Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/22 (I. R.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2940/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2940/22, rješavajući apelaciju Indire Rustempašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Indira Rustempašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 439696 22 Rev od 5. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Indira Rustempašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 439696 22 Rev od 5. maja 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 439696 14 Rs od 13. decembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 439696 14 Rs od 13. decembra 2016. godine obavezana je „Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime razlike između isplaćene i pripadajuće plate, naknade za topli obrok, naknade za godišnji odmor i na ime doprinosa za PIO za naznačene periode, isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenih iznosa. Općinski sud je utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tužene na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme počev od 2. marta 2010. godine. Utvrđeno je da je apelantici do 17. aprila 2014. godine isplaćivana plata u iznosu koji je niži od predviđenog Kolektivnim ugovorom za granu finansija iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) te da apelantica iz tog razloga traži da se tužena obaveže da joj isplati navedena potraživanja. Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da GKU nije prestao da važi u vrijeme za koje apelantica potražuje naknade jer je zaključen na neodređeno vrijeme i nije mijenjan u tom periodu već je prestao da važi donošenjem novog GKU 17. aprila 2014. godine. Općinski sud je naveo da, suprotno tvrdnjama tužene, za primjenu GKU na zaposlenike nije od značaja da li su članovi sindikata ili ne jer je članom 10. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zabranjena svaka diskriminacija u oblasti radnih odnosa. U vezi s tim navedeno je da je vještak ekonomske struke obračunao razliku plata u dvije varijante i to prema GKU primjenom početnog koeficijenta 1,70 III grupe poslova i prema ugovoru o radu po koeficijentu 1,90 te je zaključio da po obje varijante postoji razlika u isplaćenoj i pripadajućoj plati. Općinski sud je naveo da je iz navedenog zaključio da apelanticini poslovi spadaju u III grupu po GKU iz 2000. godine odnosno da joj pripada koeficijent 1,70 te joj je za period važenja tog GKU dosudio naknade razlike plate i doprinosa za PIO po tom koeficijentu.

3. U odnosu na zahtjev za isplatu razlike plata i doprinosa za period nakon stupanja na snagu novog GKU iz 2014. godine Općinski sud je naveo da apelantici pripada i naknada razlika plata za taj period ali po koeficijentu 1,90. Navedeno je da tužena nije u propisanom roku zaključila sporazum o primjeni novog GKU i da nije usaglasila vlastite akte i pojedinačne ugovore o radu sa tim ugovorom. Zbog toga je zaključio da apelantici pripada pravo na koeficijent 1,90 iz ugovora o radu zaključenog u vrijeme važenja GKU iz 2000. godine. Navedeno je i da analogno tome apelantici pripada pravo i na uplatu doprinosa na dosuđene iznose naknade razlike plata. Općinski sud je istakao da je utvrđeno da tužena nije u spornom periodu apelantici isplaćivala ni naknadu za topli obrok u skladu sa članom 33. GKU iz 2000. godine, pa je na osnovu izračuna koji je sačinio vještak ekonomske struke dosudio apelantici novčani iznos naveden u izreci presude. Također je istaknuto da je utvrđeno da je tužena poslovala pozitivno 2011. godine pa je obavezna apelantici isplatiti regres za tu godinu. Zahtjev za isplatu regresa za ostale godine je odbijen jer je utvrđeno da je tih godina tužena poslovala negativno.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 439696 14 Rs od 13. decembra 2016. godine, protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 439696 22 Rev od 5. maja 2022. godine, uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu razlike plata za sve sporne periode. Ostali dio žalbe tužene kao i apelanticina žalba su odbijeni. U odnosu na preinačeni dio prvostepene presude navedeno je da sudovi nemaju ovlaštenje da razvrstavaju poslove po grupama složenosti kako je to uradio prvostepeni sud, pogotovo kada u ugovoru o radu nije ni navedeno koja je školska sprema potrebna za konkretno radno mjesto. Istaknuto je da je nesporno da apelantica u toku postupka nije, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izvodila dokaze niti je dokazala u koju grupu složenosti spadaju poslovi njenog radnog mjesta. Navedeno je i da apelantica nije dokazala ni koja je stručna sprema potrebna za obavljanje poslova njenog radnog mjesta, niti su takvi podaci vidljivi iz ugovora o radu. S obzirom na to, zaključeno je da je neosnovan apelanticin zahtjev za isplatu naknade razlika plaća i uplatu doprinosa za PIO.

5. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da, suprotno navodima redovnih sudova, tužena nikad nije osporavala apelanticinu spremu i koeficijent jer je apelantica na raspravi jasno priznala koju spremu i koji koeficijent ima, a tužena se saglasila sa tim priznanjem jer ga nije osporavala. Apelantica smatra da su zbog toga sudovi proizvoljno primijenili pravo jer se ono što je priznato ne mora dokazivati. Osim toga, apelantica se, kao dokaz svojim tvrdnjama, poziva i na presude redovnih sudova i to presuda Kantonalnog suda br. 65 0 Rs 464025 16 Rsž od 20. oktobra 2021. godine, 65 0 Rs 432155 16 Rsž od 27. novembra 2020. godine, 65 0 Rs 432157 15 Rsž od 31. maja 2021. godine i 85 0 Rs 394417 16 Rsž od 11. oktobra 2020. godine kao i presude Općinskog suda u tim predmetima. Apelantica navodi da je u tim predmetima po istovjetnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučeno drugačije nego u njenom slučaju. Apelantica navodi da se radi o njenim radnim kolegama koji su bili tužitelji u tim predmetima i tužili istu tuženu, te da to jasno upućuje na zaključak da je diskriminirana u odnosu na njih.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi jasno ukazali da je apelantica bila obavezna da shodno članu 8. postupku dokaže svoje tvrdnje. Pri tome Ustavni sud ističe da okolnost da je apelantica u svom iskazu navela koja stručna sprema je potrebna za obavljanje poslova njenog radnog mjesta ne predstavlja adekvatan dokaz, već je apelantica bila dužna pred sudom provesti materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo ono što je tvrdila. Također Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelanticino pozivanje na presude navedene u tački 4. ove odluke. Međutim, u tim predmetima, za razliku od apelanticinog, tužitelji su proveli dokaze kojim su dokazali u koju grupu složenosti spadaju poslovi njihovih radnih mjesta te koja je stručna sprema potrebna za njihovo obavljanje pri čemu se presude u dva predmeta odnose na osobe zaposlene po osnovu menadžerskih ugovora. Ustavni sud, osim toga zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. U odnosu na navode o kršenju prava na nediskriminaciju Ustavni sud podsjeća da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njezinih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnoga suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminirana po nekome od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proističe iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/22 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio