Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1430/22 (Z. D.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1430/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1430/22, rješavajući apelaciju Zamire Džinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zamire Džinić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 134703 21 Rev od 6. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zamira Džinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nehir Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 134703 21 Rev od 6. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 134703 20 Gž 3 od 1. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 134703 19 P 3 od 25. oktobra 2019. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu protiv M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i podjele bračne stečevine. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom tražila je da sud utvrdi da njenu i bračnu stečevinu tuženog čine kuća i garaža, precizno označeni u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili kuća i garaža), te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica uknjiži kao suvlasnik sa ½ dijela ili da joj na ime dijela bračne stečevine tuženi isplati određeni novčani iznos, kao i da joj naknadi troškove postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 134703 19 P 3 od 25. oktobra 2019. godine odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev i određeno je da se mjera osiguranja stavlja van snage danom pravomoćnosti presude (stav I i II izreke). Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke). U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da su bile u braku od 1985. godine, te da je bračna zajednica prestala 2009. godine na osnovu presude o razvodu braka. Sporne nekretnine su, zbog oštećenja nastalih u ratu, napravljene (garaža) i adaptirane (kuća) za vrijeme trajanja bračne zajednice. Stranke i njihova djeca su prije rata u BiH živjeli u kući, dok su tokom rata živjeli u Istanbulu u stanu majke tuženog. Nakon smrti majke, tuženi je kao jedini nasljednik prodao stan u Istanbulu, vratio se s porodicom u Sarajevo, obnovio kuću i izgradio garažu, te su u spornim nekretninama živjeli sve do prekida bračne zajednice. Također, sud je utvrdio da je kuća izgrađena prije rata u BiH, na osnovu urbanističke saglasnosti koja je izdata majci tuženog. Kuća nije dobila upotrebnu dozvolu niti je upisana i ucrtana u zemljišne knjige i katastar. Pored toga, nesporno je da apelantica i tuženi nisu radili u vrijeme gradnje kuće, te da ih je izdržavala majka tuženog koja je tada radila u Libiji kao ljekar. Sud je istakao da je među strankama sporno da li sporne nekretnine predstavljaju njihovu bračnu stečevinu ili su posebna imovina tuženog. Sud je ukazao na odredbe čl. 32, 251, 252, 254. i 255. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojim su propisani način prestanka braka, šta čini bračnu tečevinu i način njene podjele između partnera, te šta predstavlja posebnu imovinu partnera. Također, ukazao je i na odredbu Zakona o stvarnim pravima i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSP i ZOVPO) kojim je propisan način stjecanja vlasništva. U vezi s tim, sud je istakao da je majka tužioca pravila kuću za sebe, odnosno da je vlasnica kuće čiju je gradnju finansirala svojim sredstvima. Sud je istakao da je pravljenje garaže i adaptacija kuće urađeno sredstvima koja su dobijena prodajom stana u Istanbulu, koji je tuženi naslijedio nakon smrti svoje majke. Dalje je naveo da apelantica nije dokazala da je majka tuženog finansirala gradnju kuće s ciljem da pomogne apelantici i tuženom da naprave kuću za sebe, odnosno da je kuća sagrađena zajedničkim radom tokom trajanja bračne zajednice. Pored toga, apelantica nije dokazala da je s tuženim uložila vlastita sredstva na ime adaptacije kuće i gradnje garaže, odnosno da je adaptacijom stvorena nova vrijednost kuće. Također je istaknuo da odlučenje ne dovodi u pitanje apelanticino pravo za postavljanje eventualnog obligacionopravnog zahtjeva prema tuženom.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 134703 20 Gž 3 od 1. juna 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da apelantica u žalbi „preocjenjuje dokaze“ koje je cijenio prvostepeni sud, te sugerira sudu kakva bi ocjena dokaza trebala biti. Pri tome, apelantica je zanemarila da je ocjena dokaza pravo suda iz odredbi čl. 8. i 123. stav 2. ZPP-a, te da je u skladu s odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a bila dužna da dokaže tvrdnje na kojima je zasnovala tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno raspravio tvrdnje stranaka da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu odnosno posebnu imovinu, dok je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim, sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da sporne nekretnine nisu stečene radom supružnika –apelantice i tuženog, niti prihodima iz bračne stečevine koji su ostvareni za vrijeme trajanja braka. Budući da apelantica u žalbi ponavlja tvrdnje koje ničim ne dokazuje te ustrajava na činjenicama koje nije dokazala, Kantonalni sud je zaključio da su njeni žalbeni navodi neosnovani.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 134703 21 Rev od 6. januara 2022. godine odbio apelanticinu reviziju, kao i zahtjeve za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud svestrano razmotrio i ocijenio izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Također, drugostepeni sud je odgovorio na sve relevantne žalbene navode, zbog čega je neosnovan prigovor povrede odredbi parničnog postupka. Posebno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, odnosno primjene materijalnog prava. Istakao je da je odredbom člana 250. PZ-a propisano da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu, a da je članom 251. PZ-a propisano da bračnu stečevinu predstavlja imovina koju su „bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine“. Zatim je ukazao na odredbe člana 251. stav 2. i člana 254. stav 2. PZ-a kojima je regulirana posebna imovina bračnih drugova. Ukazao je da je rad konstitutivni element za nastanak bračne stečevine te obrazložio da PZ ne definira vrstu rada kao pretpostavku za stjecanje imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, te da „stoga u obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih partnera upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine“. Dalje je istakao da je na apelantici kao tužiteljici bio teret dokazivanja da su sporne nekretnine stečene zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan, te je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je majka tuženog za sebe izgradila spornu kuću i da je adaptacija kuće i izgradnja garaže finansirana sredstvima dobijenim prodajom stana u Turskoj, koji je tuženi naslijedio iza smrti njegove majke. Stoga se, kako je obrazložio Vrhovni sud, radi o posebnoj imovini koju je stekao tuženi jer „imovina koju u toku trajanja braka bračni partner stekne nasljeđivanjem je njegova posebna imovina“ u smislu člana 251. stav 2. PZ-a. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je prihvatio date razloge nižestepenih sudova u pogledu zaključka o nedokazanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima revizionog postupka sud je donio primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a.
6. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantica u opširnoj apelaciji u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je izostalo adekvatno obrazloženje u osporenim odlukama. Smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova u pogledu njenog tužbenog zahtjeva, odnosno da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe PZ-a kada su odbili njen tužbeni zahtjev. U vezi s tim, ističe da je u PZ-u propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice te da se, s obzirom na to da nije definirano šta se podrazumijeva pod radom, radi o faktičkom pitanju koje sud u konkretnom slučaju nije obrazložio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi s apelanticinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe PZ-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, tj. odredbi PZ-a prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Posebno su redovni sudovi obrazložili da iz izvedenih dokaza proizlazi da se radi o posebnoj imovini tuženog, a da apelantica nije dokazala tvrdnje na kojima je zasnovala tužbeni zahtjev, tj. da se radi o imovini stečenoj zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelanticine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman