Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1879/24 (M.R.)

Odluka donesena 14. 11. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1879/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1879/24, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio M. R. protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 033495 24 Kž 3 od 18. marta 2024. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 033495 24 Kv 6 od 5. marta 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranko Stupar, advokat iz Gradiške, podnio je 30. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 033495 24 Kž 3 od 18. marta 2024. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 033495 24 Kv 6 od 5. marta 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. maja 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore, pa ih je Ustavni sud 23. maja 2024. godine proslijedio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 033495 23 Kpp 41 od 13. oktobra 2023. godine apelantu i još petorici osumnjičenih (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Apelantu je pritvor određen u skladu sa članom 197 stav 1 tač. b) i

v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Taj pritvor je produžavan rješenjima Okružnog suda i Vrhovnog suda od 8. novembra 2023. godine i 4. januara 2024. godine. Okružni sud je 1. marta 2024. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta i saosumnjičenih. Optužnica je sadržavala prijedlog da sud nakon potvrđivanja optužnice produži pritvor apelantu.

Osporene odluke

6. Nakon potvrđivanja optužnice Okružni sud je usvojio prijedlog Tužilaštva i donio Rješenje broj 11 0 K 033495 24 Kv 6 od 5. marta 2024. godine. Tim rješenjem sud je apelantu produžio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je optužen i postojanja posebnog pritvorskog razloga ponavljanja krivičnog djela iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Određeno je da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca.

7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga na način opisan u naredbi o sprovođenju istrage od 13. oktobra 2023. godine proizlazi iz rješenja o određivanju i produženju pritvora, kao i iz potvrđene optužnice. Naime, osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su sudu dostavljeni uz optužnicu, iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, na osnovu kojih je optužnica potvrđena. U optužnici su iscrpno navedeni dokazi koji su prikupljeni u toku istrage (zapisnici o saslušanju 19 navedenih svjedoka, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog N. J. od 12. oktobra 2023. godine, te predmeti koje su svjedoci dobrovoljno predali policijskim službenicima, kao i materijalni dokazi detaljno navedeni u optužnici). Takođe, kako je istakao Okružni sud, osnovana sumnja proizlazi i iz rezultata sprovođenja posebnih istražnih radnji iz člana 234 stav 2 tač. a) i g) ZKPRS, koje su sprovođene po naredbama Okružnog suda u periodu od 19. januara do 13. jula 2023. godine protiv svih osumnjičenih, kao i iz rezultata pretresa osumnjičenih i prostorija koje su koristili i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od osumnjičenih prilikom izvršenih pretresa od 11. oktobra 2023. godine.

8. Osim postojanja osnovane sumnje, Okružni sud je zaključio da je ispunjen i poseban razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, odnosno da i dalje postoji iteracijska opasnost. U tom smislu navedeno je da je ispunjen objektivni zakonski uslov – da se za krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna jer se za krivično djelo za koje je apelant optužen može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina. Okružni sud je istakao da su apelant i trojica saosumnjičenih bili ranije osuđivani 2012. i 2013. godine. Okružni sud je naveo da se radi o krivičnom djelu koje je vršeno u dužem vremenskom periodu, koje po svojoj prirodi obuhvata više lica (u svojstvu saizvršilaca, odnosno potencijalnih konzumenata), kao i da se radi o djelu kojim su osumnjičeni sticali znatnu protivpravnu imovinsku korist. Istaknuto je da su svi optuženi kriminalnu djelatnost prekinuli isključivo zato što su lišeni slobode. Osim toga, period izvršenja krivičnog djela, sredstva i resursi koje su osumnjičeni upotrijebili ili namijenili za njegovo izvršenje, dali su sudu osnov za vjerovanje da bi oni ne samo nastavili nego i intenzivirali aktivnosti u pravcu neovlašćene prodaje opojnih droga. Okružni sud je istakao da se radi o krivičnom djelu kojim se ugrožava zdravlje ljudi, te da okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji pretežu nad pravom na slobodu osumnjičenih. Slijedom navedenog, bez osnova su navodi izjašnjenja branilaca optuženih u pravcu prijedloga za izricanje mjera zabrana umjesto pritvora jer se, prema ocjeni suda, svrha mjera za obezbjeđenje prisustva optuženih i za uspješno vođenje tog krivičnog postupka, može postići samo mjerom pritvora.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 033495 24 Kž 3 od 18. marta 2024. godine odbijena je žalba apelantovog branioca protiv prvostepenog rješenja (kao i žalbe branilaca saosumnjičenih). Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da je, suprotno žalbenim prigovorima, Okružni sud pouzdano, potpuno i pravilno utvrdio i cijenio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da je u prvostepenom rješenju dato argumentovano obrazloženje za postojanje iteracijske opasnosti, koje je u cijelosti prihvatio. Kod takvog činjeničnog stanja, kako je istakao Vrhovni sud, okolnost da je za apelanta i jednog od saosumnjičenih brisana kazna, što je sud uzeo u obzir pri donošenju odluke, ne utiče na drugačiji zaključak o neophodnosti produženja pritvora.

10. Vrhovni sud je ocijenio i da je pravilna odluka prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni mjera zabrane. U vezi s tim, sud je napomenuo da su bez osnova žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja i u tom pravcu mogućnost za izricanje mjera zabrana iz odredbe čl. 184 i 185 ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Okružni sud na pogrešan način utvrdio postojanje osnovane sumnje da je učinio krivično djelo, pa da mu je tako osporenim rješenjem pritvor produžen u suprotnosti sa članom 197 stav 1 ZKPRS. U vezi s tim, apelant smatra da je sporno to što je Okružni sud u osporenom rješenju sve činjenice i okolnosti u vezi s postojanjem osnovane sumnje naveo zbirno i u odnosu na sve optužene. Takođe, apelant smatra da je Okružni sud pogrešno zaključio da se osnovana sumnja za apelanta, pored ostalog, zasniva i na nezakonitim dokazima. Apelant ističe da su dokazi proizašli iz sprovedenih posebnih istražnih radnji nezakoniti, što dodatno obrazlaže, pa da je stoga i rješenje o produženju pritvora nezakonito. Takođe, apelant osporava stav suda da je on osuđeno lice, mada je prije podizanja optužnice i podnošenja prijedloga za produženje pritvora apelant imao status neosuđivanog lica zbog činjenice da su brisane njegove ranije osude, o čemu je njegov branilac obavijestio Tužilaštvo i sud. Međutim, njegovu raniju osuđivanost u osporenom rješenju Okružni sud je pogrešno doveo u vezu s ostalim okolnostima za postojanje konkretnog posebnog pritvorskog razloga. Osim toga, ističe da za činjenicu kako je apelant krivičnim djelom sticao znatnu protivpravnu imovinsku korist u optužnici, odnosno prijedlogu za produženje pritvora nije naveden niti jedan dokaz. Apelant smatra da osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 197 stav 1 tačka

v) ZKPRS, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima, koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Te okolnosti su bitne jer ih je Okružni sud tretirao kao naročite okolnosti na kojima je zasnovao postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Zatim, apelant ističe da je Vrhovni sud propustio da odgovori na konkretne prigovore apelantovog branioca, već se „zbirno“ i samo djelimično očitovao o žalbenim navodima branilaca svih optuženih. Takođe, apelant ističe da sud nije razmotrio mogućnost određivanja blažih mjera umjesto pritvora.

b) Odgovori na apelaciju

12. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Okružni sud na strani 5 pobijane odluke naveo da je razmatrao prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, izjašnjenje optuženih i njihovih branilaca, te spise predmeta i da je utvrdio da je optuženim neophodno produžiti pritvor zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS i da se ista svrha ne može ostvariti i drugom, blažom mjerom od pritvora. Nadalje, Tužilaštvo smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje u pogledu osnovane sumnje jer je Okružni sud u svom rješenju pravilno zaključio iz kojih to subjektivnih i materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da je u tom smislu pravilno cijenio dokaze koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni sudu uz optužnicu. Razlozi za takvu odluku, koje Okružni sud navodi na str. 7 i 8 osporenog rješenja i koje apelant citira u apelaciji, logični su i razumljivi. Da je zaključak Okružnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje na apelantovoj strani pravilan potvrđuje i osporeno rješenje Vrhovnog suda u kojem on na strani 3 navodi da je osnovana sumnja utvrđena potvrđivanjem optužnice i da je sud optužnicu potvrdio cijeneći sve dokaze koji takvu sumnju učvršćuju, a posebno rezultate posebnih istražnih radnji i saglasne izjave svjedoka. Sve to je sud doveo u vezu s materijalnim dokazima pribavljenim pretresima i oduzimanjem predmeta. Takođe, Tužilaštvo smatra da je Okružni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile odlučujuće za odluku koju je donio i da je u tom smislu detaljno i pravilno obrazložio razloge za zaključak o postojanju iteracijske opasnosti.

13. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovorili da je apelacija neosnovana te da odluka kojom je apelantu produžen pritvor sadrži valjane i argumentovane razloge.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

18. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo [...] bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije je uslovljena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186 s daljnjim referencama).

20. Nadalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s daljnjim referencama).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je nesporno da su redovni sudovi u osporenim rješenjima raspravili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je protiv apelanta podignuta i optužnica, pa da se stoga radi o višem stepenu sumnje da je apelant počinio krivično djelo u odnosu na onaj nivo sumnje koji je egzistirao u fazi istrage. Apelant problematizuje postojanje osnovane sumnje tako što ističe da su nezakoniti dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni, u kontekstu odluka o pritvoru, potpuno ocijeniti zakonitost dokaza iznesenih protiv optuženika. To se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi (vidi Evropski sud, Grobenski protiv Hrvatske , odluka od 12. septembra 2017. godine, predstavka broj 36867/14, tač. 34 i 39). S druge strane, Ustavni sud podsjeća da kod određivanja/produžavanja pritvora Evropski sud pravi distinkciju između činjenica koje izazivaju sumnju da je neko lice počinilo krivično djelo u odnosu na činjenice koje opravdavaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (ibid., presuda Baser i Ozcelik, tačka 187 s daljnjim referencama). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da u vrijeme donošenja osporenih rješenja osnovana sumnja nije bila ničim dovedena u pitanje, odnosno da i dalje egzistira. Prema tome, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije.

22. Budući da apelant nije problematizovao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uslova kompatibilnosti njegovog pritvora u smislu člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Preostaje odgovoriti na pitanje da li je u smislu navedenih garancija produženje apelantovog pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“.

23. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju zaključeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako objektivne uslove propisane zakonom – zaprijećenu kaznu tako i postojanje naročitih okolnosti. Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo redovni sudovi nisu ocijenili samo apelantove ranije osude, za koje apelant navodi da su brisane i koju okolnost je Vrhovni sud imao u vidu, već i druge činjenice koje su ocijenjene u vezi s konkretnim predmetom (vidi tač. 8 i 9 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje apelantovog pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Takođe, redovni sudovi nisu, u smislu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili razmotriti da li se svrha može pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega (vidi tač. 8 i 10 ove odluke).

24. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da sud nije razmotrio sve njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 4 Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Međutim, garancije ovog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, tretira kao irelevantne ili zanemari konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Evropske konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i 50933/18, tačka 122). Odbijajući žalbu, žalbeni sud, u principu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 57642/12, tačka 62).

25. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ocjenjujući prvostepeno rješenje u svjetlu apelantovih žalbenih navoda, utvrdio da je postojanje osnovane sumnje pouzdano utvrđeno i detaljno obrazloženo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom rješenju pravilno utvrđeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponovo počiniti krivično djelo, o čemu su dati detaljni razlozi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima, s druge strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

26. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, produžavajući pritvor apelantu, u osporenim rješenjima dali jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i iteracijske opasnosti, uz argumente koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1879/24 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio