Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/24 (S. R. i V. S.)

Odluka donesena 14. 11. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Pritvor
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1181/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1181/24, rješavajući apelacije Saše Ratkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli Saša Ratković, Vasilije Stjepić i V. R. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 044836 24 Kž 13 od 5. februara 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Ratković i Vasilije Stjepić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, zajedno: apelanti), koje zastupaju advokati Lejla Čović, Jasmin Alikadić i Matteo Gadžić, podnijeli su 19. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 044836 24 Kž 13 od 5. februara 2024. godine i S1 2 K 044836 23 K od 15. januara 2024. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1181/24. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „Sudu BiH i Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH da do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji apelante puste iz pritvora“.

2. Protiv istih rješenja Suda BiH apelaciju je 28. marta 2024. godine podnio V. R. (u daljnjem tekstu: trećeapelant), kojeg zastupa advokat Lejla Babić. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-

1359/24.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su apelacijama osporena ista rješenja Suda BiH, kao i da se apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1181/24.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni braniocima apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenja nisu dostavljena Ustavnom sudu u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Optužnicom Tužilaštva, koja je potvrđena 20. januara. 2023. godine, apelantima je stavljeno na teret da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama. Rješenjem Suda BiH od 21. januara 2023. godine, nakon potvrđivanja optužnice, apelantima je produžen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati dvije godine od dana potvrđivanja optužnice ili do nove odluke Suda.

7. Pritvor je kontroliran u dvomjesečnim intervalima, pa je 15. novembra 2023. godine doneseno rješenje o kontroli mjere pritvora kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora prema apelantima, na osnovu člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a.

8. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-1037/23 kojom je usvojena apelacija apelanata protiv rješenja o produženju pritvora koju je donio sudija za prethodno saslušanje, a ne vijeće, zato što je utvrđeno da to u okolnostima ovog predmeta predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“, odnosno kršenje procesnih odredbi ZKP-a, koju nije otklonilo ni drugostepeno vijeće (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1037/23 od 30. novembra 2023. godine, tačka 17). Osporena rješenja

9. Rješenjem Suda BiH od 15. januara 2024. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere pritvora prema apelantima iz zakonskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a.

10. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da su se apelanti u pismenom izjašnjenju na kontrolu mjere pritvora pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP-1037/23 od 30. novembra 2023. godine. Apelanti su tvrdili da su sva rješenja o pritvoru nakon potvrđivanja optužnice nezakonita s obzirom na navedenu odluku Ustavnog suda. Stoga je odbrana tražila da se apelanti odmah puste na slobodu. U vezi s tim, sud je naveo da je odbrana zanemarila da je Ustavni sud u svojoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju/produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora. Osim toga, kako je navedeno, u drugoj odluci, broj AP-2551/18, Ustavni sud je istakao da, imajući u vidu da je rješenjem određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, Ustavni sud je u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrdio povredu u odnosu na pobijana rješenja, naglašavajući da redovni sudovi pri određivanju i produženju pritvora moraju osigurati garancije date članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Dakle, kako je sud zaključio, u konkretnom slučaju razlozi zbog kojih je pritvor apelantima određen nisu se izmijenili niti prestali. Pri tome je redovno vršena kontrola njegove opravdanosti. Dalje, sud je ukazao da u odluci Ustavnog suda od 30. novembra 2023. godine ne stoji uputa iz koje bi se mogao izvesti zaključak da optuženike treba pustiti na slobodu. Suprotno tome, s obzirom na to da se povreda ogleda u dijelu funkcionalne nadležnosti sudije za prethodno saslušanje, Ustavni sud je deklaratorno utvrdio povredu prava, ali nije donio rješenje o ukidanju osporenih odluka i vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje.

11. Dalje, sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret implicirano potvrđivanjem optužnice kada je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio da postoji osnovana sumnja u odnosu na optužene. Osim toga, vijeće je, u skladu s odredbom člana 137. stav 1. ZKP-a, preispitalo postojanje osnovane sumnje za vrijeme dok glavni pretres traje i konstatiralo da zaključak o egzistiranju osnovane sumnje, u mjeri u kojoj je postojala prilikom potvrđivanja optužnice, nisu doveli u pitanje ni do sada izvedeni dokazi na glavnom pretresu. Dakle, Vijeće je smatralo da je u ovoj fazi postupka pruženo dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da su optuženi osnovano sumnjivi da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

12. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a, sud je cijenio težinu inkriminacija za koje se apelanti terete, kao i snagu dokaza koji potkrepljuju navode iz optužnice. Ukazano je na činjenicu da su apelanti sada svjesni svog procesnopravnog položaja. Stoga bi mogli, u namjeri da onemoguće uspješno okončanje postupka, boravak na slobodi iskoristiti za bjekstvo te tako postati nedostupni organima gonjenja. Dalje, sud je cijenio i postojanje nespornih međunarodnih kontakata apelanata uspostavljenih činjenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Naime, apelantima se na teret stavlja počinjenje krivičnog djela čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja. To je pokazatelj da oni očigledno imaju kontakte i u inozemstvu. Cijenjena je i činjenica da apelanti uz državljanstvo BiH posjeduju i državljanstvo neke druge države: apelant Ratković uz državljanstvo BiH posjeduje i državljanstvo Srbije, dok apelant R. ima samo državljanstvo Srbije. Kako je dalje navedeno, Bosne i Hercegovina i Srbija imaju zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali do sada uspostavljeni standardi između te dvije države u pogledu izručenja vlastitih državljana nisu dovoljna garancija da optuženi neće pobjeći i na taj način dovesti do opstruiranja krivičnog postupka. Pri tome je Vijeće uzelo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje ovog krivičnog postupka, čime bi i sami optuženi bili lišeni prava na suđenje u razumnom roku. Apelant Stjepić uz državljanstvo BiH posjeduje i državljanstvo Kraljevine Švedske. Bosna i Hercegovina s tom državom nema zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, što bi u potpunosti onemogućilo njegovo izručenje u slučaju da on odluči napustiti BiH i otići u Kraljevinu Švedsku.

13. Sud je dalje ukazao da način izvršenja krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret očigledno ukazuje da oni znaju za mjesta ilegalnih prelazaka međudržavne granice te mogućnosti izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola. U prilog tome sud je istakao da se apelanti terete da su u više navrata uspijevali da preko međudržavnih granica prevezu veće količine opojne droge izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole. Na osnovu toga, sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi optuženi sasvim lako mogli iskoristiti znanje i kontakte drugih pripadnika grupe s ciljem omogućavanja njihovog bjekstva i izbjegavanja krivičnog postupka. Osim toga, sud je u odnosu na apelanta Ratkovića imao u vidu činjenicu da ima oca u inozemstvu, pa postoji opasnost da bi taj apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao iskoristiti kako porodične tako i nesporne kriminalne kontakte i dati se u skrivanje ili bjekstvo. U odnosu na mogućnost skrivanja na teritoriji BiH, kao i mogućnost krivotvorenja dokumenata kako bi se realiziralo bjekstvo, u odnosu na apelanta R., Sud je cijenio rezultate analize komunikacija optuženih lica u aplikaciji ANOM. U jednom od razgovora je navedeno da se jedan od optuženika krije u stanu u Foči. Osnovano se sumnja da je optuženik M. M. pripremao novi identitet za apelanta R., koji se u to vrijeme krio u stanu u Foči. To je rezultiralo ličnom kartom i putnom ispravom BiH na ime „I. V“. Iz komunikacije ostvarene između M. M. i optuženika u ovom predmetu D. S. proizlazi da su oni odlučni pobjeći u slučaju da dobiju informaciju da će ih krivično goniti u BiH.

14. U pogledu pritvorskog osnova iz tačke c) stava 1. člana 132. ZKP-a, sud je utvrdio da je ispunjen kako opći uvjet iz navedene odredbe koji se odnosi na zaprijećenu kaznu tako i uvjet koji se odnosi na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti ili počiniti novo krivično djelo. Sud je pri tome cijenio osobnost apelanata, kao i okolnosti pod kojima su počinjena krivična djela za koja se terete. Ukazano je da postojanje posebnih okolnosti u kontekstu ovog pritvorskog osnova proizlazi iz prirode i načina izvršenja inkriminiranih radnji, te činjenice da su krivična djela počinjena u sastavu dobro organizirane i hijerarhijski ustrojene kriminalne grupe međunarodnog karaktera. Osnovano se sumnja da su krivična djela pomno pripremana i planirana, da su članovi grupe imali tačno određene uloge, te da su bili u stalnoj vezi s organizatorom grupe, i to duži period i u kontinuitetu. Iz tog je razloga sud utvrdio da ozbiljnost optužbi može razumno opravdati odluku da se apelanti zadrže u pritvoru, u nastojanju da se spriječe da ponovo pokušaju ili učine krivično djelo. Naime, svrha pritvora po ovom osnovu nije krivičnoprocesne, nego preventivne prirode i sastoji se u očuvanju javne sigurnosti od ponovnog činjenja krivičnih djela. Također, sud je ukazao na okolnost da određeni broj članova grupe još uvijek nije lociran i identificiran. Kada se ima u vidu da se osnovano sumnja da su se apelanti kriminalnim aktivnostima bavili kontinuirano, kao i brojnost kriminalnih radnji, sud je zaključio da postoji realna i konkretna opasnost da će, ukoliko se nađu na slobodi, apelanti ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti sa činjenjem nedozvoljenih radnji, te zloupotrijebiti slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata. Sud je također imao u vidu da su neki od apelanata ranije osuđivani. U vezi s tim, ukazano je da iako ranija osuđivanost nije jedina činjenica na kojoj se može zasnivati odluka o pritvoru, ona svakako treba da bude uzeta u razmatranje, budući da ukazuje na postojanje sklonosti ka vršenju krivičnih djela te opasnosti od njihovog ponavljanja.

15. Sud je naveo da je razmatrajući mogućnost primjene blažih mjera imao u vidu činjenicu na kojoj je insistirala odbrana, a to je vrijeme koje su apelanti proveli u pritvoru. U vezi s tim ukazano je da je tačno da razlozi za pritvor koji su opravdavali njegovu prvobitnu primjenu slabe protekom vremena. Međutim, sud je nakon razmatranja svih okolnosti na strani apelanata, argumenata odbrane, kao i razvoja konkretnog postupka, ocijenio da su razlozi koji su navedeni u prijedlogu za produženje pritvora relevantni i dovoljni za zaključak da je apelantima neophodno produžiti pritvor.

16. Rješenjem apelacionog vijeća Suda BiH od 5. februara 2024. godine odbijene su žalbe apelanata. U obrazloženju rješenja apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da u odnosu na apelante i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da je osporeno rješenje doneseno u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti primjene mjere pritvora. To je iziskivalo obavezu suda da ispita postoje li i dalje razlozi koji su bili bitni za donošenje prvobitne odluke o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Apelaciono vijeće je podsjetilo da nije obaveza suda da pri svakoj kontroli mjere pritvora ponovo u detaljnoj mjeri izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju ili produženju mjere pritvora, već da ispita je li eventualno došlo do promjene ranije utvrđenih okolnosti tako da više ne opravdavaju daljnju primjenu te mjere. Imajući to u vidu, apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se te okolnosti nisu promijenile i da osporeno rješenje sadrži potpune razloge o svim odlučnim činjenicama u vezi s pritvorom.

17. Dalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan stav prvostepenog suda da Odluka Ustavnog suda broj AP-1037/23 ima deklaratoran karakter. Sud je istakao da je trajanje pritvora po rješenjima osporenim u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda već bilo isteklo. Osim toga, nakon tih rješenja je u kontinuitetu vršena kontrola pritvora. Stoga nije bilo nužno da se o tom pitanju donosi posebno rješenje.

18. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud pitanje osnovane sumnje pravilno utemeljio na potvrđenoj optužnici. Pri tome je napomenuto da se predmet nalazi u fazi glavnog pretresa, tako da osnovana sumnja utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice nije dovedena u pitanje. U pogledu posebnih razloga za pritvor, apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo postojanje pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a. Dalje, apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da bi se svrha pritvora mogla postići i određivanjem drugih, blažih mjera. Ukazano je da upravo obrazloženje prvostepenog suda o neophodnosti pritvora ujedno daje i odgovor na pitanje zašto se u ovom postupku njihova dostupnost, s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, ne bi mogla postići blažim mjerama. Istaknuto je da je ta mogućnost razmatrana, ali da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se samo mjerom pritvora može ostvariti svrha osiguranja prisustva optuženika i uspješnog vođenja krivičnog postupka.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti tvrde da nije ispravan stav Suda BiH da je Odluka Ustavnog suda AP-1037/23 deklaratornog karaktera i da, s obzirom na to da su rješenja osporena u tom predmetu istekla prije donošenja odluke Ustavnog suda, nije bilo potrebno donositi posebno rješenje. Apelanti tvrde da je, s obzirom na to da je u Odluci AP-1037/23 utvrđeno da pritvor nije mogao odrediti sudija za prethodno saslušanje, taj pritvor je bio nezakonit i nije se moglo produžavati nešto što je od početka nezakonito.

20. Osim toga, apelanti problematiziraju posebne pritvorske razloge propisane odredbom člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a. Apelanti smatraju da sud nije naveo naročite okolnosti iz kojih bi se moglo utvrditi da postoji opasnost da će apelanti pobjeći ili da će ponoviti krivično djelo. Osim toga, ističu da sud nije na adekvatan način razmotrio primjenu blažih mjera. Apelanti su tražili da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu i da im se isplate troškovi „nastali utvrđivanjem povrede prava na slobodu i sigurnost“. b)Odgovori na apelaciju

21. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja pobijane odluke vodio računa o osnovnim pravima i slobodama optuženika. Također je vodio računa da pritvor bude zakonit i da ne traje duže nego što je to neophodno. Dalje, ukazano je da je sud dao detaljan osvrt u pogledu Odluke Ustavnog suda broj AP-1037/2, pri tome ponavljajući ono što je već navedeno i u osporenim rješenjima. Sud je također naveo da su u osporenim rješenjima dati detaljni razlozi u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a. Detaljno je razmotrena i mogućnost primjene blažih mjera prema apelantima, ali je zaključeno, da shodno fazi postupka, nijedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svoju svrhu.

22. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih rješenja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu ispunjenosti posebnih pritvorskih razloga. Stoga Tužilaštvo smatra da apelacije nisu osnovane, pa je predloženo da budu odbijene.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

GLAVA II – ZNAČENJE IZRAZA

Član 20. tač. d) i e)

Osnovni pojmovi

Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

d) „Sudija za prethodni postupak“ je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,

e) „Sudija za prethodno saslušanje“ je sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,

Član 24. stav (1)

Sastav Suda (1) U prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija. Odjeljak 6 - Pritvor Član 131.

Opće odredbe (3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv riješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje. Član 132. stav (1) tač. a) i c)

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Član 134.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja. (2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor. (3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja. (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 24. stav (7)) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. (5) U slučaju iz st. 4. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati. Član 135. st. (1) i (2)

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 137

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Ustavni sud uočava da navodi iz apelacije pokreću pitanja iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pa će apelacione navode ispitati u okviru garancija iz tog člana.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

28. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uvjetovana je ispunjenjem tri kriterija. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. s daljnjim referencama).

29. Kada je riječ o „zakonitosti” pritvora, uključujući i pitanje da li je poštovana „procedura propisana zakonom”, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i propisuje obavezu poštovanja njegovih materijalnih i proceduralnih pravila. Usklađenost s nacionalnim pravom, međutim, nije dovoljna. Članom 5. stav 1. dodatno se zahtijeva da svako lišavanje slobode treba da bude u skladu sa zaštitom pojedinca od proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Kovacik protiv Slovačke, presuda od 29. novembra 2011. godine, predstavka broj 50903/06. tačka 49). Period pritvora je principu „zakonit” ako se zasniva na sudskom nalogu. Čak i nedostaci u nalogu za pritvor ne moraju nužno učiniti osnovni period pritvora nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jėčius protiv Litvanije, presuda od 31. jula 2000. godine, predstavka broj 34578/97, tačka 68).

30. U konkretnom slučaju apelanti su problematizirali zaključak Suda BiH o Odluci Ustavnog suda broj AP-1037/23 tvrdeći da je, s obzirom na to da je u toj odluci utvrđeno da je pritvor nezakonit zato što ga nije mogao odrediti sudija za prethodno saslušanje, zbog čega „se nije moglo produžavati nešto što je od početka nezakonito“. Apelanti, u suštini, dovode u pitanje treći kriterij iz navedene prakse Evropskog suda, odnosno „usklađenost s postupkom propisanim zakonom“.

31. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-1037/23 „deklaratorno“ utvrdio da pritvor koji je odredio sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice nije bio određen u „postupku propisanom zakonom“. Međutim, Ustavni sud uočava da je to rješenje sudije za prethodno saslušanje bilo „zasnovano na sudskom nalogu“. Dakle, pritvor je produžio zakonom osnovan sud pune jurisdikcije, razmotrivši pri tome sva pitanja važna za njegovo produženje. Dalje, u vrijeme donošenja navedene odluke bilo je nesporno da je pritvor po osporenim rješenjima bio istekao, što dovodi do toga da Ustavni sud ne može ukinuti rješenje koje više nije na pravnoj snazi. Stoga se i donosi samo deklaratorno rješenje kako bi se ukazalo na proceduralne propuste koje ubuduće treba otkloniti.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje o produženju pritvora donijelo vijeće Suda BiH sastavljeno od troje sudija, u skladu s odredbom člana 24. stav 1. ZKP-a. To vijeće, u skladu sa svojom zakonskom obavezom, detaljno je ispitalo pitanje postojanja osnovane sumnje i naročitih okolnosti, kao i to jesu li nastupile nove okolnosti koje bi dovele u pitanje ranije utvrđene faktore važne za produženje pritvora. Dakle, Sud BiH je, nakon inicijalnog proceduralnog propusta, u zakonitoj proceduri i u funkcionalno nadležnom vijeću donio osporeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u rješenju osporenom u ovoj apelaciji ispravljeni procesni nedostaci koji su postojali prilikom prvog produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kao i da navodima iz apelacije zakonitost pritvora nije dovedena u pitanje.

33. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da se opasnost od bjekstva ne može cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako malom da ne može opravdati pritvor. Mora se uzeti u obzir karakter lica, njegov moral, dom, zanimanje, imovina, porodične i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti tog lica (vidi Evropski sud, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. jula 2017. godine, predstavka broj 50520/08, tačka 39. s daljnjim referencama). Osim toga, na opasnost da bi okrivljenik mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto, već ona mora biti potkrijepljena činjenicama/dokazima. (ibid., tačka 40).

34. Iteracijska opasnost, ako se uvjerljivo utvrdi, može dovesti do toga da sudske vlasti „stave i ostave“ osumnjičenog u pritvoru kako bi ga spriječile u bilo kakvom pokušaju da počini daljnja krivična djela. No, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Ramkovski protiv BJR Makedonije, presuda od 8. februara 2018. godine, broj predstavke 33566/11, tačka 52. s daljnjim referencama).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, što je detaljno obrazloženo (vidi tač. 13−15. ove odluke). Na osnovu svih analiziranih okolnosti sud je zaključio da postoji realna i konkretna opasnost da će, ukoliko se nađu na slobodi, apelanti ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti sa činjenjem nedozvoljenih radnji. Sa svim se zaključcima prvostepenog suda saglasilo i apelaciono vijeće suda BiH, utvrdivši da apelanti te zaključke žalbama nisu doveli u pitanje. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja nisu nezakonita u smislu člana 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije. Također, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud uočava da redovni sudovi, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za osiguranje prisustva apelanata suđenju i uspješnog vođenja krivičnog postupka protiv njih, o čemu su također dali jasne i relevantne razloge.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata za odštetu zbog kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da troškovi sastava apelacije nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda. VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je funkcionalno nadležno sudsko vijeće prilikom određivanja pritvora utvrdilo da, uz postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i iteracijsku opasnost, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i sigurnost.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/24 (S. R. i V. S.) | Sudska praksa | Aktio