Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1864/22 (M. Z.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Član I/2. Ustava BiH
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1864/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1864/22, rješavajući apelaciju Mirze Zildžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Zildžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 171233 21 Rev od 3. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Zildžić iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 171233 21 Rev od 3. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 171233 19 P od 9. aprila 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Grad Zenica i JP za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) povrijedili pravo na jednako postupanje apelanta kao vlasnika poslovnog prostora izdavanjem rješenja o plaćanju komunalne naknade i nametanjem navedene obaveze u odnosu na druge propisane obveznike koje tuženi bez pravnog osnova nisu obuhvatili plaćanjem. Navedenim postupanjem tuženi su apelanta doveli u neravnopravan i diskriminirajući položaj i prekršili relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te drugih zakonskih i podzakonskih odredbi. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženi uvođenjem člana 11. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama (u daljnjem tekstu: Odluka) povrijedili pravo na jednako postupanje apelanta, kao vlasnika poslovnog prostora, dovodeći ga u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na obveznike koji su članom 11. Odluke privremeno oslobođeni plaćanja, i na taj način prekršili relevantne odredbe ZZD-a, Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije, te drugih zakonskih i podzakonskih odredbi. Rješenjem Općinskog suda od 9. aprila 2021. godine utvrđeno je da je povučena apelantova tužba protiv tuženih u preciziranom dijelu.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zaštićenog osnova i različit tretman po zaštićenom osnovu. Osim toga, Općinski sud je ukazao i da je Gradsko vijeće Zenice ovlašteno i nadležno za donošenje propisa o naknadama, porezima, taksama i doprinosima jedinica lokalne samouprave u skladu s odredbama Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Dalje je ukazao da je legitimni interes donošenja Odluke o komunalnoj naknadi i Odluke o korištenju gradskog građevinskog zemljišta ostvarivanje zakonom garantiranih prava i ovlaštenja lokalne samouprave s ciljem prihodovanja poreza, taksi i naknada u lokalni budžet radi finansiranja lokalnih projekata i izdataka. Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za utvrđenje da su tuženi uvođenjem člana 11. Odluke povrijedili njegovo pravo na jednako postupanje jer sud nije ovlašten za preispitivanje zakonitosti i ustavnosti Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica i Odluke o komunalnim djelatnostima zajedničke potrošnje.
4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 171233 21 Gž od 9. jula 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepena odluka donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 171233 21 Rev od 3. marta 2022. godine odbijena je apelantova revizija.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije mogao prihvatiti pravilnim zaključak Općinskog suda da apelant nije učinio vjerovatnim da je zbog vjere, rase, spola ili drugog zabranjenog osnova, kao vlasnik poslovnog prostora, različito tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Naime, ocijenjeno je da u konkretnom slučaju zaštićeni osnov predstavlja imovina ili imovinsko stanje koje može da se odnosi i na samu obavezu plaćanja određene naknade vezane za posjedovanje određene imovine. Vrhovni sud je dalje ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije sa stepenom sigurnosti dokazao prvu diskriminatornu radnju, odnosno da tuženi u periodu od 2013. do 2017. godine nisu izdavali rješenja i vršili naplatu naknade za korištenje građevinskog zemljišta obveznicima iz kategorije „stambeni prostor“ i „garaže“. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant sa stepenom sigurnosti dokazao drugu diskriminatornu mjeru i učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije u pogledu obaveze plaćanja komunalne naknade. U vezi s tim, obrazloženo je da je nejednak tretman vlasnika poslovnih prostora i vlasnika stambenih prostora vidljiv iz sadržaja člana 11. Odluke, iz kojeg proizlazi da su vlasnici stambenih prostora privremeno oslobođeni obaveze plaćanja komunalne naknade. Dalje je obrazloženo da je sporno da li navedeni nejednak tretman ima diskriminatoran karakter. U vezi s tim, obrazloženo je da se, suprotno stavu nižestepenih sudova, apelant nalazi u analognoj situaciji s vlasnicima stanova i individualnih stambenih objekata. Naime, istaknuto je da je različit tretman napravljen isključivo s obzirom na predmet imovine odnosno predmet prava vlasništva i da je ista svrha plaćanja komunalne naknade za vlasnike poslovnih prostora i vlasnike stambenih prostora. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je kod zaštite pojedinih ekonomskih prava širi prostor javne vlasti za normiranje i primjene pravila ostvarivanja uživanja tih prava. U vezi s tim, ukazano je da je privremeno oslobađanje vlasnika stambenih prostora obaveze plaćanja komunalne naknade imalo legitimni cilj, odnosno finansijsko rasterećenje tih vlasnika zbog njihove loše materijalne situacije i socijalnog statusa, kako je to navedeno u obrazloženju prijedloga odluke. Dalje je ukazano da je ispunjen i test proporcionalnosti jer se radi o mjeri privremenog karaktera, pri čemu apelant nije ukazivao na eventualnu zloupotrebu privremenosti navedene mjere. Istaknuto je i da je apelant kao vlasnik stambenog prostora Odlukom oslobođen plaćanja komunalne naknade.
7. Apelant navodi da su mu osporenom presudom prekršeni alineje 1, 5. i 8. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, čl. I/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da je osporenom odlukom proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te prekršeno njegovo pravo na jednakost pred zakonom i jednako postupanje. Osim toga, ukazuje da obveznici plaćanja komunalne naknade iz kategorije „stambeni prostor“ i „garaža“ nisu plaćali komunalnu naknadu iako relevantnim odredbama Odluke o komunalnim djelatnostima Općine Zenica i njenim izmjenama nisu izuzeti od plaćanja komunalne naknade, niti im je plaćanje prolongirano. Stoga smatra da je takvim nečinjenjem tuženih stavljen u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na obveznike tih kategorija. Apelant također ističe da tuženi ničim nisu dokazali da su svi obveznici iz kategorije „stambeni prostor“ u lošem socio-ekonomskom položaju, niti da postoji zakonski osnov za njihovo oslobađanje ili prolongiranje obaveze plaćanja naknade.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZZD-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je utvrdio da apelant nije dokazao prvu diskriminatornu radnju u vezi s neizdavanjem rješenja i naplatom naknade za korištenje građevinskog zemljišta za stambene prostore i garaže, odnosno da je u odnosu na obavezu plaćanja komunalne naknade za poslovne prostore postojao legitimni cilj i potrebna proporcionalnost kod druge navodno diskriminatorne radnje, koji se ne čine proizvoljnim. Imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je prekršeno pravo na jednakost pred zakonom i jednako postupanje u konkretnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti apelant tako nešto navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je Vrhovni sud povrijedio načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Apelant smatra da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Tim odredbama je predviđena zabrana diskriminacije u vezi s uživanjem prava i sloboda predviđenih Ustavom i Evropskom konvencijom, odnosno zabrana diskriminacije u vezi s uživanjem prava propisanih zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Apelant smatra da je došlo do kršenja njegovog prava na jednako postupanje u odnosu na druge obveznike komunalne takse, što je sud proizvoljno cijenio. Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
15. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ta odredba Evropske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tač. 32. i 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant paušalno naveo da su prekršeni „alineje 1, 5. i
8. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine“ i član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama odluke razmotrio apelantove navode u kontekstu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim te navode posebno razmatrati.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman