Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/22 (A.H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3172/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3172/22, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 180657 22 Gž od 15. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Hanadi Salkica, advokat iz Zenice, podnijela je 12. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 180657 22 Rev od 23. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 180657 22 Gž od 15. februara 2022. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-860/22 od 6. aprila 2022. godine (u okviru koje je spojena i apelantičina apelacija broj AP-982/22) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 23. maja 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 180657 20P od 10. decembra 2021. godine, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže A. Š. (u daljnjem tekstu: tužena) da joj preda u posjed dio nekretnine (preciznije označena u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnine). S druge strane, usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tužena stekla pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, a apelantica je dužna da trpi da se tužena uknjiži kao isključivi vlasnik spornog dijela nekretnine.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica vlasnik nekretnine koja graniči sa nekretninom čiji vlasnik je tužena, koja je vlasništvo stekla na temelju kupoprodajnog ugovora od 28. jula 2015. godine zaključenog sa M. Š.. S druge strane, istakao je da je među parničnim strankama sporno da li tužena drži bespravno u posjedu sporni dio nekretnine, odnosno da li je tužena dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornom dijelu apelantičine nekretnine.

5. Dalje, sud je ukazao da je članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Pri tome je naveo da je tužena dokazala da je njen posjed spornog dijela nekretnine bio savjestan, jer nije znala niti je mogla znati da sporni dio nekretnine koji koristi nije njeno vlasništvo. Naime, sud je istakao da je tužena svoju savjesnost dokazala saslušanjem svjedoka D. T., M. P. i S. P. koji su potvrdili da je ona koristila nekretninu u obimu u kojem ju je koristio i M. Š. Također, naveo je da je poklonio vjeru iskazu navedenih svjedoka jer nisu u suprotnosti jedan sa drugim, niti sa ostalim izvedenim dokazima, a niti su svjedoci u srodstvu sa strankama i nemaju bilo kakav interes za uspjeh u parnici. Dalje, sud je ukazao da je savjesnost tužene prestala 2019. godine kada je apelantica opomenula tuženu u korištenju spornog dijela nekretnine. Pri tome je naveo da nije poklonio vjeru apelantičinom iskazu jer je u relevantnom dijelu u suprotnosti čak sa činjeničnim navodima tužbe kao i odgovora na protivtužbu. Također, sud je ukazao da je tužena dokazala i da je njen posjed neprekidno trajao 20 godina, jer se u to vrijeme uračunava i vrijeme za koje je M. Š., kao prethodnik tužene, bio u posjedu spornog dijela nekretnine. U vezi s tim sud je ukazao da je na nekretninama koje je prethodnik tužene prodao tuženoj uknjiženo pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1983. godine. Dalje, sud je naveo da iz provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka S. P., proizlazi da je prethodnik tužene od 1987. godine bio u posjedu svoje kuće i spornog dijela nekretnine. U tom dijelu sud je istakao da nije poklonio vjeru iskazima apelantičinog sina i njenog rođaka obzirom da su oni prema vlastitom kazivanju rijetko navraćali, a svjedoci tužene su bili prve komšije zbog čega je njihovo svjedočenje smatrao uvjerljivijim. Dakle, ukazao je da je protivtužbeni zahtjev osnovan jer je tužena dokazala da je stekla pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine dosjelošću, odnosno trajnim i neprekidnim posjedovanjem i korištenjem tog dijela nekretnine. Shodno tome, sud je naveo da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Presudom Kantonalnog suda apelantičina žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane Zakonom o parničnom postupku FBiH.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tužena ima uslove za sticanje vlasništva propisane Zakonom o stvarnim pravima, odnosno savjestan samostalan posjed i vrijeme potrebno za dosjelost. Također, smatra da su sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze i poklonili vjeru svjedocima, iako iz materijalnih dokaza proizlazi sasvim drugačije stanje koje ne spore parnične stranke. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na dom i prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njegova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/22 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio