Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3879/22 (R. O.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3879/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3879/22, rješavajući apelaciju Radmile Oliver, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Oliver protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025030 21 Uvp od 24. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Oliver (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Rade Ćulibrk advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025030 21 Uvp od 24. avgusta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025030 19 U od 2. novembra 2020. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) od 29. oktobra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 10. juna 2019. godine, usvojen je zahtjev apelantičinog brata M. B. (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) kojim je tražio da mu se nekretnine, bliže označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), vrate u posjed, te je naloženo katastarskom operatu da upiše zainteresovano lice kao korisnika spornih nekretnina.
3. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja Republičke uprave. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog organa uprave proizlazi da je u katastarskom operatu učinjena greška nadležnog organa na način da je na spornim nekretninama apelantica neosnovano upisana kao posjednik, bez valjanog pravnog osnova. Naime, obrazložio je da nadležni organ nije mogao na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1984. godine (zaključen između B. B. kao prodavca i apelantice kao kupca), koji nema nalog za upis posjednika u katastarski operat, izvršiti radnje i promjene na spornim nekretninama na način na koji je to u konkretnom slučaju urađeno. Osim toga je naveo da iz navedenog kupoprodajnog ugovora proizlazi da prodavac nije mogao na kupca prenijeti više prava nego što ga je sam imao u vrijeme zaključenja tog ugovora. U vezi s tim je ukazao da je u navedenom ugovoru navedeno da su sporne nekretnine upisane na zainteresovano lice kao korisnika. Osim toga, naveo je da zainteresovano lice, kao tada upisani posjednik, nije potpisao prijavni list ,,B“ broj 23/85 niti mu je uručeno rješenje o provođenju te promjene što dodatno ukazuje na grešku nadležnog organa prilikom cijepanja i provođenja kupoprodajnog ugovora.
4. Sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 13. Zakona o premjeru i katastru zemljišta i člana 71. stav 1. Pravilnika o održavanju premjera i katastra. Navedenim odredbama, između ostalog, propisano je da je nadležni organ dužan da otkloni sve nedostatke i propuste u katastarskom operatu pod uslovom da su nedostaci i propusti sa sigurnošću utvrđeni. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je zainteresovano lice u zahtjevu tražilo da mu se sporne nekretnine vrate u posjed jer se na njima neosnovano na osnovu neprovodivog kupoprodajnog ugovora upisala apelantica. U vezi s tim, sud je obrazložio da je nesporno da takav zahtjev ima karakter zahtjeva za ispravku pogrešnog upisa u katastarskom operatu. Osim toga, sud je zaključio da su i ostali apelantičini navodi neosnovani, jer je prvostepeni organ uprave imao obavezu da utvrdi da li je upis apelantice u katastarski operat izvršen na osnovu valjanog pravnog posla. Dalje je istakao da utvrđivanje činjenica na koje ukazuje apelantica, a tiču se faktičkog posjeda, znanja zainteresovanog lica za postojanje kupoprodajnog ugovora, te njegovog ranijeg formalnog upisa u katastarski operat ne bi dovele do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Konačno, sud je ukazao da zakonitost upisa zainteresovanog lica u katastarski operat nije predmet ove upravne stvari, te da je rješenje Komisije za izlaganje nepokretnosti (u daljnjem tekstu: Komisija) od 1. aprila 2019. godine doneseno u drugom postupku koji nije pravosnažno okončan niti je apelantica ukazivala na njega u žalbi protiv rješenja prvostepenog organa uprave.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da su upravni organi i Okružni sud pravilno odgovorili na sve apelantičine prigovore, dajući jasne i pravilne razloge. Vrhovni sud je zaključio da je za konkretnu upravnu stvar bitno da li je postojala greška u upisu apelantice kao posjednika, na koju je ukazalo zainteresovano lice i odlučiti na koji način se ista može ispraviti, a što je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su upravni organi i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred upravnim organima i redovnim sudovima. Apelantica navodi da su organi uprave mogli samo da odlučuju o ispravci pogrešnog upisa u katastarskom operatu, a ne o zahtjevu za vraćanje u posjed spornih nekretnina. Apelantica tvrdi da je ona nesporni zemljišnoknjižni vlasnik i da je od 1982. godine u faktičkog posjedu spornih nekretnina koje koristi i danas zbog čega je rješenjem Komisije od 1. aprila 2019. godine na spornim nekretninama utvrđeno pravo svojine u njenu korist. Smatra da upis zainteresovanog lica u katastarski operat nije izvršen na osnovu validne isprave odnosno da nije zakonit.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog utvrđenja slijedi da je zainteresovano lice ukazalo da je u katastarskom operatu učinjena greška nadležnog organa na način da je apelantica bez pravnog osnova upisana kao posjednik na spornim nekretninama. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju usvojen zahtjev zainteresovanog lica kojim je tražio da mu se sporne nekretnine vrate u posjed, te je naloženo katastarskom operatu da upiše zainteresovano lice kao korisnika spornih nekretnina. Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili i zašto nisu osnovani apelantičini prigovori koje ona ponavlja i u apelaciji (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu doveli do njenog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
11. U odnosu na apelantičin navod da joj je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, tako da apelantica u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman