubistava i prodaje opojnih droga“. Odbrana je smatrala da je sud tim navodima dao razloge koji predstavljaju razloge osuđujuće presude, a ne razloge koji potvrđuju osnovanu sumnju. Dalje, odbrana je navela da je prvostepeni sud konstatacijom na zapisnik „nema ovdje odbrane“ već jasno ukazao odbrani da je postupak u cijelosti formalnog karaktera.
19. Vijeće je u vezi s tim ukazalo da su sve problematizirane tvrdnje suda izražene na nivou osnovane sumnje budući da je istraga i odluka o prijedlogu za određivanje pritvora faza postupka u kojoj nema konačnih činjeničnih ni pravnih utvrđenja, već se radi o utvrđenju da je nešto dovoljno vjerovatno. U pogledu izjave sudije za prethodni postupak da u fazi izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora „nema odbrane“, vijeće je zaključilo da „formulaciji 'odbrana' kao glagolu nema mjesta u izjašnjenju o prijedlogu za određivanje pritvora“. Naime, kako je navedeno, u postupku za odlučivanje o pritvoru ne radi se o pitanju odbrane od određene optužbe, već se radi o iznošenju okolnosti u vezi s prijedlogom za određivanje pritvora. Stoga je i taj apelantov žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. I/2. i II/3.d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. st. 2. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 6. st. 1, 2. i 3. i člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja sve navode koje je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka. Naime, apelant ponovo ističe da su mu prijevod prijedloga za određivanje pritvora i rješenjā od 3. i 10. novembra 2023. godine dostavljeni tek 22. novembra 2023. godine. Smatra da mu je, osim što mu nije na jeziku koji razumije data mogućnost da se izjasni na sve činjenice i dokaze koji ga terete i koji mu idu u korist, povrijeđeno i pravo da sam pripremi odbranu. Dalje, apelant ponavlja i navode o tome da je advokat Beglerović na ročištu za određivanje pritvora bio „primoran“ braniti sve osumnjičenike iako je prethodno otkazao punomoć za druga dva osumnjičenika. Također, ukazuje da advokatima S. K. i D. K. nikada nije niti dostavljeno rješenje o određivanju pritvora, kao i da je dozvola za razgovore i posjete u pritvorskoj jedinici sud dostavio samo advokatu Begleroviću, a ne i drugim advokatima. U okviru povrede prava na odbranu, apelant je istakao i da je odbrana zahtijevala da se hitno obavijesti Ambasada Švedske, ali da sud o tome nije donio odluku.
21. Apelant je naveo i da odbrana nije imala dovoljno vremena za pripremu budući da je sud branitelju omogućio samo sat vremena za pripremu i izjašnjenje „o prijedlogu napisanom na 31 stranici“. Odbrana je zahtijevala četiri sata za pripremu, međutim, sud je to odbio riječima: „Vi ovdje ne izlažete nikakvu odbranu. Nema ovdje odbrane“. Apelant smatra da je tom izjavom prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno iznio svoj stav i prejudicirao odluku povodom prijedloga za određivanje pritvora, i to da će pritvor biti određen bez obzira na činjenice i okolnosti koje će odbrana iznijeti u nastavku.
22. Dalje, apelant problematizira stav Kantonalnog suda da branitelju ne prestaju prava u slučaju opoziva punomoći sve dok ga sud ne razriješi. Smatra da je sud proizvoljno primijenio pravo, naročito ukoliko se ima u vidu da se takvi stavovi odnose samo na branitelja koji je postavljen po službenoj dužnosti sudskim rješenjem, ali da se to ne odnosi na izabranog branitelja. Apelant je problematizirao zaključak vijeća da nije nezakonita odluka prvostepenog suda da provjeri autentičnost potpisa na punomoćima za advokate S. K. i D. K. Apelant tvrdi da takvo postupanje predstavlja „povredu odvojenosti funkcija“ s obzirom na to da se sud „očito počinje baviti istražnim radnjama koje su u nadležnosti Tužiteljstva“.
23. Apelant, također, problematizira stav vijeća da se zakonski osnov za određivanje pritvora ne mora navesti u dispozitivu rješenja kojim se određuje pritvor i da to ne predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka. Apelant smatra da takav stav nedvojbeno ukazuje da vijeće „kreira praksu kojom u cijelosti stavlja van snage odredbe ZKP-a, što može imati nesagledive posljedice za pravnu sigurnost osumnjičenih i pravni sistem u BiH“. Dalje, apelant smatra da je drugostepenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo „na dosljednu primjenu zakona“. Tvrdi da to rješenje nije dovoljno obrazloženo, da njime nisu riješena sva pitanja koja je u žalbi istakao, čime mu je uskraćeno pravo na pravnu sigurnost kao elementa načela vladavine prava iz člana 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Dalje, apelant navodi da je u žalbi osporio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, ali da vijeće nije dalo adekvatne razloge ni o njegovim žalbenim navodima o tim pitanjima, nego je svoju odluku zasnovao na paušalnim navodima Tužiteljstva i pisanju „žutog tiska“. Sve to ukazuje da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da je odluka o žalbi paušalno obrazložena.
24. Apelant, također, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje da, kada se ima u vidu okolnost da je sudija za prethodni postupak „onemogućio odbranu po izabranim braniteljima“, a da je vijeće takvu odluku podržalo, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je žalbeni postupak sveden na potvrđivanje stava sudije za prethodni postupak. Sudija za prethodni postupak je kolega članovima vijeća, pa je time rješavanje u dva stepena, kako tvrdi apelant, svedeno na formalni postupak i ne garantira poštovanje prava garantiranih Ustavom i konvencijom.b)Odgovori na apelaciju
25. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je u odgovoru na apelaciju naveo da je prije otvaranja ročišta advokatu Begleroviću pokušano uručenje prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora, što je advokat odbio. On je na samom početku ročišta, uz potpisanu dostavnicu o prijemu, prihvatio uručenje prijedloga. Dalje, navedeno je da je prijedlog za određivanje pritvora sudu dostavljen 2. novembra 2023. godine u 16.45. Sud je nakon toga hitno zakazao sjednicu u jutarnjim satima 3. novembra 2023. godine smatrajući da je moguće da se sve raspravi na ročištu. Sud je pri tome imao u vidu prava osoba koje su na zadržavanju kod suda. Dalje je istakao da je advokat Beglerović na svaki način pokušavao potrošiti vrijeme do isteka vremena za zadržavanje osumnjičenih, tako da je ročište trajalo skoro do 16 sati, kada je sud u veoma kratkom vremenu morao donijeti odluku o pritvoru. Odmah nakon održavanja ročišta, tumaču je dat nalog da na švedski jezik prevede prijedlog i rješenje o određivanju pritvora. U pogledu navoda o povredi prava na odbranu druga dva osumnjičenika, sudija za prethodni postupak je naveo da je punomoći koje su dostavljene sudu tokom trajanja ročišta za određivanje pritvora sud, nakon održanog ročišta, dostavio Tužiteljstvu na provjeru autentičnosti i vjerodostojnosti budući da advokati nisu imali pristup osumnjičenicima, kako taj dan tako ni ranije. U prilogu odgovora dostavljen je podnesak advokata Beglerovića kojim od suda traži dozvolu da kao njihov izabrani branitelj posjeti osumnjičenike u pritvoru.
26. Tužiteljstvo je opisalo tok postupka pred sudom, ukazavši da apelantovi navodi nisu osnovani i da apelaciju treba odbiti.
27. Branitelj je u izjašnjenju na odgovore ostao pri navodima koje je iznio u apelaciji. Branitelj je uz izjašnjenje dostavio i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojim je usvojena apelantova žalba protiv rješenja Kantonalnog suda od 15. novembra 2023. godine. Tim je rješenjem Kantonalnog suda apelantu i drugim osumnjičenicima produžen pritvor koji je određen rješenjima osporenima apelacijom.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 5.
Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. (2) Osobi koja je lišena slobode postavit će se branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere. (2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja postavit će mu se branitelj po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom. (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Član 14.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku. (3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Član 39. tač. f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 64.
Preduzimanje radnji od branitelja (1) Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava. (2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti. Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. Ustavni sud zapaža da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost
32. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
33. S obzirom na predmet postupka i apelantove navode, Ustavni sud uočava da apelacija pokreće pitanja iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije pa će apelacione navode ispitati u okviru garancija iz tog člana.
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...)c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
36. Prema praksi Evropskog suda, zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstveni, nepromjenjivi standard koji bi se trebao primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek nužno da postupak iz člana 5. stav 4. bude praćen istim garancijama kao što su ona potrebna prema članu 6. za krivične ili građanske parnice, on mora imati sudski karakter i pružati jamstva primjerena vrsti lišavanja slobode o kojoj je riječ (vidi Evropski sud, Cviková protiv Slovačke, presuda od 12. juna 2024. godine, predstavke br. 615/21, 9427/21 i 36765/21, tačka 89. s daljnjim referencama).
Pravo na odbranu
37. U vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud podsjeća da je pravo svakoga ko je optužen za krivično djelo da se učinkovito brani uz pomoć advokata, koji mu se dodjeljuje po službenoj dužnosti ako je potrebno, iako nije apsolutno, jedno od osnovnih obilježja pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Galović protiv Hrvatske, predstavka broj 45512/11, presuda od 31. augusta 2021. godine, tačka 83. s daljnjim referencama). Od najveće je važnosti za pravičnost krivičnog sistema da optuženik ima odgovarajuću odbranu kako na prvom stepenu tako i u žalbenom postupku (vidi Evropski sud, Lobzhanidze i Peradze protiv Gruzije, predstavke br. 21447/11 i 35839/11, presuda od 27. februara 2020. godine, tačka 80).
38. Ustavni sud podsjeća da je apelanta u postupku za određivanje pritvora zastupao advokat Beglerović. Osim toga, iz stanja u spisu proizlazi da je taj advokat imao stalni kontakt s apelantom budući da je postupao kao njegov branitelj prilikom saslušanja u MUP-u i u Tužiteljstvu. Iz tog proizlazi da je apelantu, kako se to i zahtijeva standardima iz Evropske konvencije, tokom cijelog postupka bila osigurana adekvatna odbrana, i to po advokatu po vlastitom izboru, kojem je apelant potpisao punomoć. Dakle, činjenica da je branitelj Beglerović drugoj dvojici osumnjičenika otkazao punomoć i da sud nije dozvolio drugim braniteljima da pristupe na ročište nije bilo od bilo kakvog utjecaja na apelantovu odbranu. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je takvim postupanjem apelantu povrijeđeno pravo na odbranu.
39. Apelant tvrdi i da odbrana nije imala dovoljno vremena za pripremu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije posmatraju u okviru svih okolnosti slučaja, činjenica i konteksta. Ustavni sud zapaža da se prilikom primjena garancija iz tog člana sud nalazi pred izazovom koji se ogleda u balansiranju između hitnosti kod odlučivanja o pritvoru i prava odbrane da se suprotstavi prijedlogu za pritvor. Stoga, u konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da je sud branitelju omogućio samo sat i po vremena za pripremu odbrane i izjašnjenja o prijedlogu napisanom na 31 stranici, iako je odbrana tražila četiri sata za pripremu. To je svakako činjenica od značaja koju treba imati u vidu prilikom razmatranja tog apelantovog navoda. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da je apelant, kojeg je zastupao njegov branitelj, već saslušan u MUP-u i u Tužiteljstvu, te da mu je tom prilikom saopćeno šta mu se stavlja na teret. Dakle, i apelant i njegov branitelj su i prije ročišta „bili upoznati s optužbama“ i mogli su pretpostaviti na kojim će argumentima Tužiteljstvo zasnivati svoj prijedlog za određivanje pritvora. Druga činjenica koju Ustavni sud ima u vidu je okolnost da je Tužiteljstvo prijedlog za određivanje pritvora na ročištu iznijelo iznimno detaljno, imajući u vidu da je apelant strani državljanin (vidi tačku 5. ove odluke). Nakon toga je sud, rukovodeći se činjenicom da je bilo potrebno promptno postupati, odredio pauzu u trajanju od sat i po kako bi se apelant i njegov branitelj mogli upoznati s prijedlogom. Ustavni sud podsjeća da se prilikom određivanja pritvora razmatra postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, za razliku od odbrane od optužbi za krivično djelo tokom glavnog pretresa. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja sat i po bilo dovoljno vremena da se branitelj upozna s razlozima za određivanje pritvora i da ih ospori. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da su mu uskraćene procesne garancije primjerene toj fazi postupka.
Načelo nepristranosti suda
40. Apelant je, tvrdeći da je povrijeđeno načelo nepristranosti suda, tvrdio da je sudija za prethodni postupak kolega članovima drugostepenog suda, pa je time rješavanje u dva stepena svedeno na formalni postupak i ne garantira poštovanje njegovih prava.
41. Ustavni sud podsjeća da je „nepristranost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristranosti se također ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, predstavka broj 71615/01, tačka 29).
42. U vezi s eventualnom objektivnom nepristranošću, Ustavni sud primjećuje da apelant osim navoda o tome da su sudije kolege nije iznio druge argumente ili dostavio dokaze koji bi objektivno opravdali apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristranost suda, niti Ustavni sud iz osporenih rješenja vidi bilo kakvo postupanje koje bi ukazivalo na pristranost. Naime, analizirajući osporena rješenja, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno cijenio provedene dokaze, na opširan način opisujući proces njihove ocjene, kao i da je drugostepeni sud odgovorio na sve apelantove navode iz žalbe. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz načina na koji su redovni sudovi postupali u ovom predmetu ne proizlazi da je to postupanje bilo pristrano. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno načelo nepristranosti suda.
Razlozi za pritvor
43. Dalje, u odnosu na apelantove navode o nepostojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije mora ispunjavati tri uvjeta. Prvi, mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugi, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treći uvjet, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 183–186. s daljnjim referencama).
44. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom određivanja pritvora jasno obrazložio na osnovu kojih je dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičenici počinili krivično djelo za koje se osnovano sumnjiče (vidi tačku 7. ove odluke). Odlučujući o apelantovoj žalbi, ni vijeće nije dovelo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Analizom obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud uočava da oni sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da su osumnjičenici, u mjerodavno vrijeme, mogli počiniti krivična djela koja im se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je lišenje slobode bilo zakonito i zasnovano na „razumnoj sumnji“ da je počinio krivično djelo.
45. Dalje, u apelaciji je navedeno da redovni sudovi nisu dali valjane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u osporenom rješenju detaljno obrazložio razloge za svaki od pritvorskih osnova (vidi tač. 8–11. ove odluke). Pri tome, vijeće je, razmatajući apelantove žalbene navode, utvrdilo da su u osporenom rješenju dati argumentirani razlozi o tome da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, pokušati pobjeći, utjecati na krivični postupak ili ponoviti krivično djelo, kao i da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Sud je ukazao na način izvršenja krivičnog djela i apelantove lične karakteristike, ocijenivši da sve te okolnosti ukazuju na neophodnost određivanja pritvora. To naročito s obzirom na to da se radi o ranoj fazi krivičnog postupka, neposredno nakon počinjenja krivičnog djela, kao i da se radi o inicijalnom pritvoru.
46. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu imali u vidu sve zakonom propisane uvjete za određivanje pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra da, suprotno tvrdnjama iz apelacije, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja osporenih odluka nisu proizvoljni jer su sudovi ponudili uvjerljiva i jasna obrazloženja kako za činjenična utvrđenja tako i za primjenu prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, dali dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora osumnjičenicima, pa proizlazi da su navodi iz apelacije neosnovani.
VII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na odbranu u situaciji kada je apelantu osigurana adekvatna odbrana, i to po advokatu po vlastitom izboru, te kada je odbrani u okolnostima konkretnog slučaja ostavljeno dovoljno vremena da se upozna s prijedlogom za određivanje pritvora. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora utvrdili da, uz postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, postoje i naročite okolnosti za određivanje pritvora propisane odredbom člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP-a, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost osobe, te kada se iz načina na koji su redovni sudovi postupali ne može utvrditi da je to postupanje bilo pristrano.
48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić