Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/22 (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo zdravstva)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Konkurencijsko vijeće
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2242/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2242/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva zdravstva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva zdravstva, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035154 22 Uvp od 21. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo zdravstva (u daljnjem tekstu: apelant), podnijela je 16. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035154 22 Uvp od 21. aprila 2022. godine.
2. Rješenjem Konkurencijskog vijeća broj 06-26-3-40-96-II/14 od 23. januara 2020. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da apelant donošenjem odredbe člana 1. Pravilnika o izmjenama Pravilnika o obimu i vrsti javnozdravstvene djelatnosti koja ne može biti predmet privatne djelatnosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjeni Pravilnika) sprečava, ograničava i narušava konkurenciju na tržištu zdravstvenog nadzora nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) ograničavanjem i kontrolom tržišta u smislu člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, što predstavlja zabranjeni sporazum. Naloženo je apelantu da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, uskladi odredbe Pravilnika o izmjenama Pravilnika na način da se omogući da pravo na obavljanje sanitarnih pregleda imaju i privatne zdravstvene ustanove. Osim toga, apelantu je zbog zaključenja zabranjenog sporazuma i kršenja odredbi člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, u skladu sa članom 48. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji, izrečena novčana kazna u iznosu preciznije navedenom u izreci rješenja.
3. Konkurencijsko vijeće je u obrazloženju navelo da je zdravstvena ustanova Poliklinički centar „Sanasa“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: PC „Sanasa“) podnijela zahtjev za pokretanje postupka protiv apelanta radi utvrđivanja postojanja zabranjenog sporazuma iz člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji. Dalje je navelo da je PC „Sanasa“ privatna zdravstvena ustanova koja je, između ostalog, registrirana i za obavljanje djelatnosti mikrobiološko-parazitskog laboratorija. Također je navelo da je PC „Sanasa“ određeni period, preciznije naveden u rješenju, obavljao sanitarne preglede i izdavao sanitarne knjižice dok mu nadležni inspektori to nisu zabranili. U vezi s tim, navelo je da je apelant donio Pravilnik o izmjenama Pravilnika kojim je propisao obim i vrstu javnozdravstvene djelatnosti koja ne može biti predmet privatne djelatnosti (sanitarni pregled i izdavanje sanitarnih knjižica). Međutim, ukazalo je da tako donesen pravilnik svojim djelovanjem može posredno ili neposredno utjecati na slobodnu konkurenciju na tržištu FBiH. S druge strane, navelo je da je članom 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji propisano da su, između ostalih, zabranjeni sporazumi, ugovori ili njihove pojedine odredbe, odluke i drugi akti privrednih subjekta koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na ograničavanje i kontrolu proizvodnje, tržišta, tehničkog razvoja ili ulaganja. Također je navelo da Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti stanovništva) ne propisuje privatnim zdravstvenim ustanovama zabranu osnivanja higijensko-epidemioloških službi, tj. da navedeni zakon daje mogućnost obavljanja tih djelatnosti svim privrednim subjektima, bez obzira na oblik vlasništva. Dalje je navelo da privatne zdravstvene ustanove ne djeluju van zdravstvenog sistema te da nadležne javne zdravstvene ustanove nad njima provode mjere provjere i nadzora.
4. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je donošenjem Pravilnika o izmjeni Pravilnika, tj. njegovim članom 1. stvorena pravna prepreka da na relevantnom tržištu djeluju privatne zdravstvene ustanove koje su registrirane za obavljanje djelatnosti mikrobiološko-parazitskog laboratorija. Dalje je navelo da javne zdravstvene ustanove naplaćuju sanitarne preglede, da se cijena formira na osnovu tržišnih zakonitosti, te da javno zdravstvo ostvaruje značajne prihode od obavljanja tih pregleda. Konkurencijsko vijeće je navelo da je apelant, u skladu s odredbom člana
25. Zakona o Konkurencijskom vijeću, bio u obavezi da Pravilnik o izmjeni Pravilnika dostavi Konkurencijskom vijeću na mišljenje. Međutim, ukazalo je da je apelant propustio da to učini. S obzirom na navedeno, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da apelant odredbom člana 1. Pravilnika o izmjeni Pravilnika sprečava, ograničava i narušava tržišnu konkurenciju na tržištu zdravstvenog nadzora nad zaposlenim licima na području FBiH isključivanjem privatnih zdravstvenih ustanova s relevantnog tržišta. Konkurencijsko vijeće je zaključilo da apelant, postupajući na taj način, nanosi direktnu štetu krajnjim korisnicima usluga jer su cijene tih usluga sada veće. Imajući u vidu da je apelant prekršio odredbu člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, Konkurencijsko vijeće mu je izreklo novčanu kaznu.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035154 20 U od 1. decembra 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. Sud BiH je u obrazloženju naveo sadržaj odredbe člana 51. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (koja decidirano propisuje koje djelatnosti ne mogu biti predmet privatne djelatnosti). Međutim, ukazao je da navedena zakonska odredba ne propisuje privatnim zdravstvenim ustanovama zabranu organiziranja higijensko-epidemioloških službi. U vezi s tim, naveo je da pravilnici predstavljaju podzakonske akte, da se njima ne mogu umanjiti prava data zakonom, te da je u smislu člana 4. stav 1. Zakona o konkurenciji i na taj način ograničena, spriječena i narušena tržišna konkurencija na mjerodavnom tržištu. Imajući u vidu navedeno, obrazložio je da apelant spornom odredbom Pravilnika sprečava, ograničava i narušava konkurenciju na tržištu zdravstvenih pregleda, odnosno zdravstvenog nadzora, jer ne postoje zakonske odredbe koje decidirano propisuju da privatne zdravstvene ustanove ne mogu imati organiziranu higijensko-epidemiološku službu.
6. Presudom Suda BiH, donesenom u apelacionom upravnom vijeću, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je Pravilnik o izmjenama Pravilnika pravnim i administrativnim preprekama ograničio slobodan ulazak privrednih subjekata, konkurenata na mjerodavno tržište, te nepotrebno ograničio da korisnici zdravstvenih usluga određene usluge mogu ostvarivati samo u javnim ustanovama. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da su nižestepene odluke pravilne i zakonite.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 12. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da se osporene odredbe Pravilnika o izmjeni Pravilnika ne mogu smatrati zabranjenim sporazumom u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka b) Zakona o konkurenciji zbog toga što su usklađene sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Također smatra da spornim odredbama Pravilnika o izmjeni Pravilnika nije uspostavljeno ograničenje, niti se bilo kakvim njihovim izmjenama može ukinuti ili suspendirati zakonom uspostavljena zabrana. Smatra da se samo eventualnom izmjenom odredbe člana 51. Zakona o zdravstvenoj zaštiti mogla ukinuti zabrana da privatne zdravstvene ustanove registrirane za specifičnu zdravstvenu zaštitu obavljaju djelatnost sanitarnih pregleda radi zaštite zaposlenih i ostalog stanovništva od zaraznih bolesti, u skladu s propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Osim toga, apelant ukazuje da je Sud BiH u presudama br. S1 3 U 024742 U 2 od 5. aprila 2018. godine, S 1 3 U 024742 Uvp 2 od 10. oktobra 2018. godine, S1 3 U 022396 16 U od 30. augusta 2018. godine, S1 3 U 021277 16 U od 10. novembra 2017. godine i S1 3 U 022692 16 U od 10. novembra 2017. godine zauzeo stav suprotan stavu iz osporenih odluka. Zbog navedenog, smatra da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud primjećuje da je apelant javna vlast. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti ukazujući na presude Suda BiH preciznije navedene u navodima apelacije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant od navedenih presuda uz apelaciju dostavio samo Presudu Suda BiH broj S1 3 U 021277 16 U od 10. novembra 2017. godine, dok ostale presude nije dostavio. Uvidom u dostavljenu presudu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u toj presudi apelantovu tužbu uvažio, rješenje Konkurencijskog vijeća od 16. februara 2016. godine poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Imajući u vidu da navedena presuda Suda BiH nije konačna odluka u tom postupku, odnosno da apelant nije dostavio druge presude, Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu.
14. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja slijedi da je Pravilnik o izmjenama Pravilnika pravnim i administrativnim preprekama ograničio slobodan ulazak privrednih subjekata, konkurenata na mjerodavno tržište, te nepotrebno ograničio da korisnici zdravstvenih usluga određene usluge mogu ostvarivati samo u javnim ustanovama. Imajući to u vidu, Konkurencijsko vijeće i Sud BiH su u osporenim odlukama utvrdili da je apelant donošenjem odredbe člana 1. Pravilnika o izmjenama Pravilnika spriječio, ograničio i narušio konkurenciju na tržištu zdravstvenog nadzora nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima na teritoriji FBiH ograničavanjem i kontrolom tržišta u smislu člana 4. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, što predstavlja zabranjeni sporazum. Osim toga, apelantu je naloženo da u određenom roku uskladi odredbe Pravilnika o izmjenama Pravilnika na način da se omogući da pravo na obavljanje sanitarnih pregleda imaju i privatne zdravstvene ustanove, te mu je u skladu s relevantnim odredbama zakona izrečena i novčana kazna u određenom iznosu. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odgovorio na apelantove prigovore koje ponavlja i u apelaciji i ocijenio ih neosnovanim (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Također, apelant je ukazao i na kršenje prava iz člana 12. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman