Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4138/22 (P. L. i drugi)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4138/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4138/22, rješavajući apelaciju Predraga Lovrića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Lovrića, Smiljane Lovrić, Predraga Šmitana, Slobodanke Kosić, Mire Vergić, Mile Trapara i Nade Kesić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 005566 21 Rev 3 od 10. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Lovrića, Smiljane Lovrić, Predraga Šmitana, Slobodanke Kosić, Mire Vergić, Mile Trapara i Nade Kesić podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 005566 21 Rev 3 od 10. avgusta 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Lovrić, Smiljana Lovrić, Predrag Šmitan, Slobodanka Kosić, Mira Vergić, Mila Trapara i Nada Kesić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nove Topole, koje zastupa Miroslava Drinić advokat iz Gradiške, podnijeli su 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 005566 21 Rev 3 od 10. avgusta 2022. godine.

2. Apelanti su 12. marta 2009. godine Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv tuženog („Prodex agro“ d.o.o. Gradiška). Tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se utvrdi da su suvlasnici parcele na katastarskoj čestici pobliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna k.č.), ukupne površine 1330 m2, u omjerima kako je to navedeno u izreci presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva u zemljišnim i katastarskim knjigama u korist apelanata.

3. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 005566 17 P 2 od 13. jula 2018. godine, donesenom u ponovnom postupku (rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) ukinuta je presuda Osnovnog suda od 11. maja 2012. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak) usvojen je tužbeni zahtjev apelanata iz prethodne tačke ove odluke. U obrazloženju, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tuženi, u izvršnom postupku koji se vodio protiv Poljoprivredno-industrijskog kombinata „Mladen Stojanović“ (u daljnjem tekstu: PIK „Mladen Stojanović“), kupio katastarsku česticu ukupne površine 5800 m2 koja se ranije vodila na izvršeniku sa 1/1 dijela. Dalje, naveo je da se tuženi, na osnovu rješenja o dosudi od 23. januara 2004. godine, upisao kao vlasnik te katastarske čestice. Takođe, sud je naveo da su apelanti, u periodu od 2002. do 2005. godine, od PIK „Mladen Stojanović“ otkupili stanove izgrađene u zgradi koja se nalazila na toj katastarskoj čestici i da su se, na osnovu ugovora o otkupu stana, upisali u knjigu uloženih ugovora i uknjižili kao vlasnici stanova. U vezi s tim, sud je istakao da je 2010. godine navedena katastarska čestica cijepana pa je nastala, između ostalih, i sporna k.č. na kojoj je izgrađena stambena zgrada u kojoj se nalaze stanovi apelanata. U vezi s tim, sud je ukazao da je vještak građevinske struke (D. R.) u nalazu i mišljenju naveo da se zemljište za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze stanovi apelanata identifikuje sa spornom k.č., pa su apelanti shodno tom nalazu i mišljenju precizirali tužbeni zahtjev. Sud se pozvao na odredbe člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Navedenim odredbama propisano je, između ostalog, da će se na izgrađenom građevinskom zemljištu, na osnovu prijedloga vlasnika zgrade, upisati u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist. Imajući to u vidu, sud je zaključio da apelanti imaju pravo suvlasništva na spornoj k.č., kao zemljištu za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze njihovi stanovi, sve prema nalazu i mišljenju vještaka.

4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 005566 18 Gž 4 od 15. decembra 2020. godine, donesenom u ponovnom postupku (rješenjem Vrhovnog suda ukinuta je presuda Okružnog suda od 25. marta 2019. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak), uvažena je žalba tuženog i preinačena je presuda prvostepenog suda tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Sud je ukazao da je odredbama člana 39. stav (1) Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine) propisano, između ostalog, da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu tog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Sud je dalje ukazao da je odredbama člana 42. stav (1) Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2006. godine) propisano da na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist. Dalje, da je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da, ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma. Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali, shodno odredbama člana 42. stav (2) Zakona o građevinskom zemljištu, koja površina zemljišta je potrebna za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze njihovi stanovi. Naime, sud je istakao da, u smislu navedenih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, površinu zemljišta potrebnu za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze njihovu stanovi nije mogao da utvrdi vještak građevinske struke, već samo nadležni organ uprave, shodno navedenim propisima.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju, sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da, imajući u vidu da su apelanti postali vlasnici stanova na osnovu ugovora o otkupu stanova, te da su upisani u knjigu uloženih ugovora, to im, u smislu člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu, pripada pravo suvlasništva na zemljištu za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze ti stanovi. Dalje, sud je ukazao da, iako je pravilno drugostepeni sud ukazao da površinu zemljišta potrebnu za redovnu upotrebu zgrade nije mogao da utvrdi vještak građevinske struke, već samo nadležni organ uprave, zahtjev apelanata je neosnovan iz drugih razloga. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova (iz 2011. godine). Navedenim odredbama propisano je da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za, između ostalog, sticanje prava svojine na stanu kao posebnom dijelu zgrade i prava korištenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen zakonom. Sud je ukazao da je nesporno da su apelanti u periodu od 2002. do 2005. godine otkupili stanove u zgradi izgrađenoj na spornoj k.č. i da su, na osnovu ugovora o otkupu stana, upisani kao vlasnici stanova. Prema tome, sud je istakao da apelanti, shodno navedenim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, imaju pravo korištenja na pripadajućem zemljištu. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je neosnovan zahtjev apelanata da se, na osnovu odredaba člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu, utvrdi da imaju pravo suvlasništva na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze njihovi stanovi. Apelacioni navodi

6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su Vrhovni i Okružni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelanti navode da je, kod činjenice da je njihovo pravo vlasništva na stanovima u zgradi koja se nalazi na spornoj k. č. nesporno, pogrešan stav Vrhovnog suda da apelanti imaju pravo korištenja na pripadajućem zemljištu. Naime, apelanti smatraju da, bez obzira na to što su stanove stekli otkupom, imaju pravo na suvlasništvo na zemljištu koje se nalazi ispod zgrade i zemljištu koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade. U vezi s tim, apelanti navode da je tačno da je odredbama člana 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da vlasnici otkupljenih stanova imaju pravo korištenja na pripadajućem zemljištu. Međutim, apelanti smatraju da je trebalo imati u vidu kada je taj zakon donesen (2000. godine), jer se termin „pravo korištenja“ odnosio na građevinsko zemljište koje je u to vrijeme bilo u režimu državne svojine. Naime, pravo korištenja na građevinskom zemljištu pretvoreno je u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu 2006. godine, pa su apelanti jedino mogli steći pravo vlasništva. Takođe, apelanti navode da im je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer su redovni sudovi u konkretnom postupku zauzimali različit pravni stav i donosili različite odluke. U vezi s tim, pozivaju se na presudu Osnovnog suda od 11. maja 2012. godine i presudu Okružnog suda od 25. marta 2019. godine koje su donesene u konkretnom postupku i koje su odlukama sudova više instance ukinute. Konačno, apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, pa traže naknadu nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na dužinu trajanja postupka

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 3. novembra 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i oko deset mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelanti nisu, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijeli redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelanti su propustili da iscrpe efikasan pravni lijek propisan navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija, u ovom dijelu, ne može razmatrati. U odnosu na osporene odluke

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evopski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud, u obrazloženju osporenih odluka, dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Apelanti, takođe, ukazuju na povredu principa pravne sigurnosti, pri čemu ukazuju na presudu Osnovnog suda od 11. maja 2012. godine i presudu Okružnog suda od 25. marta 2019. godine, donesene u konkretnom postupku, a koje nisu konačne (vidi, tač. 3. i 5. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti, kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-804/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 35., dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Takođe, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, u odnosu na osporenu odluku, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

14. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4138/22 (P. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio