Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1982/22 (Preduzeće za građevinarstvo, trgovinu i proizvodnju „MDM“ d. o. o. Nevesinje)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1982/22
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1982/22, rješavajući apelaciju Preduzeća za građevinarstvo, trgovinu i proizvodnju „MDM“ d.o.o. Nevesinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka
b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo Preduzeće za građevinarstvo, trgovinu i proizvodnju „MDM“ d.o.o. Nevesinje protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001363 21 Rev 2 od 2. marta 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Preduzeće za građevinarstvo, trgovinu i proizvodnju „MDM“ d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnio je 30. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 001363 21 Rev 2 od 2. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 001363 20 Gž 3 od 17. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 0013636 18 P 2 od 31. maja 2019. godine. Istovremeno, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom se „odlaže izvršenje odluka redovnih sudova do donošenja odluke o apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Njegomira Kilibarde, Nade Marić i Zorke Kilibarda (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužiteljica i trećetužiteljica ili zajedno tužioci) zatraženo je 19. januara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud, te prvotužilac i trećetužiteljica su dostavili odgovore, koji su 8. maja 2024. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje, dok Okružni sud i drugotužiteljica nisu dostavili odgovore na apelaciju. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 0013636 18 P 2 od 31. maja 2019. godine obavezani su D. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant da tužiocima solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog rušenja porodične kuće. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi kao investitor započeo radove na rušenju objekta koji graniči s kućom u svojini tužilaca radi izgradnje novog objekta. Te radove je po njegovom zahtjevu izvodio apelant koji prethodno nije pribavio urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje. Dalje je utvrđeno da je usljed izvođenja tih radova došlo do urušavanja zida kuće tužilaca, što je konstatovano zapisnikom Urbanističko-građevinske inspekcije, koja je nakon toga donijela rješenje o rušenju preostalog dijela kuće jer je građevina predstavljala opasnost po život ljudi i po okolne objekte.
6. Dalje, utvrđeno je da su zbog propusta i radnji koje su dovele do rušenja kuće tužilaca prvotuženi i zakonski zastupnik apelanta proglašeni krivim pravosnažnom presudom Osnovnog suda. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke M. M. utvrdio da je rušenje objekta prvotuženog prouzrokovalo rušenje zida na kući tužilaca, a time i preostalog dijela njihove kuće. Osnovni sud je odbio prijedlog tužilaca da se u dokaznom postupku pročita nalaz i mišljenje vještaka A. Z. o procjeni uzroka rušenja kuće tužilaca, troškova rušenja ostatka kuće i vrijednosti njihove nepokretnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je navedeni vještak nalaz sačinio po zahtjevu tužilaca, a ne na način i u postupku propisanom odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor kojim je tvrdio da se prvotužilac saglasio s radnjama prvotuženog i apelanta, pri čemu se pozvao na njegovu izjavu kojom se saglasio da prvotuženi može da sanira zid na njegovom objektu prema građevinskim normativima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nedostaje pristanak ostalih tužilaca. Osim toga, šteta u konkretnom slučaju nije nastala zbog izvršenja radnje prvotuženog po pristanku prvotužioca, već zbog propusta učinjenih prilikom rušenja kuće na koje je ukazao vještak građevinske struke. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov prigovor da je vještak građevinske struke nalaz i mišljenje zasnovao na fotodokumentaciji objekta tužilaca koju je pribavio od Policijske stanice u Nevesinju i koja nije provedena kao dokaz u postupku. U tom smislu, Osnovni sud je naveo da je po prijedlogu tužilaštva u krivičnom postupku proveden dokaz uvidom u fotodokumentaciju sporne kuće, što neosporno proizlazi iz obrazloženja presude donesene u tom postupku koja je pročitana u dokaznom postupku. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, fotodokumentacija predstavlja elemenat procesne građe koji je omogućio vještaku izradu potpunog nalaza i mišljenja. Na osnovu takvih utvrđenja Osnovni sud je zaključio da su prvotuženi kao naručilac i apelant kao izvođač radova solidarno odgovorni za štetu koju su pričinili tužiocima na njihovoj kući jer je šteta nastala u vezi s izvođenjem radova.
7. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 001363 20 Gž 3 od 17. juna 2021. godine žalba prvotuženog i apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je snižen dosuđeni iznos naknade materijalne štete. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe parničnog postupka kada je odbio prijedlog tužilaca da se u dokaznom postupku pročita nalaz i mišljenje vještaka A. Z. Slijedom navedenog, Okružni sud je održao raspravu i pročitao navedeni dokaz. Okružni sud je obrazložio da navedeni dokaz nema snagu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, već privatne isprave koja predstavlja valjano dokazno sredstvo, koje predstavlja osnov za izradu nalaza i mišljenja vještaka kojeg je odredio sud. Okružni sud je nakon ponovnog saslušanja vještaka građevinske struke M. M. utvrdio iznos visine štete, pri čemu je posebno cijenio starost objekta i vrstu materijala od kojeg je izgrađen, u smislu člana 190 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su prvotuženi i apelant odgovorni za nastalu štetu jer njihova odgovornost proizlazi iz navedene krivične presude u kojoj su navedene radnje koje predstavljaju elemente krivičnog djela. Stoga su, prema ocjeni Okružnog suda, ispunjeni uslovi odštetne odgovornosti iz člana 154 ZOO-a.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 95 1 P 001363 21 Rev 2 od 2. marta 2022. godine odbio reviziju prvotuženog i apelanata, pri čemu je prihvatio zaključke drugostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani revizioni navodi prvotuženog i apelanta da visina naknade štete nije mogla da se utvrdi na osnovu nalaza vještaka građevinske struke M. M., koji je nalaz sačinio na osnovu isprava koje nisu izvedene kao dokaz. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je sva dokumentacija koju je vještak koristio prilikom izrade nalaza navedena u nalazu i dostavljena strankama, te predstavlja dio dokumentacije koju je koristio za zaključke u nalazu i sastavni je dio nalaza i mišljenja. Zbog toga, kako je sud istakao, nije ni morala da bude izvedena kao poseban dokaz, kako to pogrešno smatraju prvotuženi i apelant. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je u krivičnoj presudi proglašen krivim i apelantov zakonski zastupnik pored prvotuženog ne znači da apelant, koji je pravno lice, nije odgovoran za štetu jer zakonski zastupnik kao direktor odgovara za zakonitost rada pravnog lica. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava ponavljajući pri tome navode koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili procesno pravo jer je vještak prilikom izrade nalaza koristio nalaze drugog vještaka, koji je nalaz sačinio po nalogu i potrebama tužilaca i kojeg nije odredio sud. Zatim navodi da je pogrešan pristup i opravdanje drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj ispravi koja, za razliku od javne isprave, nema pretpostavku istinitosti. Smatra da je vještakov nalaz neuvjerljiv i neprihvatljiv jer se vještak pozvao na dodatne dokaze koji se ne nalaze u spisu predmeta. Dalje, apelant navodi da je sud na proizvoljan način utvrdio da je do rušenja kuće tužilaca došlo usljed apelantovog propusta. Apelant navodi da sud nije raspravio pitanje odgovornosti za rušenje cijele kuće. Smatra da sud u konkretnom parničnom postupku nije vezan za pravosnažnu presudu u krivičnom postupku u kojem je utvrđena krivična odgovornost direktora i zakonskog zastupnika apelanta. Navodi da je sud pogrešno primijenio i odredbu člana 163 ZOO-a jer je zanemario odlučnu činjenicu da je tužilac prvotuženom dozvolio rušenje svog objekta. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom se „odlaže izvršenje odluka redovnih sudova do donošenja odluke o apelaciji“.
b) Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
11. Osnovni sud je naveo da apelant nije naveo ništa novo u odnosu na navode koje je isticao tokom postupka. Svi navodi iz apelacije su bili predmet ocjene sudova čije se odluke pobijaju apelacijom. O svim navodima sudovi su dali jasna i argumentovana obrazloženja i sudske odluke nisu dovedene u pitanje navodima apelanta.
12. Prvotužilac je naveo da navodi iz apelacije nisu tačni. Ističe da je djelimično bio primoran na saradnju s prvotuženim jer su prilikom rušenja svoje kuće djelimično oštetili i njegovu kuću.
13. Trećetužiteljica je navela da u osporenim presudama nema proizvoljnosti pri ocjeni provedenih dokaza i tumačenju i primjeni relevantnih procesnih i materijalnih normi. V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti
Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. (3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Potpuna naknada
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (3)
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke donesene pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava i na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
21. U konkretnom slučaju apelant u obrazloženju svojih navoda ne iznosi ništa što nije isticao u konkretnom postupku, a o čemu su redovni sudovi pri odlučivanju dali dovoljno i relevantno obrazloženje uz ukazivanje na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a (vidi tač. 5−8 ove odluke). Ustavni sud smatra da se na osnovu obrazloženja iz osporenih odluka ne može reći da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da tužioci imaju pravo na naknadu materijalne štete zbog rušenja porodične kuće. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka i ostalih izvedenih dokaza jasno zaključili da su prvotuženi i apelant odgovorni za nastalu štetu tužiocima. Takođe, apelant navodi da se sudski vještak prilikom izrade nalaza koristio nalazima drugog vještaka kojeg nije odredio sud, da se sudski vještak pozvao na dodatne dokaze koji se ne nalaze u spisu predmeta, te da sud u konkretnom parničnom postupku nije vezan za pravosnažnu presudu u krivičnom postupku u kojem je utvrđena krivična odgovornost direktora i zakonskog zastupnika apelanta. Apelant je iste prigovore isticao i u žalbi i reviziji, pa su ih Okružni sud i Vrhovni sud odbili uz odgovarajuće obrazloženje (vidi tač. 7 i 8 ove odluke). Obrazloženje iz osporenih presuda o razlozima zbog kojih su odbijeni apelantovi prigovori, odnosno zbog kojih je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca je jasno, pa ga Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njegovu štetu.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili sva ključna pitanja i da su o njima dali odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti. Stoga Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja o tome da tužioci imaju pravo na naknadu materijalne štete zbog rušenja porodične kuće, koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili očigledno nerazumnim.
24. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić