Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/22 (M. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1390/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1390/22, rješavajući apelaciju Memnune Bukva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Memnune Bukva podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 492205 17 Rsž od 3. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Memnuna Bukva (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 492205 22 Rev od 22. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 492205 17 Rsž od 3. novembra 2021. godine. Apelantica je dopunila apelaciju podneskom od 22. jula 2024. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-84/22 od 9. februara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2022. godine apelanticina revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelantica je podnijela tužbu protiv Raiffeisen banke d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužena) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 492205 15 Rs od 22. augusta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da joj tužena isplati razliku plaće za određeni period s pripadajućim doprinosima i troškovima postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.

4. Sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je apelantica sa srednjom stručnom spremom radila kod tužene na poslovima kontrolora i saradnika centralnih operacija za platni promet. Apelantica je u utuženom periodu radila kod tužene u skladu sa zaključenim ugovorom o radu i aneksom ugovora o radu, koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o radu, Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama i ostalim primanjima zaposlenika tužene. Odredbama navedenog ugovora regulirana su međusobna prava i obaveze apelantice i tužene. Između ostalog, utvrđena je visina apelanticine plaće, naknade i uvećanja plaće. Sud je istakao da je sporno da li apelantici pripada pravo na isplatu razlike naknada iz radnog odnosa u skladu s Kolektivnim ugovorom za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), odnosno koji koeficijent stepen složenosti poslova pripada apelantici. U vezi s tim, sud je istakao da su odredbom člana 26. GKU-a propisana sva radna mjesta razvrstana po grupama složenosti poslova, vrsti i značaju, te su iskazani određeni koeficijenti za određene grupe poslova. Nadalje, za III grupu poslova je potreban četvrti stepen školske spreme, te je propisano da se konkretna razrada uvjeta u okviru grupa utvrđuje pravilnikom o radu u skladu s GKU-om. Sud je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdio da je tužena isplaćivala apelantici plaće i naknade iz radnog odnosa. Obrazložio je da apelantica tokom postupka nije ponudila dokaz na osnovu kojeg bi se na pouzdan način mogla utvrditi činjenica da njeno radno mjesto spada u navedene grupe poslova iz člana 26. GKU-a, odnosno u III grupu složenosti poslova s pripadajućim koeficijentom. Sud je istakao da apelanticin ugovor o radu, u kojem je navedeno da ima završenu SSS, sam po sebi ne predstavlja dokaz da apelanticino radno mjesto spada u grupu poslova prema citiranoj odredbi člana 26. GKU-a. Sud je u skladu s odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP-a), odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 383. st. 1. i 2, člana 386. stav 1, čl. 387. i 396. ZPP-a, Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 492205 17 Rsž od 3. novembra 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio date razloge prvostepenog suda kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjenog materijalnog prava. Naročito je ukazao da apelantica nije dokazala da tužena nije donijela akte kojima se reguliraju i razrađuju prava i obaveze zaposlenika u skladu s GKU-om, odnosno da su u suprotnosti s GKU-om ukoliko postoje. Stoga je podržao obrazloženje prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da njen ugovor o radu nije u skladu s GKU-om s obzirom na to da se iz provedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću zaključiti u koju grupu poslova ulaze poslovi koje je apelantica obavljala. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je odluka o apelanticinom tužbenom zahtjevu donesena u skladu s odredbom člana 126. ZPP-a, tj. primjenom pravila o teretu dokazivanja. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke nije utjecala činjenica da je pogrešno navedena visina traženog iznosa u izreci i obrazloženju prvostepene presude.

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 492205 22 Rev od 22. februara 2022. godine odbacio apelanticinu reviziju kao nedopuštenu primjenom člana 247. stav 1, u vezi sa članom 237. st. 3. i 4. ZPP-a.

7. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno odbili njen tužbeni zahtjev, odnosno da je u postupku dokazala da poslovi koje obavlja kod tužene odgovaraju III grupi poslova iz člana 26. GKU-a. Pored toga, apelantica se pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-2510/17, kao i na brojne odluke redovnih sudova u predmetima u kojima je razmatrano identično pravno pitanje. S obzirom na to da su u njenom slučaju redovni sudovi odlučili drugačije, ističe da joj je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Također, u dopuni apelacije je ukazala na odluke Ustavnog suda br. AP-1406/22 i AP1678/22 u kojima je razmatrano identično pravno pitanje kao u njenom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi s apelanticinim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i GKU-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao detaljne razloge zašto je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, uz zaključak da apelantica nije dokazala kojoj grupi pripadaju poslovi koje je obavljala u utuženom periodu u smislu odredbi člana 26. GKU-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao identično ili slično činjenično i pravno pitanje u odnosu na presude Vrhovnog suda donesene u predmetima u kojima tužioci nisu dokazali da poslovi koje su obavljali spadaju u određene grupe složenosti u smislu odredbi GKU-a. U vezi s tim, Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim zaključke Vrhovnog suda u tim odlukama u vezi s primjenom GKU-a (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2955/21 od 20. oktobra 2021. godine, AP-546/22 od 8. juna 2022. godine, AP-1305/22 od 7. septembra 2022. godine i AP-2977/22 od 19. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelanticine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

14. U odnosu na apelanticine navode da joj je u postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno ukoliko nije došlo do kontinuirane nesigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, iz dostavljenih presuda redovnih sudova i odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2510/17, kao i odluka Ustavnog suda u predmetima br. AP-1406/22 i AP-1678/22 na koje je ukazano u dopuni apelacije, proizlazi da su sudovi usvajali tužbene zahtjeve tužilaca u pogledu isplate razlike plaća u skladu s GKU-a jer su, na osnovu provedenih dokaza, zaključili da su tužioci dokazali kojoj grupi složenosti poslova iz člana 26. GKU-a pripadaju poslovi koje su obavljali kod tužene. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u apelanticinom slučaju razlog odbijanja tužbenog zahtjeva bila primjena pravila o teretu dokazivanja. Budući da apelantica nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, proizlazi da se ne radi o istoj činjeničnoj situaciji. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

15. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/22 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio